POSLJEDNJI PLES

Posljednji ples imao je samo jedan cilj. Zato je Toni Kukoč u njemu nebitan

Posljednji ples imao je samo jedan cilj. Zato je Toni Kukoč u njemu nebitan
Foto: screenshot, EPA, Getty Images

OD 19. TRAVNJA do 24. svibnja svake je nedjelje navečer u prosjeku 5,65 milijuna Amerikanaca gledalo Posljednji ples, seriju o Michaelu Jordanu i posljednjoj šampionskoj sezoni Chicago Bullsa. Najslabije gledana epizoda bila je gledanija od ijednog dokumentarca u povijesti ESPN-a, poznatog po vrhunskim sportskim dokumentarcima.

Netflix je objavio da je prvih osam epizoda barem nakratko gledalo 23,8 milijuna ljudi diljem svijeta. I tko zna koliko još milijuna skidajući epizode s piratskih stranica. Brojke će još sigurno rasti kad se uključe oni koji su čekali kraj da odbinđaju svih deset epizoda.

Posljednji ples u posljednji mjesec i pol dana zaista je postao globalni fenomen, baš kao što je prije dva, tri, tri i pol desetljeća bio njegov glavni junak. Jedinstvena sportska ikona i sinonim za šampiona, vrhunska produkcija, sjajna glazbena podloga, pregršt dramatike, nikad prije prikazane snimke...

Posljednji ples nije dokumentarac o Bullsima, nego serija o Jordanu bazirana na istinitim događajima

Serija je imala sve elemente da postane apsolutni svjetski hit. Ako na nju gledamo kao na miniseriju u holivudskom stilu baziranu na istinitim događajima ili jednostavno kao autobiografiju Michaela Jordana, ona je pravo remek-djelo i izvjesno je da će pokupiti brojne televizijske nagrade kad za to dođe vrijeme.

Novim je generacijama donijela novi, puno detaljniji uvid u lik i djelo najvećeg košarkaša svih vremena i momčadi koja je obilježila cijelo jedno desetljeće. Ne samo košarkaško, nego i sportsko uopće. Starije je pak vratila više od 20 godina unatrag, pogotovo sve one koji ne priznaju košarku nakon Jordana. Odvela ih je na put stazom sjećanja na neku drugu eru, kad se još nije sve vrtjelo oko novca, kad nismo mogli vidjeti svaki detalj na društvenim mrežama nekoliko trenutaka nakon što se dogodio, kad je fokus bio na parketu, a ne izvan njega, kad igrači nisu bili zaštićeni kao ugrožene vrste i kad nisu morali paziti na svaku svoju riječ i potez. Posljednji ples izazvao je nostalgiju, otkrio mnoge zakulisne događaje i bio je izuzetno zabavan.

No ako na njega gledamo kao dokumentarac, kako je i predstavljen, jako je puno prostora za kritiku, ali o tome nešto kasnije.

Posljednji ples ujedno je bio i Jordanov vrhunski poslovni potez, i to na više razina. Nije samo ponovno podigao interes svijeta za Jordana i posljedično njegov brend sportske opreme, nego je i savršeno profitirao na pandemiji koronavirusa.

 

Nakon što su sredinom ožujka zaustavljena sva sportska natjecanja, hitno je donesena odluka da se emitiranje serije pomakne s ljeta na travanj, iako još nije bila ni dovršena. Na torrentima se vrlo brzo moglo pronaći prvih osam epizoda, ali posljednje dvije do kraja su smontirane doslovno u tjednu njihova emitiranja. 

Interes za Jordanove tenisice porastao za 50 posto

Bilo je to idealno vrijeme, javnosti željnoj sporta Posljednji ples bio je jedini dostupni televizijski sportski sadržaj. K tome još prilagođen za cijele obitelji, gledali su ga i mnogi koji inače ne bi. Rekordnu gledanost već smo spomenuli, ali posljedice su bile puno veće. U tjednu nakon prve dvije epizode prodaja Jordanovih tenisica porasla je za 50 posto. Jordan je opet trendirao na društvenim mrežama, mediji diljem svijeta prenosili su brojne priče i detalje iz serije, a zatim i reakcije na njih, te riječ o Njegovom Košarkaškom Veličanstvu širili još dalje, i među one koji samu seriju nisu ni gledali.

Jordanmanija je, 22 godine nakon posljednjeg plesa šampionske generacije Bullsa, ponovno zavladala svijetom.

To je i bio primarni cilj Posljednjeg plesa - učvrstiti Michaela Jordana na tronu najvećega košarkaša svih vremena i proširiti cijelu mitomaniju novim generacijama koje ga nisu imale prilike gledati uživo i nisu detaljno upoznate s njegovim likom i djelom. LeBronovu generaciju. 

Indikativan je trenutak Jordanova pristanka

Nimalo ne iznenađuje podatak da je Jordan, nakon dugog nagovaranja, pristanak na snimanje serije dao 2016., na dan šampionske parade Cleveland Cavaliersa, koji su tih dana postali prva momčad u povijesti koja je preokrenula 3:1 u NBA finalu. I to protiv Golden State Warriorsa, koji su baš te sezone za jednu pobjedu srušili rekord Jordanovih Bullsa iz 1995./1996. i završili regularni dio sezone sa 73 pobjede i samo devet poraza.

Warriorsi su se previše približili Bullsima u raspravi o najvećoj momčadi svih vremena, a LeBron je sam sebe proglasio najvećim ikad nakon što je gradu Clevelandu donio prvu veliku titulu poslije pola stoljeća.

Ne! Nakon godina provedenih u sjeni kao vlasnik vrlo ispodprosječnih Charlotte Bobcatsa/Hornetsa, trebao je naučiti klinčadiju i podsjetiti nešto starije tko je Tata.

Jordan je imao potpunu kontrolu nad sadržajem

Jordan je pristao, uz jedan uvjet. Da ima pravo veta ili korekcije na sve što redatelj Jason Hehir želi prikazati. ili ukratko, da ima potpuno kontrolu nad sadržajem. Film je producirala njegova tvrtka Jump 23. Te dvije činjenice potpuno su Posljednjem plesu oduzele pravo da se naziva dokumentarcem. Ali ako je ijedan sportaš na svijetu imao pravo na snimanje filma o sebi prema vlastitim željama, onda je to Jordan.

Pa iako su u filmu obrađene i Michaelove dvije evidentne karakterne mane - tiranija prema suigračima i ovisnost o kockanju - bilo je i podosta priča koje Jordanu ne idu na čast ili ga ne prikazuju u najboljem svjetlu, koje su potpuno izostavljene iz filma.

"Nemam problem s kockanjem, nego s kompetitivnošću. Volim se natjecati u svemu, a ako netko hoće igrati za novac, igramo za novac", objasnio je MJ. Ruku na srce, iako se prosječnom čovjeku iznosi koje je znao dugovati zbog izgubljene partije golfa čine enormni, za njega su praktički bile džeparac. Nikad nije kockao za novac koji nema, da bi ovisnost mogao okarakterizirati problemom.

"Ne moram ovo raditi, jedini razlog zašto ovo radim je - ja sam to što jesam. To je bio moj mentalitet. Ako ne želiš igrati tako, nemoj igrati tako." Jordan se zagrcnuo, suza mu je krenula na oko i zatražio je pauzu u snimanju. Bio je to Jordan u najemotivnijem izdanju u cijelom filmu. Tako je završila sedma epizoda. Tako je objasnio činjenicu da je godinama terorizirao suigrače, vrijeđao ih, omalovažavao, pa i udarao, sve kako bi izvlačio maksimum iz njih i psihološki ih pripremio za najteže bitke u doigravanju.

Pa tko mu ne bi oprostio? Tko ga ne bi volio nakon takvog emotivnog istupa, kojim je pokazao koliko uistinu vjeruje u to što govori?

Zašto je Posljednji ples zanemario Tonija Kukoča?

Serija je bila spektakularna, zabavna i edukativna, ali nije ispričala ni izbliza cijelu priču, odnosno izostavila je dijelove koje Jordanu i cijelom narativu nisu išle na ruku. 

Time možemo objasniti i zanemarivanje Tonija Kukoča, kao jednog od najvažnijih kotačića te velike, šampionske generacije. Ali - već smo zaključili - ovo nije dokumentarac o Bullsima, nego priča o Jordanu, a Kukoč za nju jednostavno nije bio toliko važan.

Već i prije početka emitiranja nastao je skandal jer je Kukoč uklonjen s legendarne fotografije petorke Bullsa, na koju je za potrebe naslovnice Posljednjeg plesa na njegovo mjesto montiran Steve Kerr. Kako je serija odmicala, sve je više fascinirala Kukočeva nezastupljenost u priči.

Pojavljivao se samo kao dio tuđe priče

O Kukoču se govorilo prvenstveno u kontekstu priče s Olimpijskih igara u Barceloni, kad su Jordan i Pippen zajedničkim snagama odlučili potpuno uštopati najboljeg košarkaša izvan NBA lige. No poanta te priče nije da je Kukoč bio europski velikan, kojeg su dva najbolja svjetska obrambena igrača odlučila ugušiti jer im je bio izazov zaustaviti takvog genija, nego su time poslali poruku omraženom generalnom menadžeru Jerryju Krauseu, koji je Tonija hvalio više nego njih i namijenio mu plaću veću od njihove.

