DINAMO je s Ferencvarosem remizirao na Maksimiru (1:1) u prvoj utakmici trećeg pretkola Lige prvaka. Nakon 15 minuta igre činilo se kako će Modri samljeti Mađare, ali upitne odluke Nenada Bjelice dale su suparniku puno bolji rezultat od onog kojem su se kvalitetom mogli objektivno nadati na Maksimiru.

Dinamo je za dvije klase kvalitetnija ekipa te je i dalje favorit za prolaz. Ali već u Budimpešti, a posebno u idućim izazovima, Bjelica će morati ispraviti veliku grešku koju je napravio na ovoj utakmici i igrati na svoje adute.

Također, klupska transfer politika ovog ljeta mogla bi se pokazati potpunim promašajem, jer ih je stajala boljeg rezultata već u ovoj utakmici. 

Briljantan početak

Dinamo je utakmicu otvorio savršeno: pritisak koji su koordinirano iznosile sve linije pomeo je s terena goste koji su prvih 15 minuta trebali biti u zaostatku barem dva gola.

Kao što smo pisali u analizi prije susreta, Ferencvaros je u posjedu prilično bezopasna ekipa koja nije sposobna sustavno izlaziti iz svoje polovice gradnjom napada od početka.

Dvojica središnjih veznih igrača, Kharatin i Siger, prepuštaju stoperima da vode igru, što Mađare prisiljava da grade napad preko bokova. To ih čini jako predvidljivima, posebno jer se i Kharatin i Siger isključe iz igre onog trenutka kada lopta ode na stranu, a Skvarka se puno češće ponaša kao drugi napadač nego "desetka".

Dinamo je u tom trenutku krasila kompaktnost kakvu je imao cijelu prošlu sezonu, a ona mu je omogućavala vrlo brzo zgušnjavanje prostora oko lopte onog trenutka kada bi gosti barem malo izgubili kontrolu nad njom.

Slikovito rečeno, Dinamo je u takvoj postavci mogao udvajati svakog suparnika, a posebnu vrijednost takvoj igri davala je činjenica da su se Modri na izlazak u pritisak upuštali dosta visoko što je onemogućavalo Ferencvarosu da prednji red uključe u utakmicu.

Što je bitnije, svaka njihova izgubljena lopta bila je izrazito opasna jer su ispred lopte ostajala sva četiri prednja igrača, a nerijetko i jedan od bekova. 

Gosti su izgledali tako tromo pored Dinamovog ritma da su instantno zaradili nadimak "Teške konjice", kao totalni antipod najslavnijoj mađarskoj generaciji u povijesti.  A onda je do izražaja došla najčudnija odluka Bjeličinog mandata.

Dobra ideja postala je pogubna 

Dinamo se nerazumljivo povukao s terena. Povlačenje u dublji blok samo po sebi ima smisla, a logika je jednostavna - ni jedna ekipa ne može igrati intenzivnu i visoku obranu bez puno grešaka, a posebno teško to može raditi u ovom dijelu sezone.

Planski periodi odmora u igri u kojima se suparniku prepusti da u prvoj fazi organizacije napada ima mira nešto su sasvim prirodno. Ali ova utakmica savršen je pokazatelj kako lako dobra ideja može otići u krajnost kojom postane pogubna.

Čekalo se kada će Dinamo ponovno podići linije, ali taj trenutak nismo dočekali sve dok Ferencvaros nije zabio gol nakon četrdeset minuta takve igre. U drugom dijelu činilo se da je Bjelica htio suparnika dokrajčiti, kada je gurnuo Olma uz Petkovića te je Dinamo prešao u čistih 4-4-2.

Svrha takvog poteza vjerojatno je bila da Dinamo po osvajanju lopte ima veću mogućnost da u kontri brzo uključi čovjeka s najboljim driblingom i mogućnošću stvaranja šansi, a to je mladi Katalonac. Ali takav potez imao je za posljedicu samo daljnje Dinamovo povlačenje, jer je Ademi sada morao pokrivati još veći prostor po dužini i širini terena.

Dinamo nije imao luksuz igrača viška u sredini za pritisak, a njegove linije sve su više padale prema vlastitom golu. 

Najveća Bjeličina greška

Dinamov trener je sasvim u pravu kada nakon utakmice izjavi kako se suparniku može lopta prepustiti i 90 minuta ako s njom ništa ne može napraviti. I istina je, Mađari nisu gotovo nijednom ozbiljno ušli u šansu koja nije, poput gola, posljedica niza odbijenih lopti u šesnaestercu i oko njega.

Ali važno je naglasiti da nije bitno samo jeste li suparniku prepustili loptu, već jeste li mu je prepustili na onaj način koji vam omogućava da ih tjerate na greške koje onda možete iskoristiti, a to ovdje definitivno nije bio slučaj. 

Dinamo je imao puno pravo prepustiti loptu, ali je napravio veliku pogrešku što je to učinio na ovakav način. 

U utakmici u kojoj je suparnika pomeo s terena pritiskom, on je svojoj ekipi ovakvim potezom odnio najveću prednost koju si imali na terenu. I moglo se lako dogoditi da gosti s loptom u nogama naprave veliku grešku, Dinamo zabije za 2:0 i pitanje prolaska dalje uvelike riješi već u Zagrebu.

Ali to ne mijenja nimalo ocjenu Bjeličine odluke. U strateškom i taktičkom smislu najveća greška je oduzeti svojim figurama najveći forte i gurnuti susret na suparnikov mlin nadajući se kako on to neće znati iskoristiti. Mora se spomenuti i velika greška koja je učinjena u prijelaznom roku, a za koju su se molili u Maksimiru da ne bude naplaćena sve do grupne faze Lige prvaka.

Dinamo ne može najveće utakmice igrati s "jednim i pol" veznjakom

Ivan Šunjić nije bio najatraktivniji ni najbolji Dinamov igrač prošle sezone. Ali bio je bitan, jako bitan, a crne prognoze zbog njegovog odlaska realizirale su se prilično brzo.

Njegov input s klupe u trenucima kada Dinamo treba podići energetski nivo potencijalno bi bio veliki faktor, koji bi posebno došao do izražaja u trenutku kada je Olmo u fazi obrane prekomandiran u napad. Dinamo čitavu sezonu igra tek s jednim veznjakom prisutnim u oba smjera, a to je Arijan Ademi.

I postoji uzorak od nekoliko utakmica u kojima tercet kojeg čine još Gojak i Olmo jednostavno ne daje dugoročnu stabilnost, a za razliku od HNL-a, u Europi su greške mnogo skuplje i manje prilika imaš za ispraviti ih.

Gojak je odličan duel igrač, ali jako voli igrati visoko. Olma je grijeh pretjerano defenzivno opterećivati s obzirom na to da je daleko najplemenitiji igrač ekipe.

Tako Ademiju ostaje ogroman prostor za pokrivati, a naročito je to opasno u postavljenoj obrani - tada mora biti libero u odnosu na dva partnera u vezi i ne može Dinamovu veznu liniju gurnuti dalje u suparničku polovicu, u čemu leži i dobar razlog Dinamovog konstantnog povlačenja.

 Dinamo čak ni ofenzivno ne dobiva puno u ovakvoj postavci jer Gojak nije spojka koja može kontinuirano povezivati linije, a Olmo je najkorisniji kada igra između linija, a ne kad iz dubokih pozicija organizira napade.

Nikola Moro vjerojatno je profilom najbliži igrač koji može zadovoljiti zahtjeve u oba smjera na toj poziciji, ali Dinamu bi jedan Šunjić, s klupe ili u početnoj postavi, vrijedio zlata.