ZRINKA LJUTIĆ svojim je vožnjama u Svjetskom skijaškom kupu ove sezone probudila interes hrvatske javnosti za ženskim skijanjem, ali i povećala interes za skijanjem općenito. Završnicu Svjetskog kupa ove sezone od 22. do 27. ožujka ugostit će američki Sun Valley. Zrinka je prva u poretku slalomašica i u SAD-u ima priliku doći do prvog Malog kristalnog globusa u karijeri. Utrka je na rasporedu 27. ožujka te će nakon nje završiti skijaška sezona.

Hrvatsko žensko skijanje tako bilježi najbolje rezultate od ranih 2000-ih godina, kada je skijaškim kupom dominirala Janica Kostelić, a uz nju su je kvalitetnim nastupima pratili Nika Fleiss i Ana Jelušić. Fleiss je bila velika nada hrvatskog skijanja koja je s juniorskim rezultatima bila među najboljima u svojoj generaciji. 

Veliki intervju Nike Fleiss za Index

Debitirala je u Svjetskom kupu 27. listopada 2002. u Söldenu, a najbolji rezultat joj je 6. mjesto u slalomu u Lenzerheideu 2005. godine. Karijeru su joj poremetile brojne ozljede, ali i dijagnoza Epstein-Barr virusa koji joj je značajno otežao nastavak karijere. 

Nastupila je na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju 2002., Torinu 2006. i Vancouveru 2010. godine. Njen najbolji olimpijski rezultat bilo je 12. mjesto u slalomu na njenim prvim Igrama.

U Indexovom Intervjuu tjedna govorila je o životu nakon skijaške karijere, dotaknula se i izazova s kojima se suočavala tijekom sportske karijere, uključujući borbu s ozljedama i Epstein-Barr virusom. Također je podijelila svoje mišljenje o skijanju danas, uspoređujući ga s vremenom kada je ona nastupala te naglasila koliko joj je važan balans između poslovnog i privatnog života. 

O Vašem životu je zapravo dosta malo toga dostupno na internetu. Stoga Vas moram u uvodu pitati općenito pitanje, gdje je Nika Fleiss i čime se bavi? Posljednje što smo čuli o Vama bilo je da ste pretrpani poslom.

Da, stvarno mi je dosta kaotično kad me neko pita čime se sve bavim, iako je sada najjednostavnije ikada u mom životu, jer sad sam si uzela godinu dana penzije. To je nešto što sam poklonila sama sebi za 40. rođendan, jer pokrećem nešto novo što bi trebalo zaživjeti u 2026. godini.

Ništa "space shuttleovski", ali jednostavno promijenila sam mjesto življenja, znači nisam više u Samoboru, sad sam skoro dvije godine u Istri.

Obožavam te ljude, tu zemlju, to podneblje, hranu, pića, sve što ide. Zadnji moj službeni posao bio je onaj tajnice Samoborskog sportskog saveza u mom gradu, i nakon toga sam rekla da trebam reset, da vidim što i kako dalje. Tako da uopće ne znam što da vam kažem a da ne zvuči da ne radim ništa. Stvarno mi je trebalo da se malo odmaknem, da se čak i posvetim sebi.

Imam dva psa Jack Russella s kojima sam non-stop okolo, malo planina, more, Italija, tu u Istri nam to stvarno nije teško jer smo na super poziciji. Putujem kad mi se putuje, uglavnom trenutačno hiberniram, imam nekakav zimski san i planiram za budućnost.

Dakle, značajna promjena u životu, a po medijima te informacije nisu dostupne.

Pa da, ne zna se, ne pričam po medijima, nisam u medijima i, iskreno, to mi odgovara. Pristajem isključivo na ovakve sportske razgovore, ali normalno da me pitate gdje sam i s čim se bavim, tako da tu sam.

Prije nego što se okrenemo Vašoj karijeri, dotaknimo se najaktualnije teme u svijetu hrvatskog skijanja. Zrinka Ljutić se bori za Mali kristalni globus, i čini nam se da je s njenim uspjesima ponovno porasla popularnost skijanja u Hrvatskoj.

Pa mislim, rezultati su uvijek magneti, mi Hrvati volimo taj rezultat, vidjelo se nedavno i preko rukometa što to opet znači, ispada da se ujedinjujemo jedino kad nekome treba krvnih zrnaca i kad je sport u pitanju. S tim da bi možda nekad bilo bolje da su krvna zrnca. Ali što se same Zrinke tiče, to što ona trenutačno radi i kako skija je fenomenalno s obzirom na njenu dob.

Mislim da je ovo prva zimska sezona koju sam zaista uspjela gledati od kada ne komentiram više na HRT-u. Gledala sam cijelu mušku i žensku sezonu, njen put je nevjerojatan. Ona je imala 2-3 sezone u Svjetskom kupu gdje se tražila, ali tražila se isključivo zato što je oduvijek skijaš na samom rubu. Ili ide po sve ili ide po ništa.

I to sad po ništa je ipak došlo na sve - što je super. Ono što se ja pitam, kao bivša skijašica iz ere Janice, je sljedeće: sada je svi uspoređuju, što je OK jer uvijek moramo biti uspoređivani s nekim. Janica je u tim godinama već imala fenomenalan rezultat i Globuse, ali ja se uvijek pitam je li ona spremna mentalno za taj pritisak koji sad slijedi. I tu želim da je.

Skijaški je tu sve stvarno u redu. Ona je pokazala da skija i pod pritiskom izuzetno dobro. Na kraju krajeva, imala je dvije pobjede za redom, jedan Flachau koji nije uspio, ali nema veze da nije uspio bi opet, pa opet pobjeda. Sada će netko reći da je podbacila na Svjetskom prvenstvu. Nema tu podbacivanja. Cura se u 21. godini bori za Mali kristalni globus i za treće mjesto u ukupnom poretku, a vozi dvije discipline.

Uopće ne trebamo ništa komentirati osim da je to fenomenalno. Taj njen veliki uspjeh i cijele obitelji koja je to iznjedrila, koja je to izgurala do tog nivoa. Naravno, u zadnje godine uz pomoć Skijaškog saveza, svih sponzora, bez toga ne ide. Fenomenalna je, ja iskreno uživam i toliko mi djeluje smireno, odraslo u svemu tome.

Prema njenim izjavama i najavama vidi se da djeluje zrelo.

Ja sam je vidjela zadnji put prije par godina, dok još je bila malena, dok je cijela obitelj bila na kupu, dok nije skijala Svjetski kup. Draga djevojčica koja voli sve što radi, a radi jako puno toga. Ne znam koliko ljudi uopće znaju koliko je svestrana, što se tiče i glazbe i drugih sportova. Što god primi u ruku, ide. Tako da je zanimljiv lik, ne samo kao skijašica.

I dalje je dalje ponizna i jednostavna u svemu tome, nije poletjela. Od srca joj stvarno želim taj Globus, sigurno si ga ona želi najviše. Sezona je bila duga, ona je vrlo rano počela s dobrim rezultatima, sad je samo pitanje hoće li ta forma izdržati dok ne dođe Amerika i finale. Iako je i Camille Rast počela s dobrom formom kad i ona, tako da mislim da su podjednako umorne i iscrpljene.

To se možda vidjelo i u zadnjoj utrci, Zrinka je bila deseta, a Rast jedanaesta.

Sigurno, stvarno je duga sezona, pogotovo kad imate takve rezultate. Mislim, i Zrinki se život promijenio za 180 stupnjeva, to je sigurno. Treba tu ostati normalan.

Jeste li mogli predvidjeti ovakvu njenu sezonu? Je li bilo nekih naznaka da bi mogla biti ovako uspješna?

Ne, ja mislim da je to teško ikome predvidjeti. Treninzi su uvijek jedno, pripremni period. Mi smo uvijek bili mali tim i imali smo često i sreću trenirati s nekim drugim timovima. To je najlakše vidjeti kada vas usporede na štopingu.

Sigurna sam da je i Zrinka tu imala neke druge nacije uz sebe, gdje se to vidjelo na treningu. Ali opet, treba doći na utrku, treba proći kroz pritisak same utrke i njoj je to uspjelo. Ona je sada postala stabilna skijašica.

Čak i kada napravi grešku, uspije se spasiti, vrati se i to opet dalje ima rezultat. Sigurna je na skijama. Kod nje mi je fenomenalno što si, kad je gledam, mislim: "Isuse, spora si." Ali onda se sjetim da je i Janica izgledala sporo. Ima tu neke povezanosti. Samo neka ostane zdrava, nju sad stvarno treba čuvati od ozljeda. Da se netko previše ne zaleti sad u više disciplina.

Kažete da dok gledate Janicu ili Zrinku, mislite da su spore. Kako je skijašima na stazi u toj situaciji, imaju li oni osjećaj koliko su brzo odvozili i je li taj osjećaj na kraju u skladu s rezultatom?

