JEDNA od legendarnih priča iz svlačionice Manchester Cityja, kada se Pep Guardiola tek upoznavao s igračima i kulturom kluba, bila je ona o prvotimcima i statusu prvotimca. U osnovi, Guardiola je tada rekao: "Samo jedan čovjek ima garantirano mjesto u prvoj momčadi i uvijek igra. To je Lionel Messi, a ja njega ne vidim ovdje."

Time je svojim igračima htio poručiti vrlo jednostavnu stvar - svatko od vas uvijek je zamjenjiv kako na duge, tako i na kratke staze.

Upravo frekventna rotacija i taktička rješenja koja podrazumijevaju različite kadrovske izbore ono su što Cityju daje fleksibilnost, ali i čuva igrače od ozljeda. Jedna od pretpostavki Pepove paradigme upravo je rotacija, i to nije nimalo slučajno.

Međutim, ova je sezona potvrdila jednu istinu; nije samo do Messija. Postoji još jedan igrač koji je nezamjenjiv i čini okosnicu Pepovog sustava, a u očima javnosti nije velika medijska zvijezda.

Kako funkcionira City?

Rotacije su vrlo važan dio identiteta ove momčadi. Nimalo čudno ako uzmemo u obzir da je riječ o ekipi koja već treću godinu zaredom dolazi do same završnice Lige prvaka, a u međuvremenu je u posljednjih šest sezona četiri puta osvojila Liga kup i dvaput FA kup.

Kada se utakmicama u prvenstvu pribroje utakmice Lige prvaka, oba kupa, poneki superkup i reprezentativne obaveze svih igrača, lako se dođe i do 70, pa čak i 80 utakmica godišnje. U jakom ritmu modernog nogometa gotovo je nemoguće očekivati da bi bilo tko tako nešto mogao izdržati, a sasvim sigurno ne na duge staze. 

Zbog toga je City ove sezone, odmah iza Chelseaja, bio ekipa koja je najmanje na terenu koristila nominalno prvotimce, tek u nešto malo više od 70% slučajeva. Kada se uzme u obzir da su momčadi poput Arsenala i Newcastlea - koje su obje postigle rezultate iznad očekivanja - to činile u gotovo 90% slučajeva, razlika je i više nego očita.

I dok su londonski plavci lutali kako na polju akvizicije, tako i na polju taktike i kadroviranja te je njihova frekventna rotacija zapravo stihijske naravi, kod Guardiole je ona planirana. Proizlazi prije svega iz želje da oni koji igraju budu potpuno spremni, ali i da najbolji igrači - poput Kevina de Bruynea - budu svježi za najvažnije susrete.

Kako je to Pep postigao?

Sam Guardiola nedavno je u intervjuu za Man City TV izjavio: "Jedna od stvari na koju sam najponosniji je činjenica da smo četiri puta osvojili Liga kup. To pokazuje da momčad utakmice uvijek shvaća ozbiljno i da nema podcjenjivanja protivnika."

Osvajanje trofeja koji mnoge drže minornim Guardioli u osnovi pokazuje da u njegovoj momčadi uvijek postoje spremne rezerve. Te rezerve, često odlučujuće u ratu, znaju biti presudne i u nogometu, pogotovo u kontekstu duge i iscrpljujuće sezone.

U tom su smislu mnogi kritizirali Guardiolu kada je protiv Uniteda na vrata u finalu FA kupa postavio Ortegu, smatrajući to podcjenjivanjem protivnika. Međutim, i taj potez ima svoju unutarnju logiku. Kako rezervni vratar gotovo uvijek brani u kup utakmicama, logika nalaže da to čini i do kraja, a da finale dođe kao svojevrsna nagrada za cijelu sezonu. 

Upravo na taj i slične načine u Manchester Cityju igrači visokog renomea, poput Alvareza ili Mahreza, često pristaju na epizodne uloge i funkciju u sustavu. Svjesni su da moraju biti pravi kada prilika to zahtijeva i koliko je svaka utakmica zapravo važna, pogotovo u kontekstu borbe za bodove u prvenstvu. 

Ima li onih koji uvijek igraju?

Kada se pogledaju nastupi u Premier ligi, u kojoj gotovo svi treneri pokušavaju nastupati s najjačim sastavima, City je doista nešto posebno. Samo su trojica igrača startala u više od 30 utakmica, a jedan od njih i onaj koji je skupio najviše minuta prilično je očekivan - to je njihov prvi vratar Ederson, koji je nastupio 35 puta kao prvotimac u punoj minutaži.

Drugi igrač također je netko koga biste očekivali, a to je Erling Haaland, koji je startao 33 puta i još dvaput ušao kao zamjena, ali je pritom skupio gotovo 500 minuta manje od Edersona. To također nije neočekivano jer se napadače često mijenja, a vratare samo u slučaju ozljede.

Najzanimljiviji je treći slučaj, ujedno i povod za pisanje ovog teksta. Riječ je o igraču koji je ključ kompletnog Guardiolinog sustava i drži kormilo njegovog broda. Punim imenom Rodrigo Hernandez Cascante, nogometni ga svijet poznaje jednostavno po nadimku Rodri. On je 34 puta nastupio kao prvotimac te još dvaput ušao s klupe i s gotovo 3000 minuta na terenu tijekom utakmica Premier lige jedini kojeg se može usporediti s Edersonom.

Vratara i robusnog centralnog napadača u osnovi se nigdje ne mijenja. Jedan nije podložan ozljedama i umoru, dok drugi također najčešće ima najmanje pretrčanih kilometara i potrošnju energije, a pritom je poznato da sve najveće devetke - a Haaland se upravo to nada postati - zahtijevaju ritam utakmica i kontinuitet pogodaka. Te postavke čak ni Guardiola ne mijenja.

Zašto je Rodri takav fenomen?

Međutim, vezna je linija dio terena u koji Pep najčešće intervenira, osim kada je u pitanju Rodri. Sasvim je jasno koliko je on važan igrač, a i sam ga je Guardiola pohvalio na službenoj stranici kluba na početku sezone:

"Neću reći da je najbolji na svijetu jer onda nema prostora za napredak, ali je sasvim sigurno među najboljima na svojoj poziciji. Nevjerojatno je koliko je napredovao otkako je došao u ovu momčad i pravo je zadovoljstvo taj napredak promatrati svakog dana."

Taktička dimenzija igre i sposobnost pronalaženja pravog rješenja u svakom trenutku, a često pod pritiskom, ono su što je godinama Busquetsa izdvajalo od ostalih. Sada te iste stvari izdvajaju Rodrija od konkurencije.

Svojevremeno je slavni NFL trener Brian Billick rekao da pravi igrači imaju prave brojke, što Rodrijev slučaj još jednom potvrđuje. U njegovoj igri vidi se lakoća, a kada se pogledaju njegove brojke, otkriva se čista dominacija.

Samo Lewis Dunk ima više kompletiranih dodavanja od veznjaka Cityja, koji je ujedno daleko prvi što se tiče točnih dodavanja na protivničkom dijelu terena. Ima gotovo 400 dodavanja na protivničkoj polovici više od drugoplasiranog, što je otprilike razlika između drugog i 50. mjesta.

Osim toga, samo su Odegaard i Bruno Fernandes podijelili više dodavanja u protivničkoj posljednjoj trećini, u čemu obično prednjače igrači koji igraju na poziciji osmice ili desetke.

Dodatno je impresivna Rodrijeva efikasnost. Od igrača s približno usporedivim brojem dugih lopti samo mu Enzo Fernandez može konkurirati s gotovo 75 posto točnosti, koliko ima i Rodri. Svi ostali daleko su iza njih dvojice, a pritom Rodri prednjači i po broju i po točnosti lopti kojima prebacuje liniju.

Ukratko - neovisno o kojem se dijelu terena radilo i kojem načinu dodavanja, Rodri je ili najbolji ili u samom vrhu. U tom je smislu jedinstven igrač ne samo u Premier ligi nego i u ligama Petice.

Jedini koji se s njim može usporediti je Marco Verratti, ali Talijan je puno podložniji ozljedama i zbog nedostatka visine na može braniti duge lopte, dok je Rodri odličan duel-igrač glavom uz sve ostale kvalitete.

Taktički savršen igrač za Pepa

Kada je postavio Johna Stonesa na mjesto drugog pivota i tako kompenzirao odlaske Zinčenka i Joaa Cancela, Guardiola je povukao majstorski potez, a Stones pokupio salve pohvala na račun svoje taktičke prilagodljivosti i inteligencije.

Međutim, Rodri je onaj koji omogućuje taj hibridni 3-2-4-1 sustav sa široko postavljenim krilnim igračima, koji u prvoj fazi distribucije često izgleda kao 5-5 sustav.

Onaj koji njime koordinira i za kojim se svi pomiču upravo je stasiti Španjolac. Od dva pivota, on je onaj koji snažnije drži kormilo i omogućava protok lopte kroz sve faze igre, jer sam sudjeluje u svim fazama, a radijus kretanja mu je doista nevjerojatan.

Zbog svega toga Guardiola bi mogao i revidirati svoju izjavu. Da, Messi je nogometni vanzemaljac koji na račun svog povijesnog talenta igra uvijek i nikad ne napušta teren. Ali taktički govoreći, Rodri je toliko potrebno ulje koje podmazuje Cityjev motor i Guardiola ga ne može nadomjestiti - ni kadrovski ni taktički. 

Zato je uvijek na terenu.