TRIPLE-DOUBLE, odnosno dvoznamenkasti učinak u tri statističke kategorije (najčešće koševi, skokovi i asistencije), smatra se jednim od najvrjednijih individualnih dosega u jednoj košarkaškoj utakmici. No posljednjih godina broj triple-doubleova toliko je porastao da oni više i ne izgledaju kao pothvat vrijedan hvalospjeva.

LeBron James u noći na srijedu u pobjedi LA Lakersa nad Oklahoma Cityjem ostvario je 86. triple-double u karijeri, ali puno je zanimljiviji podatak da je Thunder posljednja momčad protiv koje je to uspio. Kralj sad u karijeri ima trostruko-dvoznamenkasti učinak protiv svih 30 NBA klubova.

Russell Westbrook prije tri godine postao je prvi čovjek nakon Oscara Robertsona 1961./62. koji je završio sezonu s triple-double prosjekom, što mu je donijelo titulu MVP-ja, a onda je isto ponovio i u sljedeće dvije sezone.

Prošle sezone Nikola Jokić imao je 12 triple-doubleova, najviše među centrima još od Wilta Chamberlaina 60-ih godina. Luka Dončić ove sezone ih je ostvario šest u prvih 13 utakmica.

Od 2015. je broj triple-doubleova znatno porastao

Čini se da je posljednjih godina postalo puno jednostavnije ubilježiti triple-double, a to potvrđuju i brojke. Između 1991. i 2015. u prosjeku je bilo 35 triple-doubleova po sezoni. U sezoni 2015./16. bilo ih je 75, a u tri sezone nakon toga u prosjeku čak 117. Dakle, u posljednje četiri godine broj trostruko-dvoznamenkastih učinaka se utrostručio u odnosu na prethodna dva i pol desetljeća. Ilustracije radi, Westbrook ih je sam u sezoni 2016./17. imao 42 i tako je srušio 55 godina star Robertsonov rekord.

Kako je NBA košarka došla do ere u kojoj triple-double više ne djeluje kao spektakularan pothvat, nego tek kao iznadprosječna partija? Zašto ih je danas toliko više nego, recimo, u 90-ima? Jesu li LeBron, Dončić, Westbrook i slični zaista tako posebni igrači, baš kao Robertson ili Chamberlain u 60-ima?

Odgovor se nalazi u promjenama u stilu igre, a najveće zasluge za epidemiju triple-doubleova idu čovjeku koji ih je u dosadašnjih deset godina karijere ostvario samo sedam - Stephenu Curryju.

Curry i Warriorsi natjerali su cijelu ligu da brže igra

Curryja možda na kraju karijere neće svrstavati među 10 najboljih košarkaša svih vremena, ali je neupitno da je najbolji šuter u povijesti i jedan od nekolicine igrača koji su promijenili košarku. A posljedica te promjene je ubrzani ritam igre, koji je rezultirao većim brojem napada po utakmici, što rezultira većim brojem asistencija. Osim toga, znatno se povećao broj šuteva za tricu, a posljedica toga je veći broj promašaja i samim time prilika za skok.

Računica je jednostavna. Otkako su Curry i Golden State Warriorsi očarali svijet 2015. osvajanjem prvog naslova, nakon kojeg su uslijedila još dva uz dva poraza u finalima, cijela liga je počela kopirati njihov stil igre, iako nitko nije imao igrački kadar za to. No matematika je jasna - ako momčad pogađa više od 33% ispucanih trica, postići će više koševa nego ako realizira šuteve za dva poena s 50% uspješnosti.

Warriorsi su u sezoni 2014./15. igrali najbržim ritmom od svih 30 NBA momčadi, na njihovim su utakmicama dvije ekipe imale u prosjeku 99,28 napada, prema statistici na NBA.com. Iduće sezone probili su granicu od 100 posjeda (100,24), a Sacramento Kingsi zaigrali su još brže, sa 100,66.

Warriorsi su i u iduće tri sezone bili u samom vrhu, najdinamičnije momčadi lige su se mijenjale, ali broj posjeda stalno je rastao pa ove sezone Milwaukee Bucksi igraju u ludom ritmu od 107,26 napada po utakmici.

Denver igra najsporije, a prije samo pet godina bio bi drugi najbrži

Na samom dnu su Denver Nuggetsi, što je poprilično iznenađenje jer su oni tradicionalno igrali u izuzetno brzom tempu kako bi brže izmorili protivnike nenaviknute na rjeđi zrak na 1600 metara nadmorske visine. Ali i njihov današnji "spori" ritam od 98,25 napada prije pet godina svrstao bi ih na drugo mjesto, odmah iza Warriorsa.