Kako kada. Neki put znaš da si brz i dobar. Znaš, to je teško objasniti, a neki put ne znaš gdje si, razbacan si na sve strane, dolaziš do daha, ulaziš kroz tu liniju u cilju, nećeš ni pogledati semafor i onda ga pogledaš i gledaš i pomisliš si - otkud sad ovo?

Zna biti varljivo, i to najčešće, mislim da je za Zrinku bilo najvarljivije u Courchevelu. Vjerojatno film uopće nije bio taj, jer ju je bilo posvuda. Ali to i je bit skijanja, da vas baca na sve strane, neki put ne znači da je to sporo, ali to baš znači da je i dobro.

Pustit ćemo Zrinku da odvozi svoje do kraja i prijeći na Vašu karijeru. Poznato je da ste počeli skijati s tri godine. Je li ključnu ulogu u vašem razvoju imao Vaš otac?

Tata se baš volio skijati. S mojim starijim bratom Sebastijanom je krenuo prvi, on i mama, kao turisti, naravno. Samoborci su uvijek bili skijaši po tim lokalnim brdima, koliko se tada u 70-ima to moglo.

U vremenu Vašeg oca cijeli Samobor bio je preplavljen snijegom.

Da, da. Puno drugačije nego danas. Samoborci su se baš puno skijali na Samoborskom gorju, naravno, penjali su se na noge, nije bilo žičara, ali su voljeli to i organizirano bi išli na Kranjsku goru i slična mjesta.

Tata nas je postavio na skije čisto iz svoje ljubavi prema skijanju. Onda je on, mislim, završio prvi ili drugi stupanj za učitelja skijanja, jer je to volio. Kada smo došli, kada nas je postavio na skije, onda je htio vjerojatno da se i mi skijamo. Osnovali su Ski-klub Samobor, skupilo se nekoliko klinaca sličnih godišta i tako je krenulo.

Je li u skijanju potrebno roditeljsko usmjerenje od najmlađih dana kako bi se uspjelo u tom sportu? Gledam Vaš primjer, pa Ivice i Janice, kao i Zrinke, je li moguće uspjeti ako se ne krene iz te najranije dobi?

Mislim da treba jer mi smo svi iz te generacije koju smo spomenuli, Kostelić i Jelušić, svi smo mi krenuli izuzetno rano, kao bebe. Dijete nema svoje htijenje do nekog perioda. Kod nas je to krenulo toliko rano da je, kad je došlo do trenutka kad smo mi mogli razmišljati o skijanju kao nečemu, već bilo toliko usađeno u tijelo.

Ponavljanje i raspored života, nije uopće bilo upitno ide li se dalje s time ili ne. Ide dalje kad roditelji imaju novca da uplate sljedeće putovanje i skijanje. Tu pričam o početcima dok je sve bilo na roditeljima.

Ali ne poznajem nijednog vrhunskog sportaša koji od toga dobiva naknadu ili živi, ili čitamo u medijima, a da je samo zalutao na bazen ili na atletski stadion. Netko je tu morao biti doma ili vrlo blizak domu.

Iako mislim da je to baš mora biti roditelj, sad tu može biti i majka, ne mora biti uvijek otac. Teško je to iznjedriti samo školskim sportom, samo odlaskom na rekreaciju koja nam se nudi. To baš mora biti roditeljsko odricanje u tom periodu života. Iskreno, po mom iskustvu i svih kolega sportaša koje poznam, to je bio obiteljski projekt.

U tinejdžerskim danima su Vas preuzeli reprezentativni trener. Kako je ta tranzicija izgledala, imali ste pubertetske mušice sa svojim ocem?

Mene je tata trenirao do četrnaeste godine, s četrnaeste na petnaestu se u skijanju ulazi u stariji svijet skijaških fizika. Stvarno sam u tim ranim godinama bila izuzetno dobra, imala sam super rezultate, upala sam u dječju reprezentaciju i došao je pubertet koji mora doći. A ja sam s tatom stvarno bila puno, preko 200 dana godišnje. On mi je bio i trener i otac, mijenjala sam se ja i svi hormoni.

U nekom trenutku smo imali užasno tešku komunikaciju. Meni je bilo najlakše osvetiti se njemu jer mi je to tata - sve ti je oprošteno. Njemu je, s druge strane, bilo izuzetno teško jer me trebao gledati kao kćer, a i kao sportaša i tu postavljati granicu. Stvarno sam bila i još uvijek jesam zeznuta, još uvijek ne puštam po tom pitanju. To je ta ženska strana.