Kukoč je u toj priči bio nedužna kolateralna žrtva većeg sukoba, koji je dio glavne fabule, ali ta mu je uloga donijela prostor u seriji, a ne košarkaška genijalnost.

Druga priča o Kukoču je ona u kojoj je zabio koš sa sirenom za pobjedu protiv New York Knicksa u doigravanju 1993., ali jedini razlog zašto je Splićaninov junački potez prikazan je Scottie Pippen, odnosno njegova odluka da odbije ući u igru jer šut za pobjedu nije namijenjen njemu. Da nije bilo tog detalja koji je obilježio Pippenovu karijeru, Posljednji ples nas ne bi podsjetio ni da je Kukoč te sezone već triput zabio za pobjedu sa sirenom.

Kerr je poznatiji novoj generaciji i ima više poveznica s Jordanom

Baš kao što nisu spomenute ni Kukočeve vrhunske partije u doigravanju 1998. u sedmoj utakmici protiv Indiane i petoj protiv Ute jer nisu bile ključne za priču o Jordanu i nisu se uklapale u narativ. Priču o sedmoj utakmici protiv Indiane, jedinoj u svih šest šampionskih godina u kojoj je Bullsima ozbiljno prijetilo ispadanje, bilo je jednostavnije ispričati kroz oči Stevea Kerra, koji je zabio jedan od ključnih koševa, nego kroz Kukoča, koji je s 21 poenom držao Bullse u igri i spriječio najgore. Kerr je puno poznatiji novoj generaciji kao karizmatični trener Golden State Warriorsa, nego povučeni Kukoč, koji godinama u Americi živi u anonimnosti. Kerr je i važniji za priču o Jordanu, povezuje ih to što su im obojici ubijeni očevi, kao i onaj slavni udarac u Kerrovo oko na treningu.

U seriji nismo vidjeli ni da je Jackson šut za pobjedu u petoj utakmici protiv Ute i šesti naslov prvaka namijenio baš Kukoču, koji je te večeri već zabio 30 poena i šutirao iz igre 11/13. No loptu je uzeo Jordan i iz teške situacije promašio cijeli obruč. Nema veze, idemo dalje, iskupio se u idućoj utakmici i to je bilo važno za radnju, a ne jedna od Tonijevih najboljih NBA partija ikad.

Jordan nije imao puno anegdota s hrvatskim košarkašem niti je bio posebno blizak s njim izvan terena, izuzev povremenih partija golfa. Izazivao ga je kao i druge suigrače, ali nije ga udarao kao Kerra i Perduea, nije ga omalovažavao kao mladog Scotta Burrella, niti mu se ovaj suprotstavljao poput Parisha, Cartwrighta ili Granta (što također nismo vidjeli u seriji jer se nije uklapalo u narativ).

Kukoč je bio važan za momčad samo na terenu, a ovo nije priča o terenu

Iako je serija ukupno trajala skoro 10 sati, u njoj nisu iskorištene gomile snimljenih intervjua. Lako je moguće da je Kukoč govorio i o mnogim drugim temama, poput spomenutih utakmica 1998., ali je to izrezano jer nije bilo važno za priču ili je moglo biti ispričano na zanimljiviji način.

Konačno, Kukoč je bio važan dio te legendarne momčadi, ali nije bio dio ekipe u punom smislu riječi. Uvijek je bio povučen, nije se družio sa suigračima u slobodno vrijeme, a i sam je u nedavnom intervjuu za ESPN priznao da nije bio previše upućen u sve što se događalo.

"Siguran sam da ću gledajući seriju otkriti mnoge stvari o kojima nisam imao pojma", rekao je Kukoč Zachu Loweu u velikom intervjuu.

U očima Amerikanaca nije bio ni tako velik košarkaš ni toliko ključan za Bullse. Nama u Hrvatskoj i cijeloj Europi on je genij i sinonim za pobjednika, ali u Americi svi njegovi trofeji i nagrade nisu značili ništa, i toga je on bio svjestan.

Bio je svjestan da će mu uloga u Bullsima naškoditi u izboru za Kuću slavnih. Ali ne bi je mijenjao ni za što

"Bilo mi je jasno da moram zaslužiti njihovo poštovanje. Dolazio sam u najbolju momčad na svijetu i morao sam sve svoje uspjehe i ponos ostaviti sa strane. Nije bilo važno koliko sam bio dobar u Europi i to mi je bilo u redu", rekao je Kukoč u istom intervjuu o svom dolaskom u Bullse.

I zaslužio je poštovanje, prihvatili su ga kao suigrača i kao vrlo važan kotačić momčadi. Nije mu smetalo to što je iz uloge najveće zvijezde cijelog kontinenta spao na četvrtu zvijezdu momčadi.

