KADA bismo klubove razvrstavali po određenim kriterijima, po osobinama da ne troše mnogo i usput stvaraju svjetsku klasu, ne osvajaju velike trofeje, ali da su uvijek blizu njima, igraju lijep nogomet, ali ne i najbolji i da su skoro uvijek prvi izbor neutralnih navijača koji gledaju njihov meč, tada bi na izlogu ostali samo Tottenham i Borussia Dortmund, klubovi koje čeka dvomeč u osmini finala Lige prvaka. Prvi okršaj je na rasporedu ove srijede od 21:00 sat na čuvenom Wembleyju.

Tamo negdje, u nekom paralelnom svemiru, gdje možete vrijeme malo vratiti unazad, promijeniti neke događaje i onda se ponovo vratiti u stvarnost da vidite ono što želite, onako kako želite, prije okršaja Tottenhama i Dortmunda mogli biste u timove vratiti Garetha Balea, Luku Modrića i Kylea Walkera na jednu stranu, te Roberta Lewandowskog, Matsa Hummelsa, Iklayja Gundogana i Henrikha Mkhitaryana na drugu stranu. Ostavili biste mjesta i za ove današnje zvijezde u redovima Pijetlova i Milijunaša te pred sobom imali dva tima sposobna da osvoje – sve. Ovako ponovo pred sobom imate dva tima, dvije generacije koje tek trebaju pokazati koliko daleko mogu dogurati, a takav scenarij Tottenham i Dortmund, zbog nerijetkih prodaja ključnih igrača, nude već godinama.

Osvajali su ovi klubovi velike trofeje u prošlosti. Ne govorimo, dakle, o klubovima koji u klupskim vitrinama nemaju što ponuditi. Problem za njih je što dugo nisu osjetili težinu velikog trofeja; Tottenham je posljednji veći trofej osvojio 1991. godine, a radi se o tituli u FA kupu, dok je Dortmund posljednju titulu nacionalnog kupa osvojio 2017. godine što i nije loše, ali kada vidite da su ligu posljednji put pokorili 2012. godine, onda uočite prazninu. Posljednji europski trofej Tottenham je osvojio davne 1984. godine kad je kući donio Kup Uefa. Dortmundov posljednji europski orden je Liga prvaka iz 1997. godine.

Embed from Getty Images

Tottenham iz vremena Balea, Modrića i Croucha

Za razliku od Dortmunda koji je, osim navedene titule u nacionalnom kupu, uglavnom bio daleko od titula namijenjenih prvaku Europe i prvaku Njemačke, Tottenham već godinama u Engleskoj odrađuje sezone u kojima ostavlja dojam da se konačno može popeti na vrh Premiershipa i uljepšati svoju povijest, ali uvijek nekako izgubi korak. Čak i u ovoj sezoni, u kojoj fenomenalan učinak imaju lider Liverpool i aktualni prvak Manchester City, igrači Tottenhama nisu daleko od prvog mjesta – dijeli ih svega pet bodova.

Ipak, ono što je godinama sigurno kod ova dva kluba, kad trofeji već nisu, je da u svom rosteru stalno imaju igrače svjetske klase te da neprestano stvaraju nove takve igrače. Dovoljno je istaknuti podatak da je Tottenham postao prva ekipa u povijesti Premiershipa koja u dva uzastopna prijelazna roka nije dovela nijedno pojačanje, a i dalje ima mladu, skupu i za najveće domete sposobnu ekipu.

Nije se teško sjetiti Tottenhama koji je u svibnju 2010. godine na tablici Premiershipa iza sebe ostavio Liverpool i u finišu sezone, u direktnom okršaju za plasman u play-off Lige prvaka, protiv skupocjenog Manchester Cityja odnio pobjedu na Etihadu (1:0). U nebeskoplavom dresu stajali su Carlos Tevez, Vincent Kompany, Craig Bellamy, Kolo Toure, Patrick Vieira, Roque Santa Cruz i Shaun Wright-Philips, a na drugoj strani Bale, Modrić, Aaron Lennon, Ledley King i čovjek odluke, ekselencija u liku Petera Croucha, čovjeka koji je udarcem glavom – a kako bi drugačije – odlučio meč. Slavio je tada legendarni Harry Redknapp kao malo dijete na klupi gledajući Pijetlove kako veselo kukuriču. Nedaleko od njega Roberto Mancini je znao da mu treba još mnogo milijuna...

Džekino čuđenje koloniji Hrvata u sjevernom Londonu, Baleov ples u Milanu

U svlačionici te generacije Tottenhama koja će igrati Ligu prvaka bila su i četiri ormarića za hrvatske reprezentativce. Modriću, Vedranu Ćorluki i Niki Kranjčaru, koji su već bili članovi Pijetlova, u ljeto 2010. godine pridružio se i Stipe Pletikosa koji je tako dodatno olakšao posao tadašnjem izborniku Slavenu Biliću – dolaskom u sjeverni dio Londona obišao bi četiri reprezentativca Hrvatske. Čudio se tome i bosanskohercegovački dijamant Edin Džeko kada je jedne prilike u tunelu prije okršaja Cityja i Tottenhama kroz osmijeh Modriću i Ćorluki dobacio: "Pa šta vas je? Gledam, četvorica..."

Na temeljima te generacije Pijetlova napravljena je ova današnja. Odmah u Ligi prvaka Tottenham je pokazao koliko može biti snažan. Najprije je u grupnoj fazi na Giuseppe Meazzi izbjegao debakl i zamalo napravio čudo tako što je od deficita 4:0 stigao do rezultata 4:3 protiv Intera, u onom čuvenom okršaju kada je Bale postigao hat-trick u drugom poluvremenu najavivši tako da bi mogao postati prvi igrač koji će biti plaćen 100 milijuna eura.

Tottenham je već u narednom susretu protiv Intera kao domaćin slavio 3:1, a bio je to onaj Inter koji je branio titule u Ligi prvaka, Seriji A i Kupu Italije. Kasnije su Pijetlovi rastužili i drugi tim iz Milana, kada su Rossonere izbacili u osmini finala golom – opet on – živopisnog Croucha. Nije to bio bilo kakav Milan; njegove boje branili su Zlatan Ibrahimović, Robinho, Gennaro Gattuso, Clarence Seedorf, Thiago Silva i Alessandro Nesta. Uostalom, taj Milan je u toj sezoni 2010./11. i bio prvak Italije.

Pochettinovi Pijetlovi

Rampu u Ligi prvaka te sezone Tottenhamu je podigao Real Madrid, a u Premiershipu završio je na petom mjestu. Od tada će Tottenham nastaviti svoju borbu za siguran plasman u Ligu prvaka, a strpljiv rad i onda kada su bilježili promašaje s pojačanjima, počeo se naplaćivati od ljeta 2014. godine kada su na klupu doveli Mauricija Pochettina. Dolaskom argentinskog stručnjaka, Tottenham je počeo rasti u ekipu koja, bez obzira na to što nosioci igre postaju mladi i nedokazani igrači (Harry Kane, Dele Alli, Eric Dier, Kyle Walker...) uz ne tako skupa, ali precizno pogođena pojačanja (Christian Eriksen, Toby Alderweireld, Jan Vertonghen...), počinje igrati dopadljiv nogomet i, uz sve to, počinje bilježiti sve bolje rezultate.

Osim prve Pochettinove sezone, Tottenham je svaki put izborio Ligu prvaka i stalno iznad sebe nosio epitet tima koji napada i titulu Premiershipa. Dakle, postao je klub za koji više nije pitanje hoće li se plasirati u Ligu prvaka, nego hoće li osvojiti Premiership. U sezonama kada među četiri najbolje ekipe Premiershipa sve teže upadaju Chelsea, Arsenal i Manchester United, činjenica da za Tottenham to više ne predstavlja problem pokazatelj je ogromnog uspjeha ovog kluba koji uskoro prelazi i na novi stadion, čime zaokružuje ulazak u jednu novu, mnogo ambiciozniju eru.

A možda je najveći uspjeh taj što Tottenham, usprkos neuspješnim jurišima na titule i novcima koje troši na izgradnju novog stadiona, uspijeva zadržati sve važne igrače iako se za njih otimaju najveći klubovi svijeta koji su spremni ponuditi i basnoslovne cifre. Snaga ovog Tottenhama leži upravo i u igri koju smo spominjali jer Pochettino je izgradio tim koji je fleksibilan i sposoban igrati različite sustave i koji se odlično prilagođava različitim stilovima igre. Tottenham može odigrati loše i razočarati, ali se generalno radi o ekipi koja po stilu igre spada među najuzbudljivije ekipe u Europi.

Embed from Getty Images

Vrijedne pčelice

Sličnu priču ovoj Tottenhamovoj možete pročitati i pod naslovom "Borussia Dortmund". Oni su u ovom trenutku lideri Bundeslige s pet bodova više od Bayerna iz Münchena. Lako se sjetiti ere Jurgena Kloppa na Signal Iduna Parku kada je Dortmund osvajao titule u Njemačkoj i stigao do finala Lige prvaka 2013. godine, a sve uz genijalnu transfer politiku. Dovodili su igrače za cijenu iz "second hand shopa", a onda s njima rušili najveće timove Europe pa kasnije te iste igrače prodavali za ogromne iznose.

Posljednji Dortmundov veliki transfer je odlazak Christiana Pulišića u Chelsea za 64 milijuna eura. Dortmund ga je u veljači 2015. godine doveo dok je ovaj još imao 16 godina. Danas, s 20 godina na ramenima, Pulišić je prodan za tu nevjerojatnu cifru. Fascinantno je i to da je Pulišić tako mlad već stigao skupiti 118 nastupa za Dortmund kojem davanje šanse takvom igraču nije bila prepreka da i dalje ostane u vrhu njemačkog nogometa, izuzev one posljednje Kloppove sezone (2014./15.) kada su upali u krizu.

Dortmund je u proteklim godinama na određenim igračima napravio promašaj. Robert Lewandowski je bez odštete otišao u Bayern, ekipu je bez odštete napustio i Neven Subotić, a transfer Ilkayja Gundogana u City za 27 milijuna mogao je biti još skuplji... No Dortmund je također napravio i neke fantastične transfere, pogotovo u posljednje dvije sezone kada je Ousmanea Dembelea prodao u Barcelonu za 115 milijuna eura i Pierre-Emericka Aubameyanga u Arsenal za 63,75 milijuna eura. Od ljeta 2017. godine do danas Dortmund je u plusu od čak 178 milijuna kada od cifre koju je zaradio prodajom igrača oduzmete cifru koju je potrošio na ulazne transfere.

Dortmund ne gubi energiju

U ovom trenutku u Dortmundovom su rosteru sljedeći igrači: Abdou Diallo (22 godine, 33 milijuna eura), Manuel Akanji (23 godine, 40 milijuna eura), Julian Weigl (23 godine, 22 milijuna eura), Mahmoud Dahoud (23 godine, 23 milijuna eura), Jacob Bruun Larsen (20 godina, 20 milijuna eura), Jadon Sancho (18 godina, krilo, 70 milijuna eura). Zamislite samo za kakve iznose Dortmund ove igrače može prodati, ali i što može dobiti od njih ako ih zadrži.

Poenta cijele Dortmundove priče je da su rezultati u isto vrijeme fantastični, a igra još bolja bez obzira na malu krizu u posljednja dva tjedna u kojoj je Dortmund nakon penala ispao od Werdera u Kupu Njemačke i nakon što je u Bundesligi povezao dva remija. I dalje je to ekipa koja ima samo tri poraza u cijeloj natjecateljskoj sezoni i koja je u Bundesligi postigla najviše golova (54 u 21 utakmici). Ekipa Luciana Favrea je zadržala ono što je imala kod Kloppa i Thomasa Tuchela – energiju, poletnost i efikasnost. Oni i dalje plijene pažnju i osvajaju srca neutralnih navijača.

I još jednom ćemo reći da je sreća što će Tottenham i Dortmund odigrati dva okršaja, jedan na kultnom Wembleyju, jedan na Signal Iduna Parku. Jer njihov dvomeč garantira uživanje. Šteta je, međutim, što će jedan od ova dva uzbudljiva tima zapeti već u osmini finala.