PRIJE 30 godina, 28. veljače 1992. godine, službeno je započelo natjecanje u Hrvatskoj nogometnoj ligi. Tim povodom na Indexu u prigodnom serijalu 30 godina HNL-a u 30 dana možete pročitati 30 priča o ključnim događajima te intervjua s najvažnijim i najzanimljivijim akterima tri desetljeća dugačke povijesti samostalne hrvatske lige.

U trećem dijelu serijala prisjećamo se prve sezone HNL-a u povijesti. Doduše, po trajanju jedva da je bila polusezona, igrala se je ni tri i pol mjeseca. Bila je neregularna jer nije popunjena po sportskom kriteriju, ali najviše po tome što je igrana u ratno nevrijeme, pa je gotovo pola klubova glumilo domaćine na drugim krajevima velikim dijelom okupirane zemlje. Treniralo se pod granatama i na utakmice putovalo brodom probijajući se kroz blokade srpskih i crnogorskih agresora i okupatora...

DOBRODOŠLI ili "dobrodošli" u Hrvatsku 1992. godine. Ratom razorenu, trećinom okupiranu, ubijanu i sakaćenu, ali ponosnu i upravo međunarodno priznatu. Zemlju koja obožava sport i sprema se i nogometno osamostaliti, ali HNS još ne priznaju ni UEFA ni FIFA. Sprema se prva sezona HNL-a, naravno, pod šljemom.

Pobjeda vrijedi dva boda. U buticima (tamo smo tada kupovali odjeću, šoping-molove gledali smo samo u američkim filmovima na VHS kazetama) hit su "genšerice", žuti puloveri kakve je nosio njemački ministar vanjskih poslova, najveći prijatelj mlade hrvatske države. Ako ste željeli izgledati kao 65-godišnji diplomat koji je uz Aloisa Mocka i papu Ivana Pavla Drugog najviše pridonio našoj samostalnosti, morali ste izdvojiti 1742 hrvatska dinara.

Ma daj obuci levisice, bez kojih ne bi bilo Prve sezone HNL-a. I obavezno nešto maskirno

Look rane Hrvatske '92. bio bi potpun da ste s Genscherovim džemperom i bilo kojim dijelom odjeće s neizostavnim maskirnim uzorkom sljubili frizuru "Na Ivaniševića", kako se zvala kreacija s "pola oderane glave", koju je 20-godišnja teniska zvijezda promovirala na upravo osvojenom turniru u Stuttgartu, gdje je u finalu pobijedila Stefana Edberga.

Goranove mečeve pratili smo religijski predano, bez obzira na dio svijeta u kojem je igrao i vremensku razliku, pa su se mnogi furali na njega i njegovu novu frizuru koju su inspirirali Afroamerikanci, što vas je koštalo daljnjih 600 HRD-a. Nedostižni modni predmet želja tada su nam bile Levi's džins hlače. Levisice, kako smo ih svi zvali, a o njima pjevao Danijel Popović, koštale su tada 100 njemačkih maraka, a onaj tko je bio toliko sretan da još ima posao, radio je za prosječnih 250. Američki tekstilni gigant ni ne sluti da bez njega ne bi bilo ni HNL-a. 

Liga čiji će klubovi novim ugovorom o televizijskim pravima dijeliti desetke milijuna eura, prije 30 godina pokrenuta je zahvaljujući tome što je Anđelko Herjavec, njegov direktor za Hrvatsku, ali prije svega nogometni fanatik i predsjednik NK Varteks, iskeširao 250 tisuća dojč maraka.

Čuli ste za "policijske države", ali Hrvatska je u ovo ratno nevrijeme - "vojna"

Ali čak je i Goran, omiljeni borac za Hrvatsku na svim kontinentima gubio stilsku bitku od onih koji su to radili u rovovima. Jer dovoljno je bilo prošetati bilo kojim hrvatskim gradom ili mjestom, čak i izvan ratne zone, da vidite kako je svaki drugi mladi Hrvat njeguje "gardijsku", "na munju" ili "zebru", kako su se zvale opake vojničke frizure.

Zemlju povezuje prastari trajekt

Hrvatska je po svemu bila potpuno militarizirana država, što uopće nije neobično za zemlju izloženu agresiji iznutra i vana, u kojoj je preko 200 tisuća uniformiranih ljudi pod oružjem i gdje samo tri regije nisu u neposrednoj ratnoj opasnosti. Zemlja kojoj su s trećine okupiranog teritorija prema slobodnom načičkane cijevi najubojitijeg raketnog i topničkog naoružanja, zemlja u kojoj se nestali broje u stotinama, poginuli u tisućama, a prognani u desecima tisuća. Zemlja čije su dvije polovice bile povezane tek trajektnom linijom preko Paga kojom su prometovali nekoliko desetljeća stari trajekti.

Na snazi je bilo primirje, Hrvatska je upravo postala međunarodno priznata država, ali ako pogledate novinske stranice iz vremena o kojem je riječ, pune osmrtnica mladih ljudi u čijem potpisu stoji "hrvatski vojnik", "dragovoljac", vidjet ćete da to nipošto nije bilo "stanje ni rata ni mira", nego čisto ratno stanje.

Trudili smo se živjeti normalizirano, a na osnovu ove naslovnice prosudite je li nam uspijevalo
 

S ove strane bojišnice, nakon što je većina zemlje ipak obranjena, a međunarodno priznanje Hrvatsku od neodgovorne avanturistice učinilo barem na papiru ravnopravnom članicom međunarodne obitelji, pokušavali smo živjeti imitaciju normalnog, bolje reći normaliziranog života. Ipak, naslovnica čitanijeg od samo dva dnevna lista koji su se prodavali na području cijele zemlje, u vrijeme kada starta pionirski HNL, izgleda ovako:

Kao što vidite, bilo je to užasno, zajebano, olovno vrijeme. Rat je itekako trajao, ali sportaši, kao ni muze, nisu šutjeli. Eterom i ekranom dominirao je suživot domoljubne tambure i eskapističkog dancea, dok je nacija koja se tiskala u podrumima, skloništima i izbjegličkim naseljima, među uspješnim sportašima tražila heroje ili barem podsjetnik na ono kakav je život bio ili bi jednom opet mogao biti.

Danas čitamo koliko je navijačima oduzeto petardi i baklji, ali u "prijateljskoj" uvertiri HAŠK Građanskog i Hajduka, policija je zaplijenila 41 pištolj!

Ali atmosfera, bolje reći psihoza u kojoj je živjela nova država dok je kretala i s nogometnim osamostaljenjem, nije nam dala da se previše uljuljamo i maštamo jer rat je bio svuda, čak i kada ga naizgled nije bilo. Danas čitamo koliko je prije svakog derbija navijačima zaplijenjeno baklji i petardi, ali što kažete na ovaj podatak: Prije prijateljske utakmice koju su tjedan dana početka prvog hrvatskog nogometnog prvenstva igrali HAŠK Građanski (tako se tada službeno zvao Dinamo) i Hajduk, policajci su na ulazima na tribine Maksimira od navijača uzeli 41 pištolj!

I još je zagrebačka policija nakon meča priznala da je, očekujući "dva su kluba bratska" okružje, a ne hajku BBB-a na hajdukovce na istočnoj tribini, na stadion poslala osjetno manje snage koje su prije utakmice imale prilično relaksiraniji pristup prema gledateljima. Sve to kako bi se posjetitelji stadiona koji na njih nisu dolazili gotovo godinu dana, koliko je prošle od kraja zadnje sezone Jugo lige do početka prve HNL-a, uvjerili da ovo više nije neprijateljska milicija, nego naše hrvatsko redarstvo.

Hajduk dijeli karte ratnim izbjeglicama, rođendan slavi utakmicom sa selekcijom Hrvatske vojske, a u Zboru narodne garde su mu tri igrača

Hajduk je 81. rođendan proslavio utakmicom sa selekcijom Hrvatske vojske, a najbolje igrače čekale su primamljive nagrade; šteka Marlbora i Bobisova torta. Uvertira meču bila je prisega 158. brigade Zbora narodne garde, u kojoj je bilo čak 16 zaposlenika kluba, među kojima i trener Mijač, te tri prvotimca, Mihačić, Miše i Novaković. Za prvu utakmicu prve sezone HNL-a protiv Istre koja je do Splita putovala 15 sati brodom i čijih dosta igrača doslovno nije imalo ni kopačke, Hajduk je podijelio 500 karata izbjeglicama s ratnih područja.

HAŠK Građanski (Dinamo) četvrtinu plaća daje HV-u, milijune od Bobanova transfera ratnom sanitetu, a njegov mladi golgeterski as želi promijeniti "srpsko" ime i "crnogorsko" prezime
 

U isto vrijeme, svi nogometaši HAŠK Građanskog svaki mjesec četvrtinu plaća odvajali su za HV, a ranije, u ljeto '91., kada je bjesnio najžešći rat, klub je dva milijuna dolara odštete od Bobanova transfera u Milan dao Sanitetskom stožeru ZNG-a. Mladi golgeterski as preimenovanog Dinama javno je govorio da želi promijeniti ime i prezime, jer mu Goran zvuči srpski, a Vlaović poput crnogorskog Vlahović.

Šibenik vodi vojnik u uniformi, Zadar sa stadiona četnike vidi bez dalekozora

Šibenikov trener Nikica Cukrov na Šubićevac je dolazio s ratišta, u odori Hrvatske vojske voditi treninge, ali samo kada ih ne bi prekidali granatiranja i sirene za opću opasnost, a za klub je igrao i Goran Pauk, koji je nekoliko mjeseci ranije skinuo jedan od "oba su pala". Zadru je prva crta bila nekoliko kilometara od stadiona, a također je vježbao koliko bi mu dopustile ratne nedaće, a generalku za prvenstvo odigrao je protiv momčadi ZNG-a.

