NAJLUĐU sezonu Lige prvaka zatvorit će Liverpool i Tottenham. Prvi put nakon 2008. godine i pobjede Manchester Uniteda nad Chelseajem gledat ćemo "all-English" finale najelitnijeg klupskog nogometnog natjecanja na svijetu. Natjecanja koje nam se u ovoj sezoni bestidno poigralo s emocijama.

Već smo pisali zašto je ova sezona Lige prvaka najluđa do sada i nema potrebe ponavljati se. Toliko preokreta, toliko neočekivanih rezultata, toliko sjajnih poteza, toliko emocija... Možda ćemo do finala koje je na rasporedu 1. lipnja u Madridu, možda stići sve dojmove sabrati, premotati i vidjeti što se zapravo dogodilo.

Utakmice od kojih se može riknuti

Bilo je ludo i nezaboravno, a sad ostaje samo jedno pitanje - što nas čeka u finalu? Ako će ono biti sažetak svega što smo gledali od skupine do kraja polufinalnih mečeva, onda nije lako biti ni neutralni navijač, a kamoli navijač Tottenhama i Liverpoola. Intenzitet emocija u mečevima koje smo gledali do sada tjera vas na razmišljanje je li bilo padanja u nesvijest na stadionima ili ispred malih ekrana. Koliko je bilo onih kao što su Rio Ferdinand i Gary Lineker koji su u jednom momentu strahovali za Glena Hoddlea nakon gola Lucasa Moure za finale? Znamo da je Hoddle prošle godine preživio srčani udar.

Šalu na stranu, od takvih uzbuđenja zaista se može riknuti. Vjerojatno ste do sad makar jednom čuli za slučaj da navijač dobije srčani udar tijekom meča. Nizozemci su davno objavili podatak da je na dan ispadanja njihove reprezentacije s Eura 1996. godine u četvrtfinalu od Francuske nakon penala zabilježeno da se broj preminulih od srčanih udara povećao čak 14 posto. Računali su prosjek preminulih muškaraca od srčanog udara tijekom pet dana prije i pet dana poslije finala i taj prosjek iznosio je 27,2 posto. Na dan finala 41 muškarac preminuo je od posljedica srčanog udara.

Jasno, nitko ne želi ni prejudicirati da će se to dogoditi. Poanta je samo prikazati kakve posljedice nekad, nažalost, mogu donijeti mečevi kakve smo gledali u ovoj sezoni Lige prvaka.

Ludilo je stiglo padom favorita

No, sad se okrenimo finalistima. Što nam govori plasman Liverpoola i Tottenhama u finale, jesu li oni zaslužili biti tamo i što možemo očekivati u Madridu?

Obratimo li pažnju samo na polufinalne mečeve, koliko god to grubo zvučalo, vidjeli smo mnogo grešaka. Vidjeli smo, uglavnom, ekipe kojima se dešavalo ono što godinama nismo viđali od favorita, odnosno momčadi koji već izbore polufinale.

Naravno da je ljubiteljima nogometa uvijek draže i ljepše gledati mečeve pune uzbuđenja, ali ako ćemo trezveno analizirati sve što se događalo, uočit ćemo da Ajax, Tottenham i Barcelona kvalitetom i iskustvom nisu bili na nivou onoga na što su nas, primjerice, navikli Real Madrid, Juventus, Bayern i spomenuta Barcelona u sezonama kada su bili jači nego danas.

Ajax je izbacivanjem Reala i Juventusa te pobjedom nad Tottenhamom u Londonu pokazao da može sve. Međutim, nakon što analiziramo i uzvrat iz Amsterdama, primijetit ćemo da je mladi tim Erika Ten Haga ponavljao iste greške, a ovdje govorimo o predstavi iz drugog poluvremena i u Londonu i u Amsterdamu. Takve greške nismo mogli vidjeti u uzvratima protiv Reala i Juventusa, jer Ajax je tada u drugom poluvremenu morao tragati za golovima kako bi prošao dalje. Ali, kako je protiv Tottenhama u oba druga poluvremena ulazio s prednošću, on je "podizao ručnu".

Može se to nazvati nezrelošću, možda i nedostatkom hrabrosti da dotučete poljuljanog protivnika, ali definitivno je Ajax promašio. Ako je već ono drugo poluvrijeme iz Londona bilo opomena da Ajax nije tim koji može vrhunski zatvoriti utakmicu, onda je u Amsterdamu nizozemski tim morao biti svjestan da će Pijetlovi biti mnogo opasniji kada krenu na sve ili ništa, jer su jači za Heung-min Sona, Erika Lamelu, pa i Jana Vertonghena koji je propustio većinu prve utakmice. Morali su znati da Mauricio Pochettino samim tim ima više opcija za taktičko i sustavno manevriranje, što nije imao u prvoj utakmici.

Greške Ajaxa i Barcelone, Tottenhamova sreća i Liverpool koji je pokazao klasu

Ajax je prepuštanjem igre Tottenhamu dao protivniku šansu za "elektrošok", za povratak, dozvolio je da se utakmica pretvori u revolveraški okršaj, u meč u kojem jedna stativa može biti kobna, u kojem će sreća uplesti prste.

Još veću grešku napravila je Barcelona koja je u Liverpool stigla s nevjerojatno prednošću od 3:0. Kao da je zaboravila što joj je Roma napravila prošle godine. Na uzvrat je stigla kao na izlet. I opet ćemo reći da nisu važni svi oni promašaji koje je imala Barca, već je važno to što ste protivniku dali vjetar u leđa, dali ste mu šansu da ustane iz mrtvih i vas smjesti tamo. Nevjerojatno je da u momčad ulupate tolike milijune, da na utakmicu dovedete odmorne igrače, jer ste već prvenstvo osvojili, da imate Messija, Luisa Suareza, Coutinha, Malcoma i sve druge igrače, a da sebi dozvolite da protivniku koji očajnički traga za tri gola, vi ne uspijete dati nijedan.

Barcelona je također, barem je tako pokazala djelima na terenu, zanemarila činjenicu da je na svom terenu onom razlikom slavila isključivo zahvaljujući genijalnosti Lea Messija i nesreći sjajnog Liverpoola koji je u obje utakmice igrao jednako kvalitetno i koji je naplatio svoj trud i svoju ustrajnost.

Uzmemo li sve to u obzir, vidjet ćemo da je plasman Liverpoola i Tottenhama, a o tome se već mnogo priča, stigao u sezoni koju su odlučili htijenje, srce i gola borba, a manje taktičko besprijekorne predstave. Veliki je broj utakmica koje su pretvoreni u kaos, tako da je otvorena šansa da sretnija i ustrajnija momčad na kraju izvuče puni plijen.

Kad već govorim o kaosu, tu je pobjednik dosadašnjeg dijela Lige prvaka Tottenham. Način na koji su uspjeli nokautirati Manchester City i Ajax, dva protivnika koji su dolazili jedan za drugim, djeluje neponovljiv. Otuda i konstatacija da je Liverpool jedini među četiri polufinalista zaista pokazao da ima sve što je potrebno da igra finale i da ga je po svim parametrima zaslužio. 

Kloppova mašina i Pochettinovo remek-djelo

Sigurno da Tottenham zaslužuje naklon i ne zaslužuje omalovažavanje uspjeha, ali je činjenica da su predugo živjeli na rubu, da će se rijetko ponoviti trijumfi kao onaj protiv Cityja i da će teško "ostati živi" nakon onoga što su pružali u prvim poluvremenima protiv Ajaxa. 

Pijetlovi su sada motiv i uzor mnogim drugima. Možda svojim predstavama protiv Cityja i Ajaxa nisu pokazali snagu kakvu bi trebao imati finalista, ali kada u obzir uzmemo sve ono što Tottenham s Pochettinom sustavno radi tijekom prethodnih godina, onda moramo priznati da jedan takav klub zaslužuje finale.

Ne smijemo ni zaboraviti da bi Tottenham i kvalitetom igre vrlo vjerojatno pokazao još više da nije imao tolike probleme s ozljedama i suspenzijama, da je stalno na raspolaganju imao Harryja Kanea, Sona, Lamelu, Harryja Winksa, Erica Diera...

Što se tiče Liverpoola, Jurgen Klopp je pokazao da je genijalan stručnjak, vrh trenerske svjetske elite. Čovjek je ponovo od solidnog tima napravio vrhunski, kao što je isto učinio s Borussijom iz Dortmunda. Redsi su u sezonu u kojoj je on stigao ušli kao šesti tim Premiershipa. Danas obaraju klupske rekorde u Premiershipu i već drugu godinu zaredom igraju finale Lige prvaka.

Prednost imaju Redsi, ali zar se u ovoj sezoni više išta može pogoditi?

Redsi, usput, sve to čine toliko uvjerljivo da je to nevjerojatno. Energija s kojom igraju doslovno očarava. Jedino su u skupini, kad je riječ o Ligi prvaka, imali mečeve gdje su podbacili, kao onda u Beogradu kada ih je srušila Crvena zvezda. Kako ludo sad zvuči taj podatak, da je tim iz regije srušio ekipu koja je dvije godine uzastopno stigla do finala. Izvan skupine, u nokaut fazi, Liverpool je bio skoro perfektan. Već smo spomenuli da je i u Barci kada je poražen 3:0 odigrao odlično, pa i Klopp je kazao da je to možda najbolji gostujući meč njegova tima u ove dvije sezone Lige prvaka.

Finala su uvijek nezgodna za prognozu, a ovo je, kada se sjetimo što smo sve gledali u ovoj sezoni, pogotovo teško. Uostalom, sastaju se dvije momčadi koje se itekako poznaju i koje su, po onom čime raspolažu, značajno slične. Imaju brzinu, snagu i vrhunske trenere. 

Ako bismo već morali birati tko je u prednosti, to bi bio Liverpool koji cijelu sezonu igra na vrhunskom nivou, o čemu svjedoče 94 osvojena boda u 37 odigranih kola Premiershipa. Redsi su imali mnogo manje problema s ozljedama, uložili su više u svoju momčad, spojili su sve što je potrebno da Klopp može igrati na svoj način. Čak je dolaskom Alissona i Virgila van Dijka njemački stručnjak nadogradio svoju igru i poznatom "gegenpressingu" dodao odličnu igru u posjedu, posebno u prvoj fazi napada kada Redsi upijaju protivnički pritisak i uz pomoć golmana iznose loptu.

Za Tottenham je vrlo važno da se ne dogode nove ozljede i da se vrati Kane kako bi imali što veću šansu da se pokažu u najboljem izdanju. Iako ove sezone nisu doveli nijedno pojačanje, radi se o ekipi koja, kada ima igrače na okupu, može pružiti različite varijante i snaći se u svakoj od tih varijanti.

Nedostatak Tottenhama, a to je prednost Redsa, jeste što njihovi igrači i klub prvi put osjećaju što znači biti finalista Lige prvaka. Uz to, Redsi imaju ogroman motiv da konačno nagrade sebe jednim velikim trofejom i skinu epitet luzera. Bilo kako bilo, čeka nas još jedna utakmica koja mnogo obećava i koja nije slučajno posljednja u ovoj ludoj, magičnoj sezoni Lige prvaka.