"Zaista vjerujem da bih u nekom drugom klubu mogao imati 20 koševa, sedam skokova i sedam asistencija, ali nikad ne bih mijenjao vrijeme u Bullsima za nastupe na All-Staru ni bilo što drugo. Svaki igrač bi dao sve da bude dio te momčadi, to mi je bilo najbolje razdoblje karijere", rekao je Kukoč, objašnjavajući činjenicu da ga nije zanemario samo Posljednji ples, nego i Kuća slavnih.

No budući da je najbolje godine karijere proveo u sjeni Jordana, Pippena i Rodmana, Amerikanci ga ne pamte kao zvijezdu, nego onako, dosta dobrog igrača. U prvoj sezoni nakon raspada šampionske generacije bio je najbolji strijelac, skakač i asistent Bullsa, ali oni su imali jedan od najgorih omjera lige. U Philadelphiji i Atlanti nije oduševljavao, a karijeru je završio kao šesti igrač Milwaukeeja, koji je odabrao jer je blizu Highland Parka u kojem ima kuću. Tamo i danas živi povučeno, daleko od očiju javnosti, pa i zbog toga nije bio zanimljiv kao aktivniji protagonist Posljednjeg plesa.

O Harperu i Longleyu govorilo se i manje nego o Kukoču

Uostalom, neki važni članovi te generacije još su slabije zastupljeni u seriji od Kukoča. Gotovo da nema riječi o Ronu Harperu, koji je bio startni razigravač posljednje tri sezone, a intervjui sa startnim centrom Lucom Longleyem nisu se uklapali u budžet produkcije jer živi u rodnoj Australiji.

Posljednji ples ima jasno izraženog glavnoj junaka u Jordanu, jasno izražene negativce u generalnom menadžeru Jerryju Krauseu i vođi Bad Boysa Isiahu Thomasu, te sporedne uloge u Pippenu, Jacksonu, Rodmanu i donekle Kerru. Ekipi s fotošopirane naslovnice. Svi ostali, uključujući i Kukoča, u njemu su samo usputne pojave, nebitne za osnovnu priču.

Samo je Jordan u filmu prikazan kao apsolutni pozitivac, unatoč nekim manama, koje su ionako popularne kod filmskih junaka novog doba. Rodman je prikazan onakvim kakvim ga povijest i pamti, ali Pippen je vrlo razočaran portretom u Posljednjem plesu jer je istaknuta svaka mrlja iz njegove karijere, dok su i neke njegove vrhunske partije zanemarene jer se, kao i Kukočeve, nisu uklapale u narativ.

Kakva je to tajna veza između Jordana i Jacksona?

Neokrznut je prošao samo Phil Jackson, koji s Jordanom ima neku jako čudnu povezanost. Imao je takav utjecaj na njega da Michael nije želio više igrati kad je ovaj napustio Bullse, iako ga nitko nije tjerao na mirovinu. Jordan je raspad generacije predstavio kao da on nije imao izbora te je završio Posljednji ples izjavom da ga izluđuje to što momčad nije dobila priliku za sedmi naslov te kako je uvjeren da bi se svi pristali vratiti na još jednu godinu da im je klub to ponudio.

Iako su ga praktički svi ostali akteri priče nakon filma demantirali, Jordan u filmu Jacksonu nije pripisao ni djelić odgovornosti za raspad generacije, iako je svoj ostanak uvjetovao njegovim, a Phil je sam odlučio uzeti godinu odmora. Baš kao što je Jordan učinio 1993., kad je malo za promjenu igrao bejzbol. Uostalom, film je naslov dobio jer je Jackson prije njenog početka tu sezonu '97./'98. nazvao njihovim posljednjim plesom. On je znao da će otići, da će to biti njegov posljednji ples. ali nije trebao biti i Jordanov.

Posljednji ples nije savršen, ali je potpuno ispunio svrhu

Posljednji ples ostavio je brojne rupe u priči. Da, donio je mnoge dosad neobjavljene snimke, neke nove poglede na priču, donio široj publici izvrstan uvid u lik, djelo i um jednog od najvećih sportaša svih vremena.. Ali nije ispričao sve, niti je ponudio pregršt ekskluziva. Većina priča viđenih u dokumentarcu bila je poznata od ranije, možda ne široj javnosti, no dobar dio ih se mogao pronaći na internetu i prije Posljednjeg plesa.

Samo što ih je film aktualizirao te nakon više od dva desetljeća razbuktao mit o Michaelu Jordanu, koji je za vrijeme pandemije zaokupirao i zabavio svijet željan sporta, a njega učvrstio na tronu najvećeg košarkaša svih vremena.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara