LIGA PRVAKA

Pep mora sam sebi odgovoriti na najteže pitanje

Pep mora sam sebi odgovoriti na najteže pitanje
Foto: Guliver Image/Getty Images

TOTTENHAM je u prvoj utakmici četvrtfinala Lige prvaka slavio protiv Manchester Cityja 1:0. Dobra vijest za sve njihove fanove je da je to itekako dostižan rezultat. Loša vijest za sve njihove fanove je činjenica da Pep Guardiola nevjerojatno teško pobjeđuje u velikim europskim utakmicama. Isključivo svojom krivnjom. 

Oprez s obje strane 

Obje ekipe ušle su u utakmicu s taktičkim postavkama koje su nedvojbeno upućivale na zaključak kako je najbitnije ne primiti gol. Nakon tog cilja lista je bila prazna pet ili šest pozicija i tek su onda na redu bili ikakvi ofenzivni planovi.

City je svoja krila držao izrazito široko u fazi napada čime je dobro razvukao Tottenhamovu zadnju liniju i stvorio u sredini terena dosta prostora za Silvu i Aguera da primaju loptu iza leđa Tottenhamove vezne linije. Međutim, postojala su dva problema.

Prvi je bio izvanredna Tottenhamova kompaktnost u kojoj su linije međusobno bile vrlo blisko postavljene tako da je i u slučaju pucanja jedne karike iduća bila dovoljno blizu da to ispravi.

Drugi problem je bio što Aguero i Silva, čak i kad bi primili loptu, jednostavno nisu imali rješenja na lopti. Gündogan i Fernandinho činili su blok od čak 6 igrača koji su u svakom trenutku stajali ispred lopte i nisu davali znakove da ih zanima faza napada.

Istovremeno su Sterling i Mahrez bili "odrezani" i dobro markirani na krilima tako da je najopasniji Cityjev dvojac u pravilu igrao nogomet "dvojica protiv četvorice", što je nešto s čim Pochettino itekako može živjeti. 
 

Ostaje nejasno zašto City nije s tako postavljenim krilima češće tražio dubinu - Tottenhamova zadnja linija stajala je izrazito visoko, a prednja linija nije naročito aktivno pritiskala Cityjeve stopere na lopti što im je davalo sasvim dovoljno vremena da dijagonalama traže direktna rješenja u završnici.

Tu gosti nisu pokazali nikakvu fleksibilnost na terenu i uvijek su se iznova vraćali formuli koja je, istina, kontrolirala utakmicu, ali nije davala velikog ploda. 

Domaćin je imao jednostavan plan u ofenzivi -  s visoko postavljenim bekovima pokušao je opteretiti zadnju liniju Cityja, ali problem su bili Winks i Sissoko koji su stajali u liniji sa stoperima i nisu mogli poslužiti kao linija kojom će lopta stići na krilne pozicije pa je domaćin većinu utakmice dugim loptama nastojao ugroziti dobro postavljenu suparnikovu obranu.

Zapravo, Tottenham je imao identičan "problem" kao gosti - omjer opreza i rizika, u kojem veznjaci nisu htjeli primiti pas ako bi to imalo olakšalo presing i osvajanje lopte za suparnika. To jednostavno nije bilo povoljno za išta više od jednog gola iz dviju polušansi. 

Najveći Cityjev poraz nije taktika, nego ideja

Pep Guardiola ni na svom vrhuncu nije bio poznat po posebno ofenzivnoj i atraktivnoj igri u gostujućim utakmicama nokaut faze Lige prvaka.

Pomalo nevjerojatno zvuči podatak kako je posljednju gostujuću pobjedu u četvrtfinalu ili polufinalu odnio prije osam godina kada je kao trener Barcelone svladao madridski Real na Bernabeu. Pep je, pod uvjetom da je to prva utakmica, uvijek igrao izrazito oprezno.

Takvu igru postavio je i protiv Tottenhama i ona ne treba naročito začuditi nikoga tko aktivno prati rad katalonskog trenera.

Ako je cilj bio kontrolirati utakmicu, pri čemu se suparniku može dozvoliti vrlo malo šansi, možemo reći kako je City to uspio. Pepova greška nije bila taktička, jer ako taktiku gledamo kao oruđe kojim se postiže cilj, taktika je bila sasvim jasna i pogođena.

U nekoj drugoj utakmici Aguero bi zabio penal, Ederson donio dobru odluku i branio udarac Sona nogom i u većini utakmica s ovakvim brojem šansi, City će uzeti ono po što je došao.

Pep nije izgubio utakmicu na taktici ni na lošem vođenju utakmice. Ako ćemo biti do kraja pošteni, trebamo reći kako su gostima nedostajali u veznom redu najbolji igrač prošle (De Bruyne) i najbolji igrač ove sezone (Bernardo Silva).

Pep je upisao poraz puno prije nego li su momčadi istrčale na Wembley, onog trenutka kada je odlučio igrati na nulu. Ona nema ni matematičkog smisla - gol u gostima, iako se o smislenosti tog pravila može i mora diskutirati. 

Jednostavno je prevelika prednost u dvobojima koji se odlučuju "na jednu loptu". A posebno nema smisla u situaciji u kojoj nasuprot tebe stoji odličan, ali ipak inferioran suparnik.

Suparnik kojem pomažeš tako što utakmicu svedeš na to da se mogu vrlo jednostavno braniti i čekati prekid ili kontru koji će im donijeti ogromnu prednost.

Jedan krivi potez, jedan bljesak suparnika, jedna krivo odbijena lopta i čitava strategija pada u vodu, a odnosi snaga se u dvomeču duboko mijenjaju. Pep Guardiola još je za vrijeme svojih dana u Barceloni znao podsjetiti na slavni citat Johannesa Cruijffa: "Najveći rizik je uopće ne riskirati".

Upravo se to dogodilo Kataloncu. Poraz Cityja u nekom vakuumu možemo svesti na krivu strategiju trenera koji zbog toga nije ni po čemu poseban.

Ali kada pogledamo Pepovu povijest u ovoj ili bliskim fazama Lige prvaka, jasno je da je problem puno širih dimenzija.

Čovjek koji je nogometni svijet osvojio idejama i hrabrošću da ih slijedi uporno kiksa u odlučujućem trenutku na najvećoj sceni. 

Pitanje na koje Pep mora sam sebi odgovoriti

Trener koji je svoju karijeru izgradio na avangardnim mehanizmima, uspješnoj revitalizaciji davno potisnutih koncepata i idejama koje su uvijek bile korak iza suparnika, izgubio je svoju čaroliju tamo gdje ju većina nogometne javnosti traži.

Njegove pobjede u nokaut fazi Lige prvaka još od odlaska iz Barcelone postale su prava rijetkost, posebno ako izuzmemo utakmice s ogromnom kvalitativnom razlikom u korist njegove ekipe.
 

U istom razdoblju doživljavao je epske poraze, ispadanja i totalna razbijanja, a svatko tko čita ovaj tekst vjerojatno će morati dobro razmisliti da nabroji tri utakmice u kojima su ga njegove ekipe osvojile. Ali stvar nije ni u ukupnom skoru.

U svojoj 27-godišnjoj veličanstvenoj karijeri sir Alex Ferguson, kojeg mnogi opravdano drže najvećim menadžerom svih vremena, osvojio je "tek" dvije Lige prvaka. A u 15 od tih 20 sezona imao je ekipu koja je bila među 2, 3 ili 5 glavnih favorita. Jednostavno, za osvajanje se mora puno toga poklopiti.

Moraju te zaobići sudačke greške i ozljede, a ždrijeb i sreća na terenu pomaziti barem više nego suparnike.

U nokaut utakmicama jedna greška baca čitavu europsku sezonu u ladicu zaborava i to je nešto što se uvijek mora uzeti u obzir pri ocjenjivanju nečijeg učinka. Ali Pepov poraz je način na koji gubi i ispada. 

Problem sasvim sigurno nije u kvaliteti kadra. Problem sigurno nije ni u nepostojećim mehanizmima igre ili manjkavosti sustava - iz tjedna u tjedan možemo svjedočiti utakmicama u prvenstvu u kojima njegove ekipe u pravilu igraju na gornjoj granici odličnosti. Problem je u samom Pepu.

Problem je što svoju čaroliju, svoj nogometni "mojo", jednostavno ne slijedi onda kada je ulog najveći. Svjesno povlači kočnicu i radi preinake u sustavu.

Izvana to djeluje kao da implicitno priznaje svojim igračima da je to što igraju iz tjedna u tjedan sasvim dovoljno za blagoglagoljive intervjue u kojima ih hvali, ali nedovoljno da stavi novac na njih i sebe onda kada ga opasnosti najintenzivnije gleda u lice i kada se pobijediti može samo kad se uđe "all-in". I to prijeti i sedmim razočaranjem u nizu.

Prokletstvo je počelo za vrijeme vladavine u Bayernu, kada je na uzvrat protiv Reala izveo momčad u formaciju kakvu dotad nisu igrali u čitavoj sezoni, a koja je trebala biti "sigurnija" verzija njihovog originalnog sustava. Real ih je pregazio s 0:4, a otad se mijenjaju samo suparnici, ishod ostaje isti.

Uzvrat će za njega biti susret istine.  Ako ponovno bude tražio sigurnosnu mrežu tamo gdje ju nikad nije uspio pronaći, definitivno će izgubiti svoj status nogometnog lučonoše i čovjeka koji vlastitom filozofijom prkosi ciničnom načinu igre, kompromisima i prečacima.

Mora si odgovoriti samo na jedno, ali najteže pitanje - koliko vjeruje sam sebi?

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara