UNATOČ tome što je izbor Zorana Vulića u svojoj osnovi populistički potez čiji je zadatak između ostalog bio i otupiti oštricu najekstremnijeg dijela Torcide te klub približiti širem navijačkom puku, smjena Željka Kopića je, kao što se moglo i pretpostaviti, osvježila mjesecima trulu atmosferu na Poljudu i donijela spasonosnu dozu pozitivne energije.

>>> OD 16:30 DERBI NA POLJUDU: DINAMO STIŽE S DESET BODOVA PREDNOSTI 

Iako je to u ovom trenutku pomalo ružno reći, za očekivati je ipak kako je riječ o vatrogasnom rješenju koje će na konto svog hajdučkog pedigrea i iskustva klub vratiti u mirne vode. Ideja je pripremiti teren za nekog novog, talentiranog i progresivnog stratega kojem će se klub napokon moći povjeriti na više od šest mjeseci, odnosno i nakon prvih ozbiljnijih posrtaja.

Sinišu Oreščanina ili nekog drugog mladog trenera potrošiti u uvjetima kakvi su donedavno stanovali u Splitu bilo bi potpuno suludo. Naime, s duboko ukorijenjenim nezadovoljstvom i posvemašnjom letargijom puno se lakše može nositi prekaljeni trener starog kova poput Vulića nego neki potentni nogometni stručnjak koji iza sebe ima tek nekoliko juniorskih svlačionica.

Indikativno je kako se u kompjutoriziranom okruženju koje je zatekao, sastavljenom od nogometnih robota kojima je emocija sekundarna stvar, ako ne i tercijarna, Vulić najprije prihvatio rada na međuljudskim odnosima. Nakon što su igrači kroz staromodna druženja i pomalo izlizane kartaške igre dobili prijeko potreban ispušni ventil, rezultati su se vrlo brzo počeli nazirati. 

Tek sada vidi se koliko je odnos igrača i Kopića bio narušen 

S obzirom na to da u desetak dana koliko je proveo na klupi Vulić nije imao vremena promijeniti gotovo ništa, ni kada govorimo o taktičkoj postavci ni kada govorimo o početnoj jedanaestorki, već tijekom prvih 180 minuta u dvobojima s Rudešom i Istrom postalo je jasno koliko je zapravo odnos između Kopića i igrača bio narušen. 

Hajduk je pokazao određen pomak i kada je riječ o pojedinačnom pristupu igrača, ali i cjelokupnoj organizaciji igre, bez obzira na to što se radi o izrazito slabim suparnicima koji su ili tek u početnoj fazi izgradnje ili kvalitetom daleko od prvoligaških voda, nogometnog okruženja iz kojeg praktički jedino ima smisla donositi kakve-takve lucidne prosudbe.

U tom svjetlu najaviti današnji derbi s Dinamom u bilo kakvom optimističnom tonu teško da može imati ozbiljnije uporište. Modri su u velikom naletu, a u prvih 16 utakmica ove sezone upisali su 11 pobjeda, četiri remija i samo jedan poraz, onaj u uzvratu play-offa Lige prvaka, kad su u tri minute nestali s terena i dopustili Young Boysima da preokrenu rezultat.

Dobro je da nema euforije

Realno, Hajduk u poljudski derbi ulazi s nikad manjim šansama za pobjedu, i to ne samo jer Vulić još nije ni počeo graditi svoju viziju onog kako bi Bijeli trebali izgledati, nego i zbog toga što je Nenad Bjelica stvorio ekipu koja ima veliku širinu i igra u nevjerojatnom tempu od prve do posljednje minute, što su nedavno na svojoj koži osjetili i igrači slavnog Fenerbahčea.

Naravno, moguće je da na krilima bučne podrške s tribina hajdukovci odigraju daleko iznad svojih mogućnosti, međutim pritom valja biti pažljiv jer koliko god bi eventualna pobjeda podigla moral, bilo kakva euforija koja bi se lako mogla pojaviti bila bi potpuno kontraproduktivna. Hajduku je u ovom krhkom trenutku više od troboda potreban mir.