I onda je on, kao odrasla osoba, morao donijeti odluku da se makne. Da ne ide na put sa mnom u starije skijanje, već da me prepusti drugom treneru. Naravno, vrlo brzo su se te strasti smirile, čim smo se mrvicu odvojili. To je kao u vezi i u braku, neki put samo trebate vikend s frendicom negdje i sve je OK.

Tim tempom života jednostavno dođe do zasićenja. Znali smo razgovarati i često sam rekla: "Možda mi je to bila najveća greška, da sam te maknula od sebe." Ne zato što sam nakon toga bila u lošim rukama, dapače, ali neki put imati roditelja, ne kao prvog trenera, ali kao podršku, kao drugog trenera. Kao što je Filip Zubčić godinama imao oca i tako. Možda to nije loše za neke druge stvari.

Roditelj ipak može preuzeti neki teret s djeteta jer ga on poznaje. Moj trener je bio fenomenalan trener za ono što treba, za tehniku, za snagu. Ali roditelj je roditelj. I nakon karijere nikad nikome nitko nije zamjerio, ni ja njemu, ni on meni. Ali sam se nekad pitala bi li stvari za mene drugačije izgledale da je on bio bliže.

Mislite li i na onaj period kad su ozljede krenule?

Da, i ozljede. Najviše u onom periodu od 2006. do 2009. kad je uz ozljede kod mene došla bolest, Epstein-Barr sindrom, koji je tada bio vrlo neistražen i nepoznat. Treba donositi neke odluke, a tu odluku je meni uvijek bilo teško donijeti jer sam uvijek bila za izaći na stazu, to je bio život. Pogotovo kad bolujete od nečeg što ne boli. Kad nije ni ozljeda, kad nije ni koljeno, jednostavno tijelo ne ide.

Tijelo ne može jer se bori s virusom. Nema specifičnu bol, a budite se pored staze, svi drugi idu van, svi idu naprijed, vi nešto stojite. E tada je možda trebalo imati roditelja koji kaže: "Ne, gledaj, ne." Ne zbog mogućnosti, nego zbog drugih stvari. Sad staneš, sad odmaraš i tako. Kod nas je uvijek sve bilo: Idemo čim prije, idemo se čim prije vratiti, hajdemo čim prije ozdraviti.

Mi nikada nismo bila velika reprezentacija kao Austrija. Oni ih imaju deset, ako deseti ne može, jedanaesti uleti, popuni se kvota. Mi smo tjerali svaku svoju utrku, svaku svoju priliku. Sjećam se Olimpijskih igara u Torinu.

Spust s brojem 1, gdje zbog loših vremenskih uvjeta padam. Doživljavam pad gdje se ozljeđujem, a nakon mene se utrka prekida. Olimpijske igre su tek trebale početi za moje discipline u kojima sam trebala napraviti rezultate. I taj dan se potvrđuje i ozljeda i sve, ali ti si već tamo, nije da krvariš.

Umjesto da staneš, sjedneš u auto, odeš i kažeš: "Znam da na ovim Olimpijskim igrama neću napraviti rezultat zbog situacije u kojoj sam." Ne, ti pristaneš i na injekciju i na blokadu i na sve živo, samo da izađeš na teren i onda, naravno, to nije taj rezultat i onda je frustracija još veća. Mislim da tu treba odrasla osoba koja umjesto tebe donese odluku.

Je li istina da tri godine niste znali što Vam je?

Pa dugo nisam imala ispravnu dijagnozu. To je sve krenulo kao obična mononukleoza koja nije bila prepoznata. Nije bila prepoznata iz razloga što se dogodilo u nekim ljetnim mjesecima kad smo bili na pripremama na Zermattu u Švicarskoj, kad je već tijelo bilo u punom treningu. I to napucano tijelo, utrenirano, gore na toj visini.

Izgledalo je kao prehlada, kao možda samo malo zasićenje od priprema, izignoriralo se. Opet govorim, nema tu krivaca. Svi smo mi tu krivi bili po malo, ja koja nisam htjela stati, drugi koji je rekao OK, odluči ti.

I onda se to počelo zahuktavati. Ušla sam u sezonu, nisam stala. Jedan antibiotik, uvijek je bilo najlakše s antibiotikom jer to će brzo riješiti. Pa drugi, pa treći. Onda odlazimo na američko tlo, tamo se događa taj pad, vrlo brzo nakon toga, na samom treningu. Oba koljena, ali dalje operabilno nije, može proći da nije, jer je u formi.