Zbog Curryjevog efekta broj ispucanih trica raste svake sezone. Te 2014./15. klubovi su u prosjeku šutirali 22,4 trice po utakmici, a ove sezone 33,4 ili skoro 50 posto više. Promašene trice često rezultiraju odbijanjem lopte dalje od koša, što povećava šansu za skok vanjskim igračima, odnosno onima koji obranu igraju izvan reketa. S obzirom na to da su vanjski igrači skoro u pravilu primarni kreatori i da imaju više asistencija, otkako im se ukazala prilika za povećanje broja skokova, količina triple-doubleova znatno je porasla.

Zato su igrači poput Westbrooka, Dončića, LeBrona ili Jamesa Hardena, koji većinu utakmice provode s loptom u rukama, postali toliko skloni ostvarivanju ovog pothvata, koji se ne tako davno smatrao spektakularnim. Rijetke su iznimke, poput Jokića ili Draymonda Greena, koji su u stanju bilježiti triple-doubleove s centarskih pozicija, prvenstveno zahvaljujući vrhunskom pregledu igre i osjećaju za dodavanje.

Robertson je i dalje rekorder, ali dok je igrao, nije to ni znao

Na ljestvici svih vremena i dalje uvjerljivo vodi Oscar Robertson, koji je od 1960. do 1974. ubilježio čak 181 triple-double. Međutim, svi su mu oni zbrojeni tek godinama nakon završetka karijere jer je NBA počeo evidenciju o njima voditi tek 1979./80.

No njemu je to bilo još jednostavnije činiti nego što je danas. U sezoni 1961./62., koju je Big O završio s triple-double prosjekom, igralo se u sumanutom ritmu od 130-ak napada po utakmici, u kojem je bilo puno lakše nabijati statistiku. Osim toga, NBA je počeo evidentirati blokade i osvojene lopte tek u njegovoj posljednjoj sezoni (1973./74.), a do tada ih je mahom registrirao kao skokove.

Iz istih je razloga te iste sezone, 1961./62., Wilt Chamberlain zabio 100 koševa na jednoj utakmici i imao abnormalne prosjeke od 50,4 koša i 25,7 skokova, koji su u današnjoj igri potpuno nezamislivi.

Nakon te sezone ritam igre je počeo opadati, da bi se 1988. spustio ispod 100 napada po utakmici, a 1999. ispod 90. Tek se uzletom Warriorsa prosjek lige vratio na 95, a ove sezone konačno i na više od 100 napada po utakmici.

To objašnjava i promjene u broju triple-doubleova. Od 1979. do 1991. registrirana su ukupno 543, odnosno 45,25 po sezoni, ali čak 137, ili više od 25%, ostvario je Magic Johnson. Od 1991. do 2015. bilo ih je 841, odnosno 35,04 po sezoni, a za najveći dio zaslužan je Jason Kidd koji ih je ubilježio 107, čak 68 više od drugoplasiranog LeBrona. U ovom posljednjem razdoblju, od 2016. do kraja prošle sezone, bilo ih je 352 ili 117,3 po sezoni, a čak 101 ostvario je Westbrook - 28,7%.

LeBron je zapravo sjajan primjer. Od svojih 86 triple-doubleova čak je 44, odnosno više od pola, ostvario od sezone 2016./17. naovamo.

Dončić bi ovim ritmom uhvatio Robertsona za manje od pet godina

Robertson je i dalje vodeći na ljestvici svih vremena sa 181 trostruko-dvoznamenkastim učinkom. Westbrook je drugi sa 141 i vjerojatno bi ga relativno brzo dostigao da nije prešao u Houston, gdje igra s Jamesom Hardenom, koji predvodi NBA ligu sa stopom korištenja od čak 39,8%, što označava postotak klupskih akcija koje završavaju njegovim šutom ili izgubljenom loptom. Samim time ima loptu u rukama znatno rjeđe nego u Oklahomi, u kojoj je on imao sličnu stopu korištenja.

Na trećem je mjestu Magic sa 138, četvrti je Kidd (107), a peti je LeBron, kojem je triple-double protiv Thundera bio 86. u karijeri. Od aktivnih igrača u Top 20 su još Harden (42), Rajon Rondo (32), Jokić (30), Draymond Green (23) i Ben Simmons (22), ali rapidno im se približava Luka Dončić, koji ih je u prvih 13 utakmica svoje druge NBA sezone ubilježio šest i sad ih već ima 14. 

Kad bi nastavio nevjerojatnim ovosezonskim tempom, Dončić bi do Robertsonova ostvarenja mogao doći za manje od pet godina jer nema naznaka da bi se ritam NBA utakmica u bliskoj budućnosti mogao početi usporavati.