RATKO RUDIĆ u 72. godini završio je blistavu karijeru jednog od najtrofejnijih trenera u povijesti sporta. Višestruki osvajač svih vaterpolskih zlata tim povodom dao je intervju za Index.

Nevjerojatni su pothvati koje je ostvario Rudić. Kao igrač i trener osvojio je 67 medalja. Jedini je trener u povijesti loptačkih sportova koji je vodeći kao izbornik čak tri reprezentacije - Jugoslaviju, Italiju i Hrvatsku, s njima osvajao titule svjetskog i olimpijskog prvaka.

Nastupio je na četiri uzastopna olimpijska finala; 1980. kao igrač, a onda 1984., 1988. i 1992. kao trener. Sva tri trenerska finala je osvojio, dva s Jugoslavijom, jedno s Italijom, a onda 2012. došao i do četvrte zlatne olimpijske medalje i to kao izbornik Hrvatske. 

Medalje na najvećim natjecanjima osvajao je kao izbornik čak pet reprezentacija (Jugoslavija, Italija, SAD, Hrvatska i Brazil) s tri kontinenta.

Hrvatsku je preuzeo u zadnjem dijelu karijere i s njom u pet godina (2007-12) osvojio poker, zlata na sva četiri najvažnija natjecanja; EP-u, SP-u, Svjetskoj ligi i Olimpijskim Igrama.

Svačijoj karijeri dođe i kraj, pa tako i vašoj, ali gotovo je nezamislivo da više nećemo uz bazen vidjeti lice koje smo s vaterpolom povezivali jednako kao žutu loptu.

Ha, vrijeme mi je. Stvarno je došlo vrijeme da prekinem karijeru koja je eto trajala 40 godina. Ovaj posao se radi dok imaš energiju i motivaciju. Nikada nisam imao problema s ijednim od ta dva osnovna preduvjeta za bavljenje trenerskim pozivom, ali došao je čas za oproštaj. Međutim, moram naglasiti da ostavljam klupu, ali ne i vaterpolo. Do kraja života bit ću uz taj sport. Što se tiče kraja bavljenja trenerskim pozivom, sretan sam i ponosan kada se osvrnem na svoju veliku karijeru. 

Zadnji posao imali ste kao trener Pro Recca, najboljeg talijanskog kluba. Je li vam činjenica da ste posljednja dva mjeseca proveli u izolaciji u sjevernoj Italiji, posebno teško pogođenom koronom, utjecala na odluku da se oprostite?

Odluka sam donio prije izbijanja pandemije, ali činjenica je da ju je ubrzalo zaustavljanje života u Italiji, a samim tim i sporta. Naravno da sam po izbijanju drame koja je u Italiji prerasla u tragediju želio doći kući, imao sam kartu za Hrvatsku, ali nisam uspio. Ostao sam u Reccu. Trener sam i možda je moja moralna dužnost bila da ostanem tamo dok je trajalo najgore razdoblje. Taj period izolacije bio je težak, ne toliko zbog toga što sam se morao pridržavati mjera zaštite i opreza. Cijeli život sam sportaš i navikao sam na disciplinu. Osim toga, prisilnu karantenu iskoristio sam da radim na sebi i educiram se. Čitao sam sve.

Tako dolazimo do idućeg pitanja. Poznato je da ste čovjek širokih interesa, hoćete li s brojnim hobijima oplemenjivati vrijeme u mirovini?

Planiram raditi upravo to. I dalje ću pratiti vaterpolo, ali i ostale sportova. Jako volim čitati sve; od stručne, sportske literature, preko beletristike, do publicistike. Osim sporta i čitanja, moje strasti su glazba i slikanje.

Otkrijte našim čitateljima kakvu glazbu volite?

Pa, mi mladi.... Ha, ha, ha, moram se nasmijati na ovo što sam sebe makar lapsusom svrstao među mlade... Želio sam reći da sam u mladosti bio tipičan predstavnik rock generacije. Beatlesi, Stonesi, rock velikani moja su prva glazbena ljubav. Kasnije sam zavolio klasiku. Međutim, već dugo sam vezan gotovo samo uz jazz. Moji favoriti tog glazbenog pravca su Oscar Peterson, Charles Mingus, dakle opet klasici žanra, kanonski izvođači, ali pratim i mlade jazz glazbenike i rado ih otkrivam. U Zagrebu ne propuštam jazz koncerte. 

Slikarski favoriti i uzori?

Kao što mi je u muzici prva ljubav bio rock n'roll, tako me u slikanju prvo obuzeo nadrealizam. Dali me opčinio i kada sam došao u Španjolsku, prvo sam išao na "hodočašće" njemu u Figueras. Hieronimus Bosch me također fascinira time što je bio ispred vremena u kojem je živio i djelovao. Francis Bacon mi je među najdražim ekspresionistima. Obožavam Jacksona Pollocka. Život u Americi, gdje sam tri godine bio izbornik njihove reprezentacije ili odlaske na natjecanja tamo s drugim nacionalnim momčadima, koristio sam za odlaske u njujoršku MOMA-u, kao što sam gostovanja u Španjolskoj iskoristio za posjete Dalijevom sjedištu. 

Osjećam se kao da razgovaram s kustosom ili glazbenim kritičarem...

Pratim sve što se događa u umjetnosti. To što sam živio na raznim stranama svijeta; u Italiji deset godina, u Americi i Brazilu po tri, koristio sam da uživo uživam u umjetnosti koja mi je bila dostupna, bilo da je riječ o glazbi i koncertima ili izložbama i muzejima kada se radi o slikarstvu.

Živjeli ste i radili na tri kontinenta, koji grad i država su vam najviše po guštu?

Svugdje mi je bilo lijepo i zanimljivo, ali ako moram izabrati, neka to bude Rim. Uživao sam u tom gradu, fasciniran njegovom bogatom kulturom, poviješću, ali i mentalitetom tamošnjih ljudi. Prijateljima koji bi me tamo dolazili posjećivati iz Hrvatske s užitkom sam bio vodič po rimskim znamenitostima i divotama.

Italija vam je dakle po više kriterija druga domovina; tamo ste živjeli najdulje u inozemstvu, bilo vam je najljepše, ali i trofejno najuspješnije. Zlatna era Settebella, kako Talijani tepaju svojoj vaterpolo reprezentaciji je Rudićeva era. Mada, početak tamo nije vam izgledao nimalo obećavajuće.

Deset talijanskih godina ostaju nezaboravne po svemu. Krenuli smo na ratnoj nozi, jer sam ja tamo došao kao osvajač svjetskih i olimpijskih zlata s Jugoslavijom i od njih sam tražio da promijene filozofiju ne samo rada i igranja, nego i razmišljanja, kako bi bili uspješni u suvremenom vaterpolu. U njemu nema prolaska bez tjelesne igre. Talijani su mi na to odgovarali da su oni fizički nedovoljno čvrsti i nadareni za takav pristup. Na kraju je bilo po mom, trenirali smo iznimno naporno i doveo sam ih do toga da postanu ne samo najbolja, nego i fizički najjača i najspremnija momčad svijeta. Kada su to nadogradili na njihovu inače sjajnu tehniku i taktiku, nitko nam nije mogao ništa. U samo jednom olimpijskom ciklusu osvojili smo sva zlata koja postoje. Ipak, opet su me napadali kada sam '94. nakon zlata na SP-u zamijenio kompletnu momčad mladim igračima. Bez obzira na to, s novom reprezentacijom osvojili smo EP.

Za razliku od mnogih slavnih kolega iz raznih sportova, koji su strogoću trenirali i autoritet bildali na igračima koji kvalitetom i mentalnom snagom ne spadaju u vrh ansambla, vi nikad niste zazirali od ulazaka u konflikte s poglavicama momčadi. Znalo se i tko će pobijediti u tim sukobima... 

Uvijek sam isticao zasluge i vrijednost mojih suradnika za uspjehe koje sam ostvarivao, ali zna se na kome počiva odgovornost i koga se poziva na odgovornost. Koji god posao da sam radio u njega sam se davao i ulagao do kraja, uz potpunu pripremu. S obzirom na to da sam praktično cijelu karijeru izbornik reprezentacija, tu ozbiljnost mora biti još na višoj razini jer u tim momčadima inzistiram na radu na duge staze. Naravno da želim rezultat, ali i da nakon mog odlaska ostavim što bolje temelje nasljedniku. Sve to nije moguće ako se igrači koje vodim ne pridržavaju pravila.

Igrači vas iznimno cijene, ali ste od njih jako davno, još na početku karijere, dobili nadimak Tiranin. Zloglasni su bili vaši iscrpljujući i dugi treninzi, s enormnim količinama plivanja, koje su "preživljavali samo najjači"?

Ne radim to zato što sam Tiranin, nego jer je vaterpolo iznimno složen sport koji u sebi objedinjuje igru, plivanje i hrvanje. Da, vaterpolo je i borilački sport i zato koliko god mi se igrači bili bunili da previše treniraju, a bunili su se puno, potrebno je jako puno treninga kako bi sve spomenute sastavnice vaterpola bile sinkronizirane na najbolji način. 

Samo da se još osvrnem na ona pravila na kojima sam inzistirao; njih sam uvijek dogovarao s igračima, nisam ih donosio jednostrano niti apsolutistički i baš zato što bismo do njih došli dogovorom inzistirao sam na njima. Igračima sam na početku suradnje govorio da znam sve trikove kojima se služe jer sam ih i sam prodavao kada sam bio na njihovom mjestu. 

Kako naći motiv nakon toliko zlata? Kako ste nakon po dva osvojena EP-a i SP-a s istim žarom išli na treće, kako ste se nakon tri olimpijska zlata zaredom napalili na četvrto?

Jednostavno, po zadaći koju sam postavio sam sebi kada sam se počeo baviti ovim poslom; da koga kod i gdje god trenirao, pokušam osvojiti što je moguće više prvih mjesta i zlatnih medalja.

Koje vam je od tih pustih zlata koje ste osvojili najdraže?

Hm, meni najdraže medalje ili uspjesi uopće nisu zlata! Nego moje prve medalje s juniorskim reprezentacijama Jugoslavije, a to su bile srebrne medalje na europskom i svjetskom prvenstvu u prvoj polovici 80-ih.

Čekajte, nekoliko puta ste s najjačim seniorskim reprezentacijama u povijesti Jugoslavije, Italije i Hrvatske osvojili sva najvažnija zlata i ne ističete nijedno od njih, nego poraze u finalu s juniorima?

Tako je, a razlog zašto su mi ta srebra toliko draga su što je s njima počela moja trenerska karijere i to su bile moje prve trenerske i prve medalje mladih jugoslavenskih reprezentacija uopće. Nadalje, iako smo izgubili u finalima, svi iz te momčadi stekli smo pobjednički mentalitet, što smo već iduće godine pokazali osvajanjem olimpijskog zlata u Los Angelesu. Toliki igrači iz tih juniora: Bukić, Milanović, Vičević, Šimenc, Bezmalinović, Duhović... postali su vrhunski seniori.

Najdraži igrač kojeg ste vodili?

Trenirao sam tolike šampione i izdvajati bilo koga od njih bila bi nepravda. Uvijek sam isticao momčad.

Objasnili ste što vas je motiviralo da idete po nova zlata nakon hrpe osvojenih. Što vas je gonilo da pod stare dane iz sigurnosti, slave i komforne zone Zagreba i Rima zapalite u Ameriku i Brazil? I to ne na izlet ili dolazak na gotovo, nego pokretanje sustava od nule.

Nemirni duh, hahaha. Volim ulaziti u izazove, radoznao sam. Čim neki projekti u meni probude interes, uvijek bih rado išao u nepoznato i u eksperimente. Moram priznati da sam pogađao sljedeći svoje instinkte. Imao sam uspjeha i radio sam s divnim ljudima na gotovo svim kontinentima.

Vaš kontinent sada će se, na kraju burne karijere trofejnog nomada, svesti na stotinjak kilometara? 

Da, ostajem živjeti u Zagrebu, to je moj grad. Rado ću ići i u Gorski kotar. Mrzle Vodice pored divnog jezera, mama mi je od tamo.