Dubrovnik je potpuno okruženje okupatorske vojske probijao brodom, a do Zagreba je putovao tri dana

Svima je bilo teško u HNL-u pod šljemom, ali najteže ipak Dubrovniku. Prvo prvenstvo Hrvatske klub i njegov grad odigrali su u potpunom okruženju, a blokadu su probijali jedino kako je bilo moguće - brodom. Za odlazak na gostovanje u Zagreb, Dubrovniku su trebala tri dana, kao i za povratak. Stadion u Lapadu do početka prvog prvenstva dobio je šest izravnih pogodaka granatama.

Kao generalna proba za inauguraciju HNL-a poslužio je turnir Slobodna Hrvatska koji se krajem '91. igrao u Istri, jednom od ona tri jedina dijela zemlje izvan dometa srpskih granata.

Istra ušla dekretom, pola lige glumilo domaćine u ratnom zbjegu

Kada spominjemo Istru, pulski klub u prvu sezonu HNL-a ušao je dekretom, a ne na temelju rezultata u zadnjoj godini Jugo lige. Po sportskom kriteriju ispred su bili velikogorički Radnik i Neretva iz Metkovića, ali je Istra postavljena za prvoligaša zbog načela zastupljenosti svih hrvatskih regija.

Od 12 klubova u prvoj ligi koji su te "sezone" igrali po dvokružnom sustavu, čak pet ih je pola vremena provelo u autobusu, brodovima i trajektima, putujući do gradova i mjesta gdje su bili domaćini. Hajduk, Zagreb, Inker, Varteks, HAŠK Građanski, Rijeka i Istra imali su sreće biti, kako se tada prkosno govorili, "svoji na svom". 

Stadioni obaju slavonskih prvoligaša i svih dalmatinskih osim Hajdukova bili su u ratnoj zoni, u kojoj se i dalje svakodnevno ginulo. Drugu polovicu proveli su u skloništima ili bježeći pod paljbom nakon što bi im granatiranje ili sirena za neku od ratnih opasnosti prekinule trening.

Cibalia je tako, osim u Požegi, jedan meč kao domaćin igrala čak u Čakovcu, Osijek je domaćina glumio u Kutjevu, Đakovu i Donjem Miholjcu, Šibenik u Stobreču i Žrnovnici, Zadar u Solinu i Crikvenici, a posebno su se patili Dubrovčani koji su iz opkoljenog grada brodili do Blata na Korčuli, gdje su igrali većinu domaćih utakmica.

Prvo prvenstvo u samostalnoj Hrvatskoj? Ne, nego na brzinu sklepan i još brže odigran neregularni turnir

Neposredna ratna opasnost u velikom dijelu zemlje tijekom 1991. diktirala je to da se ono što danas nazivamo prva "sezona" HNL-a, odigra kao polusezona, za manje od tri i pol mjeseca u kasnu zimu i proljeće iduće godine (od 28. veljače do 13. lipnja), kada je potpisivanjem Sarajevskog primirja i međunarodnim priznanjem Hrvatske, rat nastavljen smanjenim intenzitetom, što je omogućilo barem djelomičnu normalizaciju života.

Kako bi nogometni savez izborio legitimitet i prijem u UEFA-u, a klubovi mlade države igrali u europskim kupovima, valjalo je na brzinu ispuniti formu i odigrati nešto što barem podsjeća na sezonu ligaškog natjecanja, iako se iz te lige nije ispadalo.

Prvi prvak Hrvatske postao je Hajduk koji je pobijedio na 16 od 22 utakmice predvođen najboljim igračem Goranom Vučevićem i najboljim strijelcem lige Ardianom Koznikuom, koji je postigao 12 golova. Najveće razočaranje bio je HAŠK Građanski na tek petom mjestu s čak deset bodova manje od prvaka i najvećeg rivala.

Dinamu ostaje utjeha da je njegov Željko Adžić strijelac prvog gola u povijesti HNL-a, u prvoj minuti prve utakmice protiv Cibalije na Maksimiru. Iz prve lige nije ispao nijedan klub. Upravo suprotno, liga se za iduću sezonu s 12 proširila na nakaradnih 16 klubova. Elita se za 1992/93. proširila za Radnik, Pazinku, Segestu i Belišće. 

Bez obzira na sve, prva "sezona" HNL-a legendarna je, povijesna i kultna

Zbog svega toga, ali najviše zbog nevjerojatnih i pogibeljnih okolnosti u kojima se igrala, odnosno zato što je pola sudionika bilo na stalnom gostovanju, u autobusu, brodu ili trajektu i prekidalo treninge zbog granatiranja, prva sezona HNL-a definitivno nije bila regularna. Ali bez obzira na sve objektivne ratne mane ili čak upravo zbog njih, legendarna je, povijesna i kultna.