JUVENTUS je svladao Manchester United na Old Traffordu (0:1). Više od toga, porazio je ideju i misao da Mourinho ima viziju kako izvući brod koji tone.

Kada veliki dečki uzmu loptu slabijima od sebe

Juventus je odigrao izvrsno prvo poluvrijeme u kojem je pokazao nevjerojatnu nadmoć. U drugom dijelu se, a pročitajte ovo naglas i recite sami sebi kako zvuči, odmarao i štedio na Old Traffordu za susret s Empolijem koji im slijedi u subotu. I koliko god i oni najzagriženiji navijači varali sebe dojmom iz drugog poluvremena u kojem su imali samo fiktivnu kontrolu i inicijativu koju im je suparnik propustio, sinoćnja utakmica bila je krajnje deklasiranje. Ovakvu utakmicu gledali su svi - ovako izgleda svaka utakmica kada lokalno školsko igralište zauzmu pet godina stariji, moćniji i bolji igrači, koji u drugoj brzini izdominiraju mlađe i nemoćne kolege. Nevjerojatno je koliko se često činilo da Juventus ima barem jednog igrača više na terenu. Efektivno, on je to zahvaljujući maestralnom Allegriju i imao.

Taktički detalji odlučili utakmicu u startu

Juventus se odlučio na pomalo neobično građenje napada, ali je u tom segmentu odnio odlučujuću prevlast na terenu. Nisko postavljena zadnja linija "prizivala" je prednju liniju Manchestera da izađe iz komfor zone svoje dublje zone, a pritom su i Pjanić i Bentancur i Matuidi svojim postavljanjem omogućivali kontrolu lopte u tom dijelu terena. Ne sjećam se da sam pobrojao toliko situacija u kojima su se Martial, Lukaku, Rashford, pa i Mata bespotrebno potrošili nastojeći pritisnuti brojnijeg i vještijeg suparnika. Idući ključ bio je Dybala na lažnoj devetki koji se stalno nudio između razvučenih linija domaćina, a posebno su impresivne bile rotacije na desnoj strani između njega, Bentancura i Cuadrada koje su imale za zadatak osloboditi Dybalu u međuprostoru, osobito s obzirom na to da su Manchesterovi igrači uvijek kasnili barem dva koraka za svojim igračem u nastojanju da ga direktno markiraju. Pritom je vrlo često Pjanić skupa sa stoperima navlačio pritisak u sredinu terena, da bi brzim pasom uposlio Bentancoura - i Juventus je veći dio susreta imao njega i Dybalu izolirane protiv Matića koji nikako nije uspijevao zatvoriti tu zonu.

 

Konačno, u samoj završnici ključna je bila uloga Cuadrada - izvlačio se na desno krilo kako bi privukao Shawa i odvojio ga od stopera koje je Ronaldo okupirao u sredini terena, što je otvaralo golem kanal iza leđa lijevog Unitedovog beka u koji su se bez problema i pratnje ubacivali Dybala ili Bentancur iz drugog plana. Tečnost, strpljenje, odvlačenje suparnika od svojih suigrača i nekoliko jednostavnih rotacija stvarno su doveli do toga da Juventus na svim relevantnim dijelovima terena, onima blizu lopte, ima barem jednog igrača viška. Juventus je u potpunosti kontrolirao utakmicu, zabio pogodak, stvorio još nekoliko šansi i barem 10 puta organizirano ušao u završnicu gdje je malo trebalo da i rezultatski uvjerljivije ovjekovječi svoju superiornost. 

Sa strane domaćina, teško je reći što je tužnije. Je li to činjenica da momčad trenera koji se smatra obrambenim guruom "lovi suparnikove sjenke" 45 minuta u najneuvjerljivijem pokušaju presinga zapadno od Kavkaza ili reakcija publike koju prelazak polovice terena uzbuđuje onoliko koliko su ih nekada uzbuđivali golovi. Ali i jedno i drugo oslikavaju tužnu sadašnjost Manchester Uniteda. A vrlo vjerojatno i sličnu doglednu budućnost. 

Duhovna propast jednog od najvećih klubova na svijetu

Vjerojatno ne treba bolji dokaz od toga da je Manchester United dotaknuo ideološko i duhovno dno. Old Trafford djeluje tužno i nevjerojatno prazno iako je na njemu svaki vikend 70 tisuća navijača. Za razliku od bastiona otočkog nogometa, napetog, intenzivnog i direktnog, zadnjih godina gledaju trenera koji momčad čija se vrijednost mjeri u milijardama, vodi onako kako se vodi Aston Villa ili Blackburn. Odlazak Sir Alexa Fergusona morao je ostaviti gadnih posljedice po svaki aspekt funkcioniranja kluba koji je 27 godina bio isključivo njegov, ali vjerojatno prvi put u modernoj eri Manchesterovi navijači su apatični. Bez obzira na svoju dominantnu poziciju na tržištu i financijske mogućnosti, prvi put ne postoji nijedan objektivni pokazatelj, inicijativa ili ideja koji bi dali nadu da će ovaj klub za tri godine biti bolji nego danas. I bila bi sasvim kriva dijagnoza za to optužiti isključivo, pa čak i prvenstveno, Josea Mourinha. Crveni klub iz Manchestera već je reprezentativan niz godina klub koji na tržištu trenera i igrača nabada u prazno po metodi "pokušaj-promašaj", uz kroničan nedostatak perspektive kako klub vratiti na sam vrh. Ali to ne znači da je Jose Mourinho zaslužio ostati trener Manchester Uniteda.

Stvar je vrlo jednostavna, i logika njegovog odlaska nadilazi nogometno-svjetonazorska pitanja koja se nužno vežu uz njegove fanove s jedne i hejtere s druge strane. Postoji li osoba na ovom svijetu koja vidi Mourinha i za tri godine u Manchesteru, s čvrstim i zdravim autoritetom u svlačionici i dobrom igrom na terenu. Vidi li takvu budućnost ijedan navijač, dioničar ili igrač tog kluba? A ako ne vidi, a bit ću dovoljno hrabar da dam takvu prognozu, koja je poanta njegovog zadržavanja u sredini u kojoj ni u kojem odnosu u kvadratu trener-igrači-uprava-navijači ne postoji nužna doza poštovanja i uvažavanja koja može izgraditi bolje temelje? Bori li se za trofeje? Razvija li igrače koji su mu na raspolaganju? Igra li dobar nogomet koji ima potencijala vratiti United tamo gdje pripada jednom kada konkurenti ne budu ovako moćni? Konačno, želi li ga "itko" tamo i drže li njega tamo želja i elan za uspjehom ili pusti ego i izbjegavanje odgovornosti jer mu je teško priznati da jednostavno, što je sasvim ljudski, to nije uspio?

Pitanje odnosa Mourinha i klubova koje vodi odavno je nadraslo nogometne gabarite i prešlo u sferu filozofije i psihologije u kojem nema ravnodušnih, ali ni u jednoj sredini patologija njegova boravka nije bila ovoliko ozbiljna kroz ovako dug period. Manchester u ovom trenutku treba znatno bolje, Mourinho treba znatno drugačije. I što se prije klub odluči na takav potez, to će resetiranje na tvorničke postavke donijeti potreban mir svim zaraćenim stranama na Kazalištu snova.