MICHAEL JORDAN

Šest anegdota o Michaelu Jordanu koje niste vidjeli u dokumentarcu

Šest anegdota o Michaelu Jordanu koje niste vidjeli u dokumentarcu
Foto: Getty Images

POSLJEDNJIH pet nedjelja prosječno je 5,6 milijuna američkih televizijskih gledatelja na ESPN-u gledalo dokumentarni film Posljednji ples, ali te brojke ne otkrivaju sve. Što je više ljudi gledalo Netflix, nakon svake epizode priča o Michaelu Jordanu i Chicago Bullsima iz 90-ih godina postajala je sve češća središnja tema sportskih rasprava, podcasta, članaka, pregleda na YouTubeu i tvitova; postala je mješavina analiza, provjera činjenica i neispričanih priča, za Yahoo Sports piše Seerat Sohi.

S obzirom na to da je sport zaustavljen zbog koronavirusa, Posljednji ples je postao kulturološki događaj. Bilo je iscrpljujuće, ali ne i iscrpno. Isto vrijedi i za jednog od najpoznatijih ljudi svijeta. Medijsko se praćenje multipliciralo u 90-im godinama, povećavalo se i okruživalo Jordana tijekom više od desetljeća. Postao je tema bezbroj knjiga i medijskih napisa. Tijekom praćenja dokumentarca Posljednji ples Sohi je naišla na niz anegdota za koje je pretpostavila da će se pojaviti u samom filmu ili oko njega. Jordana se dobro pratilo i bio je voljan sudjelovati u nastajanju filma, prikazavši se daleko otvorenijim nego što bi imidž pažljivog korporativnog trgovca sugerirao. No mnogo toga što je rekao i učinio, unatoč našoj pažnji, ostalo je izvan dokumentarca.

Sohi je svjesna koliko je Jordan važan za sportski i medijski svijet. Zato je u svom tekstu odlučila podijeliti i neke anegdote kojih se mlađi košarkaški fanovi vjerojatno ne sjećaju, a najbolje oslikavaju svijet Michaela Jordana i Bullsa.

Jordanova ambivalentna razmišljanja o slavi

Chicago Sun-Times je 1989., dvije godine prije nego što će Jordan prvi put osvojiti trofej Larryja O'Briena, objavio priču o njegovoj megapopularnosti. Tada je Jordan reporteru Lacyju J. Banksu rekao sljedeće: "Ponekad poželim biti Michael Jackson, ali samo na jedan dan. Tako da vidim koliko lošije stvari još mogu biti." Za nekoliko godina to više nije morao zamišljati.

"On je čovjek koji jednostavno ne može reći 'ne'. On voli ljude i ljudi vole njega", kaže njegov bliski prijatelj i Nikeov glasnogovornik Howard White. 

"Michael je vrlo svjestan svog izgleda. Posebice svojih ruku. Njima igra košarku. Rukuje se s navijačima. Želi da sve na njemu bude prvoklasno. Imam oko 100 redovnih mušterija, ali njegove su ruke najveće. Mekane su, ali vrlo vitke. Nema masti. Talent je došao pravoj osobi", rekla je Jordanova manikirka Linda Woohlner.

Jordan, međutim, počinje osjećati teret. Pod njegovim vodstvom Bullsi igraju bolje nego ikad. Liga također napreduje zbog njega.

"Mislim da ću se od ovog ljeta početi povlačiti. Trenutačno namjeravam ponovno pregovarati o svim svojim ugovorima. Ali za godinu ili dvije počet ću se povlačiti. Trebam više vremena za sebe, više vremena da budem sa svojom obitelji“, prenio je tada Jordanove riječi Chicago Sun-Times.

Evo što je Jordan rekao Ricku Telanderu iz ESPN-a devet godina kasnije, tijekom doigravanja 1998.:

"Ljudi kažu da sam Babe Ruth prve polovine 20. stoljeća. Ne znam. Najpoznatiji sportaš? Čini se da je tako. Ali, čovječe, potrajalo je mnogo dulje nego što sam predviđao. Nisam očekivao da će trajati ovako dugo. Ostati pozitivan model u javnosti tako dugo ima svoju cijenu, uzima dio tebe. Želiš da to nestane, ali sada se tako duboko usadilo. Radi se o velikoj odgovornosti koja ne prestaje. Gledam druge igrače, druge NBA zvijezde, koji mogu preuzeti dio odgovornosti. Grant Hill. Kobe Bryant u određenoj mjeri. Ali mnogo tereta je ipak na meni."

Jordan je 1989. godine zvučao poput plivača koji daje sve od sebe zato što misli da je utrka uskoro gotova. No nije bio ni na četvrtini puta. Jordan se savijao pod kapitalizacijom onoga što je smatrao da će biti privremena pažnja, ali njegovih 15 minuta slave pretvorilo se u 15 godina. Čak i nakon što je 1993. godine prvi put napustio košarku, njegova slava i dalje je bila na vrhuncu, a počela je jenjavati tek nakon što je zauvijek napustio sport.

To je moralo biti iscrpljujuće, nastavlja Sohi. Jordan je postao slavna osoba s perfekcionističkim stavovima. On neće biti samo slavan. Bit će najbolja slavna osoba koju je svijet ikad vidio. Njegovi će nokti biti besprijekorni, njegova će se glava sjajiti, a zubi blistati. Jedino što bi moglo narušiti tu glazuru sreće bila je pomisao na skandal. Jordan je razumio što je potrebno da ga smatraju savršenim. Kao da je prihvatio izazov. No tijekom toga se umorio i nije se bojao to priznati.

Jordanovi srednjoškolski treneri morali su mu reći da bude sebičniji

Jordan je bio daleko od mladog buntovnika koji je smatrao da može uspjeti u NBA ligi kad je narastao do 183 cm. Evo što je o njegovim srednjoškolskim danima u biografiji nad naslovom "Michael Jordan: The Life" napisao Roland Lazenby:

"Jordan je pozorno slušao svoje trenere, ali oklijevao je s promjenom. I dalje je vjerovao da je košarka momčadska igra i namjerno je tražio svoje suigrače. Na kraju se trener Pop Herring obratio za pomoć Jamesu Jordanu. Michaelov otac isprva je oklijevao govoreći kako smatra da treniranje treba prepustiti trenerima. Uplitanje bi narušilo to njegovo načelo. Naposljetku je ipak popustio i zatražio od sina da učini ono što treneri traže. Tako je Michael počeo s individualnim pristupom, što je otkrilo još više njegova talenta. Tada je postavljen obrazac; što je više radio, to su treneri i publika više tražili od njega. I zadovoljavalo ga je otkrivanje onoga što je sposoban učiniti. Njegova igra i njegov imidž tada su se počeli međusobno hraniti, iako je to u prvim danima karijere i dalje bilo suptilno. Ali uskoro je postalo jasno da se sve oko njega multiplicira."

Kad se Jordan prvi put umirovio, trener Bullsa Phil Jackson je to prihvatio, ali mu je rekao da time lišava svijet svoga dara. Procvat individualne igre pratilo je i otkriće koje će definirati njegovu sudbinu, ljudima nikad neće biti dosta Jordana i njemu nikad neće biti dovoljno njihove pažnje, piše Sohi.

Podrijetlo nadimka Rabbit (Zec)

Ovaj nadimak više se ne koristi, ali Jordanu su ga nadjenuli njegovi suigrači iz juniorske bejzbolske lige, a on mu je kao profesionalni sportaš dao novo značenje. Evo što Lazenby piše o tome:

"Jordan je bio hvatač i počeo se izrugivati svom suigraču Davidu Bridgersu dok je ovaj neuspješno pokušavao udariti neka bacanja. Rekao mu je da pokuša udariti loptu svojim velikim ušima jer bi tako imao neke šanse. 'Mike je ležao na tlu u punoj opremi, a David je bio iznad njega udarajući masku. Kao hokejaši. Stalno su to radili', prisjeća se Jordanov bejzbolski trener Dick Neher, koji ih je potom razdvojio. Prisjetio se suza koje su padale niz Bridgersovo lice. Kad je trener čuo što je izazvalo problem, nasmijao se i pitao Jordana je li se u posljednje vrijeme pogledao u ogledalo. Jordanove neobične uši stalno su bile meta poruge njegova brata Larryja tijekom dvorišnih bitaka. Neher je imao nadimke za sve igrače. Tako je Jordana nazvao Zecom zbog njegovih ušiju. Bijes je potom popustio. 'Klincima se to svidjelo. Stalno smo se šalili s Mikeom. Njegove uši bile su blizu glave, baš kao u zeca. Jednog dana stajali smo zajedno i odlučili da bismo ga mogli zvati Zec. Svi su se smijali. Mike nije imao ništa protiv. Kad smo bili u Chicagu, Michaelov otac James rekao je novinarima da je Mike imao nadimak Zec zato što je bio brz. To nije imalo nikakve veze s istinom', objasnio je Neher."

Ovaj odlomak na fascinantan način otkriva dva stupa Jordanove psihe i vještine, nastavlja Sohi. Kako bi razbuktao vlastitu vatru, Jordan je često primao komplimente i okretao ih na uvrede. No u ovom slučaju njegov je otac za njega učinio obrnuto. Priču o tome kako su mu se suigrači iz mladih dana rugali okrenuo je u priču o njegovom atletskom daru. Jordan je i danas svjestan snage svoga glasa u vlastitoj mitologiji, svjestan je načina na koji može odlučiti što je istina, a što nije. Jordana pokreće njegov vlastiti ego, ali on projicira samopouzdanje.

''Motiviranje'' svojih suigrača

Jordan je bio ljutit kad je njegov prijatelj i zaštitnik Charles Oakley napustio Chicago u zamjeni za Billa Cartwrighta. Bila je to još jedna u nizu odluka glavnog menadžera Jerryja Krausea za koje je Jordan smatrao da su izričito donesene kako bi ga povrijedile. Odgovorio je usmjerivši svoj bijes prema Cartwrightu. Jordan ga je nazvao Medical Billom, aludirajući na njegovu povijest ozljeda. Čak je suigračima rekao da mu ne dodaju loptu, piše Sohi.

U knjizi Davida Halberstama "Playing for Keeps: Michael Jordan and the World He Made" piše sljedeće: "Da bi istaknuo Cartwrightovu nespretnost, Jordan je počeo bacati kore od banane kako bi se Cartwright poskliznuo." To je iznimna, smišljena i oštra sitničavost, gotovo karikaturalna. Kako bi naglasio svoj stav, Jordan se priklonio potezima iz "Mario Karta".

Kockar

Jordan je bio na zlu glasu po tome da se kladi na sve, od golfa do karata. Noć prije utakmice doigravanja protiv New York Knicksa 1993. godine završio je u kockarnicama Atlantic Cityja. Zahvaljujući Halberstamovoj knjizi, Jordan je poticao suigrače na klađenje na aerodromu, ali je pritom podmitio djelitelja.

"Mark Pfeil, kondicijski trener Bullsa, vidio je Michaela kako zavlači ruku u džep, izvlači novčanicu od 50 dolara i daje je jednom nosaču prtljage. 'Michael, nema potrebe za tim. Moj je posao da se brinem o napojnicama', rekao je Pfeil. 'Mark, samo gledaj', odgovorio mu je Jordan. Kad je Pfeil došao do pokretne trake za prtljagu, tamo je našao momčad okupljenu oko otvora. Vidio je Michaela kako iz džepa vadi novčanicu od 100 dolara i stavlja je na traku. Uskoro su i ostali igrači stavili svoj novac na traku. Kladili su se čija će prtljaga prva izaći iz otvora i naravno, prva je bila Jordanova. Zaradio je oko 900 dolara i imao je ogroman osmijeh na licu. 'Dobar povrat na investiciju od 50 dolara', rekao je Jordan Pfeilu."

Košarci i dalje nedostaje Michael Jordan

Popularnost je iznimno teško izmjeriti, ali kad se Jordan 1993. godine umirovio, odgovorio je na pitanje koje je bilo teško izdvojiti za bilo koga drugoga: "Kako bi NBA liga izgledala bez Jordana?" Za mnoge televizijske gledatelje izgledala bi kao prebacivanje na neki drugi kanal, a Sam Smith u svojoj knjizi "The Jordan Rules" piše sljedeće:

"Televizijska gledanost rasla je prilično sustavno s Jordanovim ranim pojavljivanjem u finalima te 1993. godine u trećem finalu protiv Phoenixa dosegnula nezabilježenih 17,9 posto. Ta se gledanost može prevesti u otprilike 27,2 milijuna Amerikanaca. No ono što je predsjedniku NBC-ja Dicku Ebersolu u tim brojkama bilo zanimljivo je to što se ta gledanost izravno pripisivala Jordanu. NBC i NBA naučili su tu istinu na teži način kad je godinu kasnije Jordan igrao bejzbol, a Bullsi nisu ušli u finale. Gledanost većine ostalih utakmica doigravanja ostala je ista, ali gledanost finala pala je na dramatičnih 12,4 posto ili samo 17,8 milijuna Amerikanaca. To znači da je otprilike trećinu publike privlačio Michael Jordan. Dvije godine kasnije, kad se vratio košarci i doveo Bullse do još dva naslova, gledanost se vratila na 16,7 posto 1996. godine i 16,8 posto 1997., odnosno na oko 25 milijuna ljudi."

Šesta utakmica NBA finala 1998. godine, posljednja Jordanova utakmica u dresu Bullsa, ostaje najgledanija utakmica finala svih vremena, zaključuje Sohi.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara