ZRINKA LJUTIĆ je u siječnju prošle godine osvojila treće, a Leona Popović peto mjesto u slalomskoj utrci Svjetskog kupa u češkom Špindleruvom Mlynu. Tada 19-godišnjoj skijašici bilo je to prvo postolje u karijeri i ujedno prvo postolje hrvatskog ženskog skijanja nakon 25. studenog 2007. godine.

Čak 16 godina bilo je potrebno da bi hrvatski navijači mogli slaviti tako velik uspjeh svoje natjecateljice. Prethodno je do postolja došla tada 21-godišnja Ana Jelušić, koja je u kanadskoj Panorami bila treća u slalomu, a sezonu ranije završila druga na Snježnoj kraljici, iza Austrijanke Marlies Schield.

Pred Ljutić je još više od deset godina profesionalnog skijanja. No, Jelušić je nakon uspjeha u Kanadi skijala svega tri godine pa je zbog problema s astmom na emotivnoj konferenciji za medije najavila jednogodišnju pauzu. Pokazalo se da je to bio kraj njezine karijere.

Veliki intervju Ane Jelušić Black za Index

Jelušić, koja nakon udaje za Kanađanina Travisa nosi i prezime Black, ima dvoje djece te živi na relaciji Hrvatska - Švicarska, u Indexovom Intervjuu tjedna govorila je o profesionalnoj sportskoj karijeri, ali i svemu što je došlo nakon nje.

Prepričala je kako se s 24 godine morala prilagoditi na uobičajen život i što je sve radila tijekom više od posljednjih deset godina te opisala koja joj je bila uloga na nedavnoj utakmici Dinama i Borussije Dortmund (0:3) na Maksimiru u Ligi prvaka.

Istaknula je važnost Janice Kostelić za svoju karijeru, prisjetila se sljemenske utrke i objasnila zašto je Snježna kraljica važna unatoč kritikama onih koji je smatraju bacanjem novca. Opisala je i kako je sa svega 15 godina, kao jedna od najmlađih ikad, sudjelovala na Zimskim olimpijskim igrama.

Mnogo se ljudi pita gdje je i što radi Ana Jelušić. Godi li Vam mir nakon sportske karijere ili ste voljeli kaotičnost i pažnju?

Jedno i drugo. Ne volim nepotrebno eksponiranje, odnosno postojanje u javnom prostoru samo da bi se o meni govorilo. Iskreno, ne volim ni da se inače o meni govori, ali razumijem da je zbog moje povijesti i mog trenutačnog posla ljudima zanimljivo. Davnih sam dana odlučila da je bolje da ja govorim o sebi nego da drugi interpretiraju i često pogrešno konstruiraju moj život.

Često ste u intervjuima spominjali društvene mreže. Dojam je da Vam idu na živce. 

Vjerojatno se to i vidi po mojem korištenju društvenih mreža. Ne volim se pretjerano eksponirati, ali nisam ni hermit koji nema društvene mreže, koji je izoliran i koji smatra da su one apsolutno zlo. Ne mora mi svaki dan netko gledati u tanjur niti svaka nova riječ moje djece mora biti podijeljena s poznatima i nepoznatima.

Neke su stvari privatne. Živim svoj život u trenutku, a ne za to da bih ga dijelila. Razumijem da je nekim ljudima to posao, nemam ništa protiv toga, ali nikad me nećete uloviti kako se namještam 17 puta da bih dobila savršenu sliku. Moj Instagram je slika naše realnosti, nekad izgleda ljepše, nekad ne.

Sportski dio života proveli ste u vremenu u kojem društvene mreže nisu bile ni izbliza toliko bitne kao danas. Koja je razlika između ondašnjih i današnjih sportašica i sportaša u tom kontekstu?

Nama je definitivno bilo lakše, nismo morali razmišljati o tome. Ako bi se potrefilo i ako bih imala nesreću da otvorim članak o sebi, a zatim listam komentare, dobila bih okvirnu viziju što ljudi o meni misle. Ostalih 30 dana u mjesecu mogla sam ignorirati vanjski svijet.

Odgajana sam tako da nije bitno što netko govori, već tko govori, a to je danas puno teže prakticirati jer svi imaju svoje mišljenje. S 15-16 godina mi je bilo nebitno što neki User237 misli o meni, bilo je puno bitnije što misle obitelj i prijatelji. Razlike između bitnih i nebitnih danas su se, po meni, razvile u neobičnom smjeru.

Nikad nisam imala konkretan neugodan trenutak kojeg bih se sjetila s odmakom. S medijima sam imala korektne odnose. Bilo je odvratnih komentara - kako tada tako i sada - ali ne smiješ ih redovito čitati. Onaj tko kaže da nikad nije pročitao komentar o sebi, možda ne govori apsolutnu istinu. Javna osoba se prezentira imenom, prezimenom, likom i djelom, a lako je skrivati se iza usernamea i avatara.

Prošli tjedan ste kao "venue media manager" bili na utakmici Dinama i Borussije Dortmund u Zagrebu u Ligi prvaka. Što je bila Vaša uloga, odnosno čime se danas bavite?

Spajam sport i medije. Moja uloga s UEFA-om je ta da moraju biti zadovoljena sva pravila u natjecanjima koja su pod njenom ingerencijom. Kontakt sam između kluba i medija, najviše onih koji su nositelji prava utakmice.

Osiguravam da se broj intervjua, presice i snimanja odvijaju prema standardu, ne smije biti bitno jesmo li u Zagrebu, Parizu ili Münchenu. Televizijske kuće moraju imati vrlo sličan tretman, igrači moraju s njima odrađivati obaveze.

Je li nogometaše teško nakon poraza dovesti pred kamere i mikrofone?

To ne vrijedi samo za nogometaše, dapače, oni su izrazito profesionalni jer organizacije poput UEFA-e ne ostavljaju puno prostora. Nije pitanje hoće li dati intervju, već klub mora pred medije dovesti određen broj nogometaša. Sigurno nije gušt stati pred kamere nakon poraza. Bila sam ta koja je morala razgovarati s medijima.

Mladim sportašima ponavljam da sport nije samo natjecanje. Sport na visokoj razini donosi dozu obaveza prema klubu, trenerima, medijima i javnosti. Nije bitno samo kako se odnosiš prema medijima nakon utakmice.

Što će se dogoditi kada te sutra na ulici sretne netko tko će komentirati kako si odigrao utakmicu ili odskijao utrku? Sport nije posao, već način života, i to donosi puno dobrih stvari, ali i obaveze koje nisu svima najdraže.

Kada dođete u Zagreb, prepoznaju li Vas ljudi 13 godina nakon što ste završili karijeru?

Ovisi o kontekstu. Na sportskim eventima poput Snježne kraljice ili utakmica Dinama svako toliko će netko reći: "Vau, ti si ona skijašica." I onda se svi nasmijemo. Ali, apsolutno mogu voditi normalan, relativno anoniman život. Vraćamo se na to da tada, pa ni danas, nisam dolazila na mjesta koja potenciraju pažnju.

Prepoznaju li Vas hrvatski nogometaši, igrači Dinama na čije utakmice dolazite ove sezone u Maksimir?

Puno njih je mlado. Upoznala sam nekoliko njih kroz klub i saznala da su neki, kada su bili jako mladi, pratili skijanje i tada znali tko sam ja. Bliže sam 40. godini, a većina njih je oko ili ni blizu 30. Prošlo je puno godina između.

Sve su to vrlo dragi dečki. Smiješno je kako sam ih ja ili, naravno, više Janica i Ivica, inspirirali prije 10-15 godina. Sada imam priliku raditi s njima dok grade izvanredne karijere.

Poznate su priče Janice i Ivice Kostelić, koji su gotovo odrasli na zimovalištima. Kako je započela Vaša skijaška priča?

Moja obitelj će ispričati da su sva djeca plakala zbog hladnoće pri prvom kontaktu sa snijegom. Ja nisam, pa su me nastavili voditi na snijeg. Imati Platak u svojem dvorištu nije bilo loše. Bila je to kombinacija fanatizma i roditelja koji su voljeli planine i snijeg te imali djecu kojoj se to sviđalo.

Stvorila se grupa djece koja je voljela zajedno provoditi vrijeme i jedna je stvar vodila drugoj. Nikad nisam mami rekla da me upiše u skijaški klub jer sam željela biti skijašica. Malo je stvar tajminga, sreće i doba u kojem se nađeš. Mic po mic i s 15 godina bila sam u reprezentaciji.

U mojem kraju je nekada bilo uobičajeno mazati saonice špekom ili se niz male brjegove spuštati na vrećama. Kod Vas?

S obzirom na to da sam Riječanka, nismo mazali špekom, maslinovo ulje bi bila bolja opcija, ha, ha. Sve je to tada bilo na bazičnoj razini i imalo je svoju čar.

Govori se da je sve manje djece na igralištima. Je li sve manje djece i na skijalištima?

Sigurno netko ima pametniju statistiku od mene, ali rekla bih da se puno manje djece igra na način na koji smo se mi igrali. Kao majka dvoje djece to i vidim.

Razvijamo se u smjeru u kojem se sloboda, kreativnost i doza rizika ograničavaju. Postavlja se pitanje kako trogodišnje dijete staviti na skije, s kojima može pasti, ako se prije toga bojim staviti ga u ljuljačku ili ga pustiti da se popne na tobogan.

Bojite li se Vi svoju djecu staviti na skije?

Sad ću reći nešto pa će me razapeti i reći da sam najgora majka na svijetu. Ali, reći ću to jer je najiskreniji odgovor. Otkako imam djecu, u mojoj se glavi paralelno vode dva razgovora.

Prvo pitanje je hoće li nas to što rade dovesti do bolnice, odnosno postoji li rizik da slome ruku ili nogu. Drugo pitanje je kako bih se trebala pozicionirati u prostoru da umanjim moguću štetu, odnosno što je najgore što se može dogoditi. Hoće li ogrebati koljeno ili će se udariti i plakati par minuta?

Uglavnom ne urgiram u takvim situacijama, ja sam ona majka koja će u parkiću, kada dijete padne, viknuti "bravo, probao si". Svatko bira prioritete i ima strahove, ali pokušavam djecu ne odgajati u svom strahu. Druga je stvar ako se oni boje. Naravno, postoji granica ako želi, recimo, pretrčavati cestu. No, ako se želi popeti na stablo - penji se i vidi dokud možeš.

Mnogi ljudi odlazak na skijanje smatraju aktivnošću za bogate iako može koštati koliko i ljetovanje, na koje većina ide. Što kažete na to?

Ovisi što je nekome normalno i kako je odrastao. Pritom govorimo o ljudima koji si mogu priuštiti odlazak nekamo. Na ljetovanje možeš ići u kupaćim gaćama, a za skijanje su potrebni oprema, karte... Skijanje nije jeftino, ali postoje načini i da ne bude elitna aktivnost.

Ne moraš imati najnoviju opremu. Ja i danas skijam u pancericama i na skijama starijima od pet godina. To nije potrošna roba. Kada odrasteš, dođeš u svoju veličinu i ako skijaš jednom godišnje, miran si 10-15 godina.

Na juniorskim svjetskim prvenstvima imate drugo i treće mjesto u slalomu. Koje su razlike između juniorskog i seniorskog skijanja?

Kao ženska skijašica radila sam sve zbrda-zdola. Otišla sam na Olimpijske igre prije no što sam nastupila na juniorskom Svjetskom prvenstvu te sam pobijedila na Europskoj olimpijadi mladih nakon što sam se vratila sa seniorskih Igara. 

U državama s velikom bazom skijaša normalno je pratiti sistem prema kojem ulaziš u juniorsku ekipu, zatim sudjeluješ u Europskom kupu, a onda u Svjetskom kupu. S druge strane, nema kalkulacija kada barataš s tri ili pet skijašica. Ideš što prije na najvišu razinu za koju si možda spreman. Ipak, ne treba zanemariti juniorske kategorije.

Jeste li bili pod pritiskom velikih očekivanja kada ste započinjali profesionalnu karijeru, osobito uzmemo li u obzir da je Janica Kostelić, četiri godine starija od Vas, već tada postavila suludo visok standard?

Vrlo rano je bilo jasno da je Janica druga kategorija. Ne samo da je izvanredna u hrvatskim standardima već i u stranim. Bilo bi savršeno da smo mogli biti upola dobri kao ona. Pokazala nam je da se može, možda ne pobjeđivati 30 puta u Svjetskom kupu, ali biti dio njega. To je otvorilo vrata mojoj i generacijama poslije.

