SJETITE se kad ste se zadnji put bavili nekim aktivnosti cijeli dan, 24 sata. Kada ste zadnji put uopće bili budni 24 sata? Gledali TV 24 sata? Ili samo sjedili na jednom mjestu?

U moru vrhunskih podviga hrvatskih sportaša u ovoj sportskoj godini, moramo izdvojiti jiš jedan. Dejan Kovač i Zvonimir Dujmović prvi su Hrvati koji su odradili 24-satnu "utrku smrti "na Islandu. Radi se o natjecanju Ultra Beast Spartan World Championship, utrci od 100 milja s preko 300 vojničkih prepreka. I to ne bilo kakve prepreke već one na kojima riskira život. Doslovno.

"Na Svjetskom prvenstvu sudjelovali su natjecatelji iz preko 50 zemalja iz cijelog svijeta. Da bismo se kvalificirali, morali smo dosegnuti normu na jednoj od kvalifikacijskih utrka u New Jerseyju, u SAD-u. Samo 300 najboljih "spartanaca" iz cijelog svijeta se uguralo u utrku koju redovno više od 50 posto natjecatelja ne uspije završiti", objašnjava Dejan.

Uoči svake utrke natjecatelji potpisuju “death and injury waiver", formular kojim sudionici prihvaćaju da u slučaju smrti ili teže ozljede organizator neće biti odgovoran. Natječu se na vlastitu odgovornost. Ekstremne temperature do -30, stupnjeva, vjetar preko 60 km/h, snijeg, led, penjanje po glečerima, blato, prirodne prepreke i prepreke organizatora su elementi koje tjeraju sudionike preko granica izdržljivosti. Većina odustane. 

Lomovi, pothlađivanja...

Osim standardnih ozljeda zbog padova - lomova, uganuća i posjekotina, preko 60 posto natjecatelja dobije hipotermiju. U tom slučaju, sudionik koji primi infuziju je diskvalificiran. Ako ipak želi završiti utrku ima manje od sat vremena na raspolaganju da vrati tjelesnu toplinu uz nadzor liječnika i nastavi utrku.

U osam su na poslu i navečer opet odrade deset do 20 kilometara i dva sata teretane. Zadnja dva mjeseca prije utrke provodili su od šest do osam sati na treningu. Dok njihovi protivnici nakon prvog treninga u danu idu na opuštanje i rehabilitaciju, Dejan i Zvonimir idu na posao.

"Ponekad su toliko umorni i najradije bi otišli spavati, ali tvrde da sve to zanemare i upute se na drugi trening u danu. Ta mentalna stabilnost je i najvažnija za opstanak u sportu poput ovoga"

Više od 20 sati utrke u potpunom mraku

Utrka je počela u 12 sati u subotu i trajala do nedjelje u 12 sati. Natjecatelji su nosili kugle teške od 50 kilograma, penjali se po užetu, puzali ispod bodljikave žice po snijegu i ledu, uzbrdo nosili vreće od 30 kilograma... Uz prepreke od strane Spartan organizacije, bilo je tu i mnoštvo prirodnih. Uspon na 700 metara visine glečera bez alpinističke opreme, trčanje po ledu, snijegu i blatu, trčanje po gejzirima i potocima te usponi i spuštanja po skliskim stijenama. S obzirom na to da Island u prosincu ima samo četiri sata svjetlosti, više od 20 sati utrke se odrađivalo u potpunom mraku. Natjecatelji su posebno morali paziti da u mraku ne završe u aktivnim gejzirima gdje su temperature opasne po ljudski život.

Sama utrka zahtijeva nadljudsku izdržljivost, a različite prepreke traže snagu i fleksibilnost pojedinog dijela tijela. U slučaju da sudionik nije uspio izvršiti pojedine prepreke, dobio bi penal od 30 "marinaca" koje bi morao izvršiti na kraju kruga ispred sudaca.  Za svaku prepreku imali su samo jedan pokušaj. S obzirom na uvjete i sklizak teren, nerijetko se događalo da su na kraju svakog kruga natjecatelji morali odrađivati i po 200 "marinaca". U slučaju da ih nisu mogli odraditi, bili su diskvalificirani.

Sve troškove snosili sami

Veliki problem hrvatskim predstavnicima je nedostatak sponzora, a samim time i adekvatne opreme za utrku. Zbog toga im je i život bio u opasnosti.

“Kad je pala noć, temperature se odmah pale za 15-ak stupnjeva i zbog snježnih i ekstremnih uvjeta organizatori su dopustili korištenje šiljaka za cipele. Mi ih nismo imali, pa smo trčali u gumenim đonovima po glečeru veliki dio utrke. U jednom trenutku, kad sam se penjao na glečer, pogledao sam niz liticu i pomislio: 'Ako se posklizneš, mrtav si.' Nimalo ugodan osjećaj, ali nekako sam se pribrao i uspio odraditi najteži dio utrke”, rekao je Kovač.

“Veliki problem su nam bile i rukavice, jer one trebaju biti i tople na toj temperaturi i moraju imati dobar grip. Veliki broj puta dogodilo bi nam se da se zbog leda poskliznemo na određenoj prepreci i onda to platimo 'marincima'.To je skupa pogreška, jer na ovakvom tipu utrke ne smiješ si sam stvarati dodatne napore", dodao je Dujmović.

I ove godine veliki broj natjecatelja nije uspio završiti utrku. No, unatoč svim vremenskim nepogodama i fizičkim naporima, Dejan i Zvonimir su je uspjeli završiti i postati prvi Hrvati kojima je to uspjelo. Sada rade na dva nova pothvata. Jedan je dokumentarac o samom podvigu i utrci, a drugi pothvat je pokušati dovesti Spartan utrku u Hrvatsku.

“Naravno ne bismo dovodili utrku od 100 milja u Hrvatsku. Spartan utrke postoje u nekoliko verzija s obzirom na fizičku spremu i preferencije natjecatelja. Spartan Sprint utrka je na tri milje i 20 prepreka, Spartan Super utrka je na 8 milja i 25 prepreka, Spartan Beast utrka je na 13 milja i 30 prepreka i Spartan Ultra Beast dug je 30 milja i ima 60 prepreka”, objašnjava Dujmović.

“Ljudsko tijelo ne poznaje limite. Svakako ćemo i dalje nastaviti nastupati u Spartan disciplinama i pokušati se kvalificirati iduće godine za Svjetsko prvenstvo. Uz Spartana, za oko nam je zapelo još nekoliko zanimljivih utrka, jedna od njih je 250 kilometara u pustinji. S obzirom na to da smo testirali tijelo u uvjetima na -30, bilo bi lijepo ako bismo se uspjeli iduće godine istestirati u uvjetima od +40”, kroz smijeh zaključuje Kovač.

Za dodatne informacije o Spartan utrkama i grupnim treninzima, pošaljite upit na spartan.croatia@gmail.com.