IGOR TUDOR više nije trener Tottenhama. Samo 44 dana trajala je avantura hrvatskog trenera u sjevernom Londonu. Nije uspio zapaliti žar koji bi momčad i klub trgnuo iz letargije i panične borbe za opstankom u Premier ligi. Iako u sportskom smislu ovu epizodu neće pamtiti baš ni po čemu dobrom, Tudor je osvojio simpatije i poštovanje na Otoku jer se odrekao otpremnine.

Njegov odlazak iz još jednog kluba, petog u malo manje od četiri godine, pokrenuo je raspravu o njegovim trenerskim kvalitetama. Kada bi dijagnoza Tudorove profesionalne karijere morala stati u jednu rečenicu, najtočnije bi glasila napisana na sljedeći način: Tudor ima apsolutno sve da bude trenerski velikan, ali on to ne želi biti.

Hrvatska nikad nije imala ovakvu trenersku situaciju

Hrvatska trenerska scena doživjela je veliki procvat u zadnjih nekoliko sezona. Zlatko Dalić niže čudesne uspjehe s reprezentacijom, ali na klupskom planu konkurencija je još ozbiljnija. Nikad Hrvatska nije imala toliko trenera u ligama Petice.

Tamo su bili (ili su i dalje) Nenad Bjelica, Ivan Jurić, Slaven Bilić, stepenicu ispod njih bio je Ivan Leko, dok su Niko Kovač i Tudor vodili već po nekoliko velikana. Nakon dugo vremena ne postoji nacionalni konsenzus oko toga tko je najbolji hrvatski trener.

Tudor je po poznavanju esencije igre daleko ispred svih

Usporedbe trenera spadaju među najkompleksnije i najkontroverznije nogometne teme, a odgovor na pitanje iz prethodne rečenice ovisit će o tome na koji kriterij stavljate najveći naglasak. Kad je riječ o čistoj esenciji igre, nitko od nabrojanih trenera ne može s Tudorom u istu rečenicu. Kao ni velik broj onih koji su u Europi puno cijenjeniji.

Gdje god je došao, Tudor je imao ideju. Pokazao ju je i u Hajduku kada je u prvom mandatu s hrpom golobradih mladića izgradio momčad koja igra koliko-toliko pristojan nogomet, a njegova presica uoči uzvrata protiv Šahtara iz Karagandyja spada u antologiju. 

Do u tančine je objasnio što je bio problem u prvoj utakmici (u kojoj je Hajduk poražen), objasnio je svoje odluke vezano uz tu utakmicu i uzvrat te s velikim uvjerenjem ponudio argumente zašto će Hajduk proći. Bila je u njegovu izlaganju i neporeciva doza kur*evitosti kakvu svi cijene kod ljudi koji bi trebali biti lideri.

Kao sjajan bivši igrač, imao je otvoren prozor u inozemne klubove, ali je tu pokazao svoju prvu veliku manu – da ne zna voditi svoju karijeru. Prerano je preskočio stepenicu i odabrao PAOK i Galatasaray kao financijski, navijački i nogometno izazovne sredine, ali i one koje su poznate po tome da brzo sažvaču i ispljunu i puno iskusnije trenere.

Radio je razliku i u Veroni i u Marseilleu

Nakon drugog i na kraju potpuno bespotrebnog mandata u Hajduku, Tudor je opet tražio izazove u inozemstvu. Možda o njemu najbolje govore dvije činjenice. Prva je da je vodio pet klubova lige Petice, od čega su četiri velikana. Druga je ta da je promijenio pet klubova u četiri godine.

Tottenham je bio klasični "ako prođe, prođe" manevar kojim si je Tudor htio odškrinuti vrata u najbogatiju i najglamurozniju svjetsku ligu, ali bez 70% ekipe i vremena stvar je djelovala unaprijed osuđena na propast. 

I u Marseilleu i u Hellas Veroni i u Laziju Tudor je znao odmah napraviti razliku, a njegove momčadi igrale su sjajan i atraktivan nogomet s puno rizika i odgovornosti u igri, s hibridima uloga kakve možemo vidjeti od svega par trenera na svijetu. Talijanski i francuski klubovi, navijači i mediji bili su zaljubljeni u hrvatskog stručnjaka, ali je ta ljubav trajala prekratko.

On ne može s klubovima, klubovi ne mogu s njim

I tu priča o Tudoru otprilike završava. Nije spreman napraviti ni minimum adaptacije, bilo na terenu, bilo izvan njega. Za njega postoji samo jedan način kako se trenira, igra i razmišlja o nogometu. Onoga trenutka kada brod malo skrene sa zacrtanog kursa, rastanak je pitanje vremena.

U široj slici i projekciji Tudorove karijere, dolazak u Tottenham koji se nalazi u ovakvom stanju bio je potpuno iracionalna odluka. Jedna od onih koja ga bespotrebno gura u klatež profesionalnih skupljača otpremnina. Takve ozbiljni klubovi izbjegavaju u najširem luku bez obzira na potencijal.

Tudor vjerojatno ne bi bio Tudor kada ne bi prihvaćao takve izazove i kada ne bi gledao dalje iza prvog ugla na putu. Zato nikad neće ući u klasu trenera u koju znanjem pripada. Ostat će upamćen točno onakav kakav jest. Veliki nogometni um i kreativac, ali i potpuno neprilagođeni čudak.