PUNO JE KANDIDATA na ATP Touru o kojima bi se mogao snimiti film. Logično, na pamet odmah padaju Federer, Đoković i Nadal i gotovo sigurno ćemo kad-tad životnu priču jednog od njih gledati u kinima. Velike, briljantne karijere, deseci Grand Slamova, porušenih rekorda i nezaboravnih mečeva od kojih je teško nabrojati 20, a kamoli pet najboljih.

Snimio se i film o nevjerojatnom Ivaniševićevu Wimbledonu 2001. godine, iako je taj film više služio kao inspiracija za imaginarnog lika Petera Colta. No ako bi nečiju karijeru i životni put s teniskih terena trebalo preseliti na platno onda je to ona Ive Karlovića. Neuništivog Karlovića koji je ovog vikenda po tko zna koji put u karijeri napravio nešto što će ostati upisano u tenisku povijest.

Daleko od svjetla reflektora Grand Slamova i glamuroznih turnira po Aziji i Europi, Karlović je ovog vikenda u skromnoj dvorani u Calgaryju postao najstariji osvajač challengera u povijesti tenisa. Možda je to sjajan kraj jedne neobične karijere, a možda samo najava još jedne velike Karlovićeve godine. Tko zna, kad je on u pitanju sve je moguće. 

Titulu je osvojio baš onako kao što je igrao cijelu karijeru - skromno i ne pretjerano upečatljivo, ali s povremenim bljeskovima koji bi šokirali teniski svijet i koji bi pokazali koliko je Karlović zapravo veći i od tih 211 centimetara visine koji su mu često, potpuno nepravedno, bili prikazivani kao jedini adut u igri.

Istih centimetara zbog kojeg su mu se često doslovno rugali i to čak u rodnom Zagrebu na Indoorsu kad bi ispadao od igrača od kojih “nije smio ispasti”. Kao klinac je želio igrati košarku pa je neki trener jako pametno zaključio da bi zbog iznimne visine kao 13-godišnjak mogao igrati s puno starijim dečkima, što je naravno bilo poražavajuće za njegove ambicije i košarkaški razvoj.

Nije imao s kime trenirati

Miran i povučen, kažu i pomalo čudan, Karlović nije imao s kime trenirati pa je servis, koji će desetak godina kasnije rasturati ATP Tour, vježbao lupajući u zid. Nitko nije imao sluha za klinca koji je samo želio igrati tenis i biti kao uzori Goran Ivanišević i Boris Becker. Počeo je trenirati u Medveščaku i onda osvojio dvoransko prvenstvo do 16 godina, pobijedivši pritom i Marata Safina.

Logičan slijed bio bi skorašnji ulazak na Tour, ali život se toliko puta okrutno poigrao s Karlovićem i gurnuo ga u situacije iz kojih se mi, obični ljudi, vjerojatno ne bismo tako lako izvukli. No, Ivo nikad nije bio običan tenisač, a u karijeri je pobjeđivao puno veće frajere od života. Nije ga slomilo ni kad nije mogao nastaviti trenirati na akademiji u Grazu jer nije želio potpisati menadžerski ugovor.

Nije ga slomilo ni kad mu roditelji nisu mogli skupiti iz današnje perspektive za njega bijednih 18.000 dolara za akademiju u Parizu. Nisu ga slomili ni osrednji rezultati na Futuresima i Challengerima, nije ga slomio ni pritisak centralnog terena Wimbledona. Jer Ivo Karlović je samo želio igrati tenis.

Da je taj meč izgubio, vjerojatno bi bio kraj

Mnogi bi se u njegovim cipelama usrali Lleytona Hewitta u 1. kolu Wimbledona 2003. godine. Karloviću, tad 203. igraču svijeta, to je bio tek 11. meč na Touru u karijeri i prvi na Grand Slamu u koji se kvalificirao nakon što se provukao kroz kvalifikacije. Hewitt je u sekundi vodio 6:1, 1:0 i imao 15:40 na Karlovićev servis.

“Iskreno, bio sam potpuno prestrašen u tom trenutku”, rekao je Karlović nakon meča koji je potpuno uzdrmao svjetski tenis.

Da je izgubio taj meč, Ivo bi se vjerojatno uskoro ostavio tenisa i nitko ga se danas ne bi sjećao. No, Karlović je Div, a samo divovi se u toj situaciji izvlače, spase dvije brejk lopte, dovuku se do tie-breaka i dobiju ga pa onda još dva seta i ispišu jednu od najvećih senzacija u povijesti slavnog turnira.

Samo divovi osam godina kasnije budu 14. na svijetu, osvoje osam turnira na tri različite podloge, natuku deset milijuna dolara zarade, ispale skoro 13.000 aseva (2000 više od prvog sljedećeg igrača) i s 39 godina postanu najstariji osvajač challengera u povijesti. I imaju jako puno argumenata da se u facu smiju svima onima koji su se rugali njihovoj visini i bekend-slajsu, uglavnom u zadimljenim birtijama brojeći deset kuna u džepu za kavu. Uz onu omiljenu “Tenis je otišao k vragu kad je Karlović 14. na svijetu”. Samo što Ivo Karlović nije takav tip da će se nekome rugati, on samo želi igrati tenis i pritom se dobro zafrkavati. Uostalom, Roger Federer je rekao da je Karlović jedan od igrača protiv kojih mu je najteže igrati, a složit ćemo se da Roger nešto o tenisu ipak zna.

U karijeri je imao strašno puno trenutaka u kojima je mogao reći dosta, ali je uvijek nalazio neku novu snagu i želju za tenisom. Godine 2010. imao je tešku ozljedu Ahilove tetive, a tri godine kasnije je tri mjeseca bio u krevetu zbog opasnog virusnog meningitisa. No Ivo je zabio as i tetivi i meningitisu pa je sljedeće godine igrao čak četiri finala, onda osvojio još pet turnira i 2016. godinu završio kao 20. igrač svijeta. Putem je držao rekord od 78 aseva u jednom meču koji su skinuli tek Isner i Mahut nakon 11 sati igre, a jedan je od rijetkih igrača koji su u karijeri pobijedili i Federera i Đokovića.

Vratio se u Davis Cup reprezentaciju, ali nije uspio

A onda je došlo ono finale Davis Cupa i peti meč protiv Federica Delbonisa. Na svoje su opet došli svi oni kritičari koji su Karlovića osporavali cijelu njegovu karijeru, nakon što je Argentincu uzeo samo devet gemova i propustio u rodnom gradu osigurati Hrvatskoj naslov pobjednika Davis Cupa. Jebiga, nije uspio. Svi iz tog finala pamte taj njegov poraz u petom meču, a vrlo lako zaboravljaju da je Marin Čilić u četvrtom imao 2:0 u setovima i brejk u petom protiv Del Potra pa se spektakularno raspao i izgubio jubilarni 528. takav meč u karijeri.

Da je tog osrednjeg Argentinca uspio dobiti, Karlović bi otišao u besmrtnost i svi bi ga pamtili kao junaka koji se vratio u Davis Cup reprezentaciju kako bi pomogao u osvajanju tog trofeja. No njegova priča puno je više od samo tog meča. Uspjeti u tenisu, a Karlović je i više nego uspio, bez gotovo ikakve logističke podrške i gotovo potpuno sam najveća je pouka koju svi mogu izvući iz njegove karijere.

Budite kao Ivo Karlović. Ne morate biti najbolji na svijetu da biste uživali u onome što radite. Na Touru svojeg života tu i tamo odservirajte neki as koji će oduševiti ljude oko vas i nikad, baš nikad ne dopustite da vas nečije kritike ili podrugivanje oslabe i skrenu vas s puta koji ste zacrtali. A ako se nađete u bezizlaznoj situaciji, sjetite se da je Karlović 2003. godine u 1. kolu Wimbledona od branitelja naslova Lleytona Hewitta gubio 1:6, 0:1 i 15:40 i okrenuo meč.

I život.