NENAD Bjelica je otišao. Više nije trener Dinama. Nakon sezone i pol na klupi Modrih rastao se od kluba na ružan način. Ono po čemu će ga navijači Dinama pamtiti je ostvarenje europskog sna i proljeće u igri nakon pola stoljeća čekanja. To ne bi bilo moguće da na Maksimiru nije sagradio ono što je jako dugo nedostajalo - momčad.

Presudila mu je popularnost, ali nije žrtva 

Bjeličin kraj u Dinamu nije sretan, iako je iz kluba danas izašao s osmijehom. Dobio je, kako smo doznali, više od onog što su mu Mamići bili spremni dati. Bjelica nije pregovarao samo za odštetu, već i za očuvanje dobrih odnosa jednog kad se vrati nazad u hrvatski nogomet. Podrška Dinama uvijek će mu dobro doći.

Dinamo će u post-korona eru ući sa strepnjom oko budućnosti, i to bez najboljeg trenera kojeg su imali u posljednjih petnaest godina. Bušenje Bjelice počelo je kad se Zoran Mamić vratio na mjesto sportskog direktora kluba i preuzeo vođenje tog klupskog segmenta. 

Bjelica je dobivao skupe igrače koje nije htio niti im je davao puno minuta, dok je klub tek donekle osluškivao njegove potrebe za pojačanjima. Nakon što je ostvario veliki europski uspjeh i postao obožavan kod navijača, bilo je jasno da mu je odzvonilo i da se čeka jedan krivi korak ili prilika da ga se odbaci.

Patološki egomanijak s prebivalištem u jednom hercegovačkom hotelu Bjelici ne oprašta izgubljeni Šahtar, a posebno ni činjenicu da ima veliku navijačku naklonost. Bjelica je samo još jedan od trenera koji su platili glavom to što su ostvarili ono što Mamić ne može. 

Bjelica je bio Mamićev najbliži suradnik i najveći zagovaratelj politike od kojeg se danas rastao naoružan odvjetnicima. Mnogi ga samo zbog toga neće ni najmanje žaliti. Bjelica je bio u Dinamu očito točno koliko je planirao. U posljednjih pola godine slao je indirektne signale kako se ne planira dugo zadržati na Maksimiru. 

Iako je konačan čin igrokaza ispao ružan jer je podijelio klub i iznutra i izvana, dojam je kako je Bjelica gradio što bolju poziciju pri pregovorima o odlasku i odšteti. Gledati ga isključivo kao kolateralnu žrtvu dugogodišnjeg rata značilo bi istinu gledati samo djelomično.

Time mu se ni najmanje ne može i ne smije osporiti ono što je ostvario u Dinamu. Ući će u klupsku povijest kao jedan od njegovih najuspješnijih trenera. 

Grafika: Sofascore za IndexSport

Naučio iz grešaka svojih prethodnika

Mnogi će Bjelici zamjeriti činjenicu da Dinamo u većini HNL utakmica ne zabija mnogo golova i ne igra dovoljno atraktivan nogomet, ali to je posljedica procesa koji je Bjelica započeo prvog dana svojeg mandata. Dobro je znao da titulu prvaka HNL-a može izgubiti samo u teoriji pa mu je HNL poslužio kao poligon za europske utakmice. 

Njegovi prethodnici su naivno pokušavali Dinamovu dominantnu pozicijsku igru iz HNL-a precrtati i u Europi, ali to bi u pravilu završilo s tri, četiri ili pet golova u Dinamovoj mreži. Bjelica se odlučio za efikasniju, tranzicijsku igru u kojoj iz kompaktnog bloka može kroz kontranapade naštetiti suparnicima i u potpunosti je pogodio. Pritom je svjesno žrtvovao atraktivnost u HNL-u u kojem tranzicijski stil igre nije bio pravi odgovor jer je morao napadati duboko postavljene obrane.

Štoviše, HNL je koristio kako bi odmorio ključne igrače pred europske okršaje i dao je dobru šansu igračima iz drugog plana da ostanu u natjecateljskoj formi, ali da se i priviknu na Dinamov stil igre. U HNL-u je to često bilo negledljivo, ali to je bila logična i nužna nuspojava takvog odabira.

Bjelici, Upravi kluba, igračima i navijačima to nije previše smetalo dok god je Dinamo u europskim susretima bio pravi. A bio je pravi jako često. 

Imao je sve sastojke i konačno je realizirao Dinamov europski san

Neki prijašnji Dinamovi treneri nisu imali dovoljno kvalitete u sastavu za veliki europski rezultat. Neki nisu imali nužnu dozu sreće u ključnim trenucima. Nekima je nedostajalo trenerskog znanja ili su bili u potpunosti nedorasli takvom zadatku. Nekima je, poput Josipa Kuže, format europskih natjecanja bio mnogo brutalniji, a ostanak u europskim natjecanjima znatno teži.

U trenutku u kojem je kod navijača Dinama vladala svojevrsna naučena bespomoćnost što se tiče europskih natjecanja, Bjelica je konačno stigao kao trener koji je imao svega: i znanja i sreće i hrabrosti da Dinamo poslije 49 godina prezimi u Europi. U tekućoj sezoni je bio na nekoliko minuta udaljen od ponavljanja tog uspjeha, ali se svemir odlučio vratiti u normalu. Dinamo je nesretno ispao, a Bjelici je nacrtana meta na leđima.

Dinamu je povećao jedini kapital koji klub ima

Prije otprilike dvije godine rijetko koji Dinamov navijač znao bi gdje igraju Bruno Petković i Mislav Oršić. Bjelica im je obojici našao idealne uloge i Petković je danas prva "devetka" reprezentacije, a Oršić legitimni kandidat da zamijeni Rebića ili Perišića. 

Posljednjih dana zbrajali su se milijuni koje je Bjelica donio u Dinamo preko Uefinih nagrada, ali puno bitnija stavka je vrijednost igrača. Dinamo ni danas nema nikakav drugi kapital osim igrača te o njihovoj cijeni ovisi njegova kratkoročna i srednjoročna budućnost. 

Bjelica je uspješno u momčad uklopio niz novih igrača poput Dilavera, Perića,Theophile-Catherinea i Šunjića. Dobro poznatim talentima poput More, Livakovića i Olma dodatno je povišena vrijednost, a polagano je u momčad uveo i igrače od kojih se očekuju velike stvari - Ivanušeca, Gvardiola i Majera. 

Njegova ostavština je to što je stvorio momčad

Ono po čemu ćemo najviše pamtiti Bjeličin mandat u Dinamu čak nije ni europsko proljeće. Ono bi čak i u ovako prokleti klub stiglo prije ili kasnije. Dinamo je s Bjelicom konačno dobio momčad, nešto što na Maksimiru nije imao ni u natruhama još od Vahe Halilhodžića.

Dinamo je konačno bio klapa, i na terenu i izvan njega. Svatko je savršeno dobro znao svoju ulogu u sistemu i postojala je jasna podjela dužnosti i odgovornosti. Dinamo je i pod Bjelicom znao izgubiti, ali osim poraza od Atalante u Milanu, ne možemo reći da je u nekoj utakmici sramotno igrao ili bio blizu debakla. Bio je tvrd i nezgodan protivnik za neusporedivo vrjednije europske momčadi poput Benfice, Šahtara, pa donekle čak i Manchester Cityja.

I izvan terena je momčad postupala kao jedno. Međusobno su se štitili i pokrivali i pred medijima i pred navijačima. I kada je za to bilo potrebe i kada nije. Ali čak i kad su griješili, griješili su skupa, imajući u vidu zajednički cilj koji je uvijek stajao pred njima.
 

UEFA-ina najava Dinama za Ligu prvaka