Natko Zrnčić-Dim je za Index ispričao svoju najbolju priču s Antom Kostelićem. Imate li Vi svoju?

Jako sam mlada ušla u skijašku priču. Kako sam bila izrazito izbirljiva po pitanju hrane, putovala sam svijetom noseći Čokolino. Faza me prošla, ali i danas me Gips, kada me sretne, bez obzira na to što imam 37 godina, pita gdje mi je kutija Čokolina. 

Simpatično mi je što me uvijek doživljavao kao malo dijete u ekipi. Neću reći da me se pazilo, ali smatralo me se malom curicom koja se pridružila velikom svijetu i koja hoda okolo s vrećicom Čokolina. 

Osvojili ste dva postolja u Svjetskom kupu, drugo mjesto u siječnju 2007. na Snježnoj kraljici te iste godine treće u kanadskom Lake Louiseu, oba u slalomu. Gips je rekao da na Vas nikad nije utjecao pritisak uoči utrka. Je li to točno?

Pritisak je dobro utjecao na mene. U karijeri sam imala jako malo izletavanja i pogrešaka premda nikad nisam kalkulirala. No, ne mogu reći da pritisak 2007. godine na Snježnoj kraljici nije bio van svake pameti. Janica se taman bila umirovila i narativ je bio da hrvatsko skijanje nestaje.

No, moja sezona je počela s dva četvrta mjesta, a zatim je došlo Sljeme. Svi su se počeli pitati ima li možda nade. Negativna strana nošenja s pritiskom bila je da me djelomično koštalo zdravlja i djelomično se bilo teško oporaviti od takvih utrka.

Da bi kontrolirao pritisak, trošiš jako puno energije. Janica je bila majstorica tog zanata, nije ju mučio pritisak ili barem ne onako kako je mučio ostale.

Jeste li se osjećali kao da ste u Janičinoj sjeni s obzirom na to da je imala nerealno visoke rezultate?

Ne. Uvijek ću biti zahvalna Janici na vratima koja je otvorila i pažnji koju je usmjerila na skijanje. To je donijelo sponzorstva i mogućnost natjecati se sa skijaškim velesilama. S Janicom sam imala i još uvijek imam vrlo dobar odnos. Svima je bilo jasno da se nitko ne može s njom uspoređivati.

Da mi je netko kao desetogodišnjoj klinki na Platku rekao da ću devet godina nastupati u Svjetskom kupu, uzeti dvije juniorske medalje i dva postolja u njemu, potpisala bih bez razmišljanja. Nemam osjećaj da mi je nešto oduzeto, već mi je nešto dano.

Kakav je osjećaj ući u cilj na Sljemenu i imati vrijeme u zelenom?

Nakon 17 godina mi i dalje zvoni u ušima. Nema ljepšega nego to napraviti doma.

Snježna kraljica je prošle godine maknuta iz kalendara Svjetskog kupa, a sada je popravak žičare glavna prepreka za povratak. Što mislite o tom sljemenskom problemu?

Kad god se sportsko borilište izgubi, makar i na trenutak, to je velik gubitak za sve ljude koji su od njega profitirali. Bez ulaženja u špekulacije što će se dogoditi s utrkom, nadam se da to nije sljemenski kraj.

Skijanje se smatra elitističkim sportom, ali bit će velika šteta ako se novim generacijama uskrati mogućnost stavljanja djeteta na skije na Sljemenu i pokazivanja čari sporta koji kasnije može gledati na televiziji i navijati za Zrinku Ljutić ili Filipa Zubčića.

Što kažete onima koji smatraju da je organizacija Snježne kraljice bacanje novca?

Svaka promocija turizma je onda bacanje novca. Mogli bismo živjeti a da nitko ne zna gdje je Hrvatska i ima li sportaša u bilo kojem sportu. Ne volim takve priče. Snježna kraljica nikad nikome ništa nije oduzimala. Uvijek će postojati izjava da se umjesto nje mogu izgraditi vrtići.

Kad bi netko rekao da ćemo tim istim novcem izgraditi 30 vrtića ili obnoviti bolnicu, nije upitno što bi se izabralo. Puno je kompliciranije od toga da uzmemo novac namijenjen za jedno i iskoristimo ga za drugo. Taj je novac namijenjen za takve svrhe.

Snježna kraljica je profitabilan projekt koji se većinom financira iz komercijalnih prihoda od sponzora. Ona donosi Zagrebu vidljivost i kredibilitet, koji se ne može kupiti, a pokušavao bi se kupiti drugim putevima. 

Danas u ženskom skijanju Hrvatska ima Leonu Popović i Zrinku Ljutić. Kako dosad vidite njihove karijere?

Zrinka je talentirana cura koja čvrsto stoji na zemlji i svojim tempom razvija vlastiti put. Gušt ju je gledati kako skija. Leona je stvarala put za Zrinku dok se ona još razvijala i ulazila u Svjetski kup. Pričajući iz vlastitog iskustva, jako je dobro što imaju jedna drugu. Teško je u tome svijetu opstati ako si potpuno sam.

S 15 godina nastupili ste na Zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju 2002. Bili ste najmlađa olimpijska skijašica od 1988. godine i jedna od najmlađih natjecateljica u povijesti ZOI-ja. 

U rujnu sam upisala prvi razred srednje škole, a u studenom vozila FIS utrke kako bih ostvarila normu za Igre. Godina je bila slaba sa snijegom, pa su utrke bile otkazivane, zbog čega je Hrvatski olimpijski odbor tražio Međunarodni olimpijski odbor da mi produlji period za ostvarivanje norme.

Dobila sam potreban dokument i ostvarila normu u siječnju 2002. Sve se brzo odvijalo. I danas mi je, kada vrtim film, mutna slika o dvama tjednima na Igrama. Sjećam se da su nam u avionu za Salt Lake rekli da je Janica osvojila zlato. Doslovno smo s aerodroma išli na dodjelu njezine medalje. 

Je li prerano da dijete s 15 godina postane profesionalni sportaš?

Da, ne, možda, ovisi? Koji će 15-godišnjak dovoljno dobar da se plasira na Olimpijske igre reći "ne, hvala, ja ću čekati još četiri godine"? U mojem slučaju je to bilo super, imala sam relativno dugu karijeru, a već sam s 24 godine mogla raditi nešto novo.

Svatko gradi svoj put. S 15 godina si dijete, ali ja sam bila zrela za svoje godine. Možeš biti kompletno ovisan o brizi roditelja, a ja sam dotad već sedam-osam godina relativno samostalno putovala na natjecanja. Voljela sam što sam radila, pa zašto ne?

Jesu li Vam godine provedene u skijanju oduzele uobičajeno djetinjstvo?

Oduzele su mi obično i dale izvanredno. Bilo je faza u kojima su me ljudi gledali sa žaljenjem: "Joj, propustila si ovo ili ono." U svemu u životu nešto dobiješ, a nešto gubiš. Ja sam dobila puno više nego što sam izgubila. Proširili su mi se vidici i imala sam dinamičan život kakav ne bih imala da sam pet dana tjedno išla u školu i dvaput igrala odbojku, za koju sam bila preniska, ha, ha.

Dalo mi je mogućnost učenja jezika i upoznavanja ljudi iz različitih kultura i sfera života. Odrasla sam tako da sam u istome danu pisala ispit iz povijesti, dala intervju i bila na sponzorskoj večeri s "najbitnijim" ljudima u skijaškom svijetu. To mi je dalo fleksibilnost i širinu koju sigurno s 15 godina nisam mogla dobiti drugim putevima.

Po čemu pamtite Igre u Torinu 2006. i Vancouveru 2010.?

Torino pamtim po relativno lošem vremenu i tome da su to bile prve Igre na kojima sam osvijestila činjenicu da sam na Olimpijskim igrama. Bile su bliže kući, pa je došlo više ljudi koje sam poznavala.

U Vancouveru nisam mislila da su to moje posljednje Igre jer sam htjela ići do Sočija 2014. Definitivno ga pamtim po razočaranju jer sam mogla napraviti više i po tome da sam ujutro na dan slaloma dobila vijest da je spušten start. Meni to nije išlo u prilog. Četiri sam godine radila na nečemu što je potpuno izvan kontrole postalo malo više nedostižno.

Zašto Vam je spuštanje starta otežalo utrku?

Voljela sam strme i ledene površine, što teže, to bolje. Danas to možda nije točno, ali sam za ono doba bila jako sitna. Druge skijašice su bile veće, njima je išlo na ruku kada su staze bile relativno ravne. Bila sam agilnija i više mi je pasalo kada je bilo teže.

Stavi vreću od 60 i 80 kilograma na par skija i pusti ih po ravnome, rezultat neće biti isti. Nije to izvlačenje ni isprika. Bilo je sitnijih cura koje su bile odlične na ravnome, ali to jednostavno nije bila moja jača strana.

Pročitao sam da ste na zabavi Sportske televizije 2011. igrali stolni tenis s Ivanom Balićem. Tko je pobijedio?

S obzirom na njegove i moje kapacitete s loptom, sigurna sam da je on, ha, ha. Jako se slabo toga sjećam. Neobično mi je toga se prisjetiti. Bila je grupa sportaša koji su bili prepoznatljivi. Smiješno mi je što sam godinama pripadala elitnoj skupini hrvatskih sportaša.

S obzirom na to da živite u Švicarskoj, a suprug Travis je Kanađanin, koji jezik govorite? Hrvatski, njemački, talijanski, francuski ili engleski?

Ne volim kategorizirati da živim u Švicarskoj. Živim na nekoliko adresa, odnosno tamo kamo me vodi posao. Suprug i ja govorimo dva jezika, on engleski, a ja hrvatski s djecom. Provodimo puno vremena u Švicarskoj, pa djeca govore i francuski.

Budući da ste bili profesionalna skijašica, Švicarska se čini kao idealna zemlja za Vas.

Mogu birati kamo ću na pola sata od kuće ići skijati. Kad se zasitim mora, ako je to moguće, onda je ovo moja druga najdraža destinacija.

Jeste li ikad naletjeli na stado domaćih životinja nasred ceste, što možemo vidjeti u igranim i dokumentarnim filmovima o Švicarskoj?

To je normalno po planinama. Nemaš što napraviti, one imaju prednost, sjedneš i čekaš. Postoji čar u sporosti života u prirodi. Kamo god da ti se žuri, njima se ne žuri, ha, ha. Planina donosi mirnoću, povratak u prirodu je nešto čemu težim. Teško mi je zamisliti se da cijelo vrijeme provodim u velikom gradu.

Vratimo se skijanju... Godine 2008. izletjeli ste na Sljemenu i to Vas je jako pogodilo. Zašto ste se rasplakali?

Krenula sam od najbolje moguće i došla do najgore moguće utrke. Pričali smo kako nisam nikad popuštala pod pritiskom. Pitanje je je li to bila situacija s kojom se nisam mogla nositi. Nikada to neću zaboraviti.

Izašla sam iz duple vende na izlazu sa strmine i ni dan-danas mi nije jasno kako nisam vidjela sljedeća vrata. To mi se dogodilo još samo jednom u karijeri. Osjećaj bespomoćnosti...

Nisam napravila konkretnu pogrešku. Radila sam ono što sam radila 1000 puta dotad i onda kao da se dogodio mikro-blackout. Sljedećim postoljem u Panorami pokazalo se da nije sve palo u vodu i da mogu konkurirati najboljima.

Tijekom karijere ste, dakle, bili ljubiteljica teških staza?

Što teže i ledenije, to bolje. Da me se pitalo, a to kažem vrlo pažljivo, natjecala bih se na muškim slalom stazama. Samo slalom. Sve hrvatske skijašice i skijaši došli su iz škole koja smatra da moramo pronaći nešto u čemu drugi nisu dobri. Trenirali smo zahtjevnije, više, jače i teže od drugih. 

U travnju 2011., s 24 godine, odlučili ste pauzirati jednu sezonu zbog problema s astmom, a pokazalo se da više nećete profesionalno skijati. Rasplakali ste se i rekli da je to Vaša najteža odluka u životu. Je li i danas najteža?

I je i nije. U tom trenutku je bila, no brzo sam se morala prilagoditi, shvatiti da život ne prestaje nakon sportske karijere i da postoje brojna zadovoljstva. Nije bilo lako posložiti kockice u glavi i odgovoriti na pitanje "tko sam ja ako nisam skijašica". Srećom, imala sam podršku obitelji, bila sam pred diplomom na fakultetu i mogla sam si uzeti vremena za odluku što i kako dalje.

Karijeru sam završila među najboljima na svijetu, a onda krenula ispočetka. Ne zovu to uzalud novom karijerom. Možda nisam morala, ali stavila sam očekivanja sa strane i odlučila učiti, kao što sam naučila skijati i natjecati se. Naučila sam raditi za računalom u uredu ili s FIS-om u drugom kontekstu i tako graditi razne vještine.

Koji sam drugi izbor imala? Imala sam 24 godine, od kojih sam 20 provela u aktivnoj sportskoj karijeri. U nadi da imam još dobrih 60 godina, nisam mogla živjeti na staroj slavi i onda plakati za time. Nije to proces od jednog dana. Danas volim biti samo Ana, no trebalo je vremena kako bih shvatila tko sam i što sam. Najvažnije je biti zadovoljna, tada sve funkcionira.

Kada su se pojavili problemi s astmom? Kako je utjecala na Vaš svakodnevni život, a kako na treninge i utrke?

Kada sam bila mala, svi su mami govorili "Ana ti kašlje". Bila je to službena dijagnoza od desetog do četvrtog mjeseca. Taj "Ana kašlje" završio je time da sam na utrci u Americi završila u lokalnoj bolnici jer nisam mogla disati od napadaja kašlja. Kući su me poslali s uputnicom za pulmologa, sumnjali su na astmu.

Novim se testovima pokazalo da imam sportsku astmu. Konačno je ono "Ana kašlje" dobilo službeno ime. Tražili smo način da je dovedemo u red, ali nikad u tome nismo potpuno uspjeli. Nije bilo sezone u kojoj nisam kašljala, ali bilo je olakšavajuće što sam znala što mi je.

Isprva je bilo lako nositi se s time. "Što ćete vi meni sa 16 godina govoriti da imam astmu i da je to problem? Kašljem cijeli život i nikad mi ništa nije bilo." No, došla sam do toga da mi je nakon deset godina karijere astma oduzela dozu energije i mentalnog kapaciteta.

Iskreno, nije astma s moje 24 godine bila bitno lošija nego sa 16. No, mentalno sam se teže s njom nosila. Došao je trenutak u kojem je bilo upitno je li se vrijedno natjecati ako u glavi kalkuliram kako da mi bude manje loše.

Profesionalni sportaši se često natječu ozlijeđeni i bolesni a da se o tome šuti. Je li Vas ljutilo što je javnost očekivala bolje rezultate dok ste se borili s astmom?

Ne. Možda će čudno zvučati, ali ni danas u potpunosti ne razumijem tuđu fascinaciju nečijim rezultatima. Jasno mi je da je meni, mojoj obitelji i ekipi bilo stalo. Nisam skijala zbog drugih niti sam imala osjećaj da se ikome moram opravdavati. Meni je najviše bilo stalo do uspjeha.

U tom kontekstu, kako gledate na uspjehe hrvatskih sportaša? Divite li se ili ste ravnodušni?

Veliki sam fan našeg sporta, ali u to ulazim s dozom razumijevanja koje ne viđam kod klasičnog, hardcore fana. Vrlo dobro znam što sportaši ulažu da bi došli do određene razine, kao što znam kakvo je razočaranje kada ne ostvariš željeni rezultat. Na naše sportaše više gledam kao na ljude nego kao na figure kojima bih se trebala diviti i ponositi u klasičnom smislu.

Kakvo je danas Vaše zdravstveno stanje?

Relativno pod kontrolom. I dalje ima sezona u kojima Ana kašlje, ali sada imam privilegiju da ne idem sprintati na 3 Celzijeva stupnja po snježnoj mećavi, već sjedim na kauču s čajem i čekam da se kašalj smiri.

Najteži uvjeti u kojima ste se utrkivali?

Bilo je svega. Primjerice, stojim na startu i govore mi "start, stop, start, stop". Onda kažu da krećem, a takva se magla navukla da nisam vidjela sljedeća vrata. U takvoj situaciji nemaš izbora, ideš kao slijepi miš.

U Leviju smo se natjecali na -32. Najveći problem bio je s pancericama u kojima se smrzavaju nožni prsti. Skidaš ih nakon vožnje, prokrvljuješ prste i gledaš jesu li svi na broju, odnosno je li koji pocrnio, a onda se ponovno oblačiš i ideš u drugu utrku.

Postoji li kod skijaša, poput Ivice Kostelića, koji je otišao u jedrenje, spartanska potreba da se bavite nečim gotovo ekstremnim nakon skijaške karijere?

Meni se život dobro nasmijao u lice i dao mi dvoje djece za kojima trčim kao Spartanka. Tražimo dodatno uzbuđenje i izazov, u različitim fazama života to tražiš na različite načine. Trenutačno to manje tražim u sportskom smislu, a više u profesionalnom, birajući projekte s kojima nisam na "ti". Volim učiti i snalaziti se u situacijama u kojima nisam bila.

Lindsey Vonn vraća se skijanju s 40 godina, pet godina poslije umirovljenja i nakon što je ove godine operirala koljeno. S obzirom na brojne ozljede koje je imala tijekom karijere, nekolicina skijaških legendi, poput Švicarke Sonje Nef, zabrinuta je za njezino zdravlje. Što Vi, kao skijašica koja je rano završila karijeru, mislite o povratku Amerikanke?

Lagala bih kada bih rekla da nisam iznenađena. Ne vidim čemu to. S druge strane, zašto ne? Da je muškarac i vrati se s 40 godina, svima bi to bilo manje čudno, što me malo ljuti. Žena je s 40 valjda otpisana, kao da bi trebala otići kući i rađati djecu. Znam da postoji takav narativ u pozadini.

Ako misli da je spremna i da može te ne uzima poziciju mlađim skijašicama, zašto ne? Pokaži da se može i da život ne završava s 35 godina. Nitko nije preispitivao zašto se Tom Brady vratio američkom nogometu. Ljudi su se možda čudili, ali ne na isti način na koji se čude Vonn.

Nef smatra da se Vonn "ne snalazi u normalnom životu, gdje nije stalno u centru pažnje i gdje se sve ne vrti oko nje".

Samo ona zna zašto se vraća. Bila je i ostaje jedna od najboljih skijašica ikad. Dobila je i dobro zaslužila pažnju. Bi li stvari bile drugačije da se, a ne volim koristiti tu riječ, ostvarila u privatnom životu?

Zašto bi ostvarenje u privatnom životu podrazumijevalo djecu, supruga i tako dalje? Ja, koja sve to imam, ne mislim da je to bolje od toga da se ona želi ostvariti na skijaškom planu.

Čini mi se da je odnos prema ženskom i muškom skijanju puno izjednačeniji nego u ostalim sportovima, primjerice nogometu.

Velika stavka je u tome što je FIS otpočetka stavio žensko i muško skijanje na istu razinu, s istim nagradama i vrlo sličnim kalendarom. U posljednjih nekoliko godina pokazalo se da postoji interes za ženski nogomet. Možda ne toliko na klupskoj razini koliko na reprezentativnoj. 

Hoće li navijaču trebati vremena da se privikne paralelno gledati mušku i žensku Ligu prvaka? Da, ali ne treba odustajati. Zašto moja kći jednoga dana ne bi bila profesionalna nogometašica a da joj ne govore da to nije za curice? Je li profesionalni nogomet stvarno manje brutalan od profesionalne gimnastike i "ženskih sportova"?

Što ste sve dosad radili nakon sportske karijere i što Vam je želja u budućnosti?

Radila sam za Međunarodnu skijašku federaciju i Snježnu kraljicu, sada radim ako antidoping edukatorica za Svjetsku antidopinšku agenciju, venue media manager za UEFA-u i copywriter za Salomon (tvrtka za proizvodnju sportske opreme, op. a.). Imam širok spektar projekata koji idu iz godine u godinu.

Volim diversifikaciju i što svi projekti imaju zajedničku zlatnu nit. To mi daje mogućnost obrazovati se iz projekta u projekt te širinu i jedinstvenost koje nisam imala kada sam radila samo u jednom uredu i na jednom projektu.

Cilj je razvijati se i učiti, raditi stvari koje zabavljaju i potiču razvoj u poslovnom svijetu. Nemam ambiciju biti predsjednica ili direktorica nečega. Jako cijenim svoju slobodu, samostalnost i dosljednost vrijednostima. Želim se razvijati u smjeru u kojem neću kompromitirati onu Anu o kojoj smo pričali zbog uspjeha koje kao takve više percipiraju drugi od mene same.