Tada sam stvarno super skijala, pogotovo veleslalom. Mislila sam si da neću valjda propustiti utrke. Dolazi utrka u Leviju, imam temperaturu 40, vani je -35 stupnjeva. Kombinacija, pitaju me ideš li na start, naravno da idem na start. U sauni dolazim k sebi, bio je čak i dobar rezultat. I onda ti vidiš da uvijek ima nešto. Možeš, pa zašto bi onda išao doma liječiti se?

Rezultati su tako, nažalost, ostvareni pod bolesti. Zarolalo se i onda je nakon te sezone tijelo eksplodiralo. Problem je bio što je virus radio toliko smetnji po tijelu. Tri godine imala sam temperaturu između 37 i 37.7 - 37.8.

Dok se stvarno neki doktori s Rebra, pa sa zarazne bolnice, nisu pozabavili više s limfocitima i jetrenim probama koje su ludovale, doslovno ludovale. I onda se došlo do zaključka da je to u biti cijelo vrijeme virus. Nikakve bakterije i gripe, iako sam u jednom trenutku i žuticu pokupila u avionu, jer je organizam već bio "u komi".

I onda se došlo do zaključka da u biti nema liječenja, nego da je liječenje prestanak od svega. Maknuti lijekove, očistiti tijelo od lijekova, jer je imuniteti bio uništen. To je u biti bolest imuniteta. Miruješ, hodaš, spavaš, jedeš dijetnu hranu, nemaš nikakav vanjski stres, fizički ni psihički i čekaš, i čekaš, i čekaš, i čekaš.

Kada ste u konačnici ozdravili?

Po nekakvom medicinskom rječniku nema tu ozdravljenja, samo se virus primirio jer se imunitet vratio na svoje. Krajem 2009. se medicina u biti prebacila na naturopatiju i na naturomedicinu. Čisto da se čisti organizam, da se vrati imunitetu ono prirodno što mu treba, da se očisti svih lijekova, svega.

Bilo je tu puno narkoza od ozljeda između koje su se naredale. Neki put bi bile dvije godišnje, tijelo se jednostavno nije stiglo oporavljati. Pa sam završila u privatnoj klinici u Augsburgu, kod na žalost sad pokojnog Josepha Hindarjonoa Djimjadia, koji me je spasio.

On je bio taj koji se bavio graničnim slučajevima. Onda gore upoznaš ljude koji dolaze iz različitih dijelova svijeta i u biti vidiš da nisi jedini koji si dr. House slučaj. U Hrvatskoj sam u jednom trenutku bila stvarno dr. House slučaj, nitko nije znao što da radi sa mnom. Možemo reći da je 2009. tijelo počelo dobivati od svega toga.

Frustracija je trajala pune tri godine. I onda dolazi 2010. i treće Olimpijske igre. Postoje očekivanja, ali rezultatski to nikako nije više pratilo. Pogubila sam se između ozljeda, bolesti, vraćanja...

Odluka Saveza o napuštanju reprezentacije stigla je 2010. godine. Kako Vam je Savez to priopćio, kakva je bila reakcija?

Kod nas je Savez jedna osoba, to je Vedran Pavlek, jer on je menadžer, on tamo sve vodi. Da njega nema, ne bi to ni funkcioniralo. Bio je osoba s kojom smo se uvijek mi sportaši na kraju godine, naravno s našim trenerima, ali i u dvojnim razgovorima, sjedili i razgovarali što i kako dalje.

Bila sam svjesna da su mi rezultati loši, puno lošiji nego što su morali biti i da više ne konkuriram ni za tu drugu jakosnu skupinu. Finale je bilo te godine skoro upitno. Bila svjesna da je podrška Saveza mogla postati upitna.

Nije mene čak toliko ni šokiralo što su oni rekli: "OK, to je to, sad ćeš ti nastaviti dalje sama u svom timu, imat ćeš apsolutnu podršku da treniraš sa svim našim skijašima, pomoći ćemo oko hotela, organizacija, sve to, ali financijski dio moraš snositi sama."

Tako da nisu oni meni doslovno zatvorili vrata ispred nosa i rekli: "Oprosti. OK, to može biti neki dodatak, tu smo i definitivno ćeš dobiti šansu ako se pokaže na tim treninzima, štopinzima da si dobra."

Kako ste donijeli odluku o mirovini?

Trebala sam odlučiti hoću li formirati svoj tim i sve sama financirati. Nakon dva-tri mjeseca promišljanja odlučila sam da neću. Jer sam trebala uložiti sve što sam do tada stavila na hrpicu, bez ikakve garancije da će uspjeti.

Tijelo mi je već bilo kakvo je bilo i bila sam na poziciji među 30 - mislim da sam bila 28. tada u Svjetskom kupu, ne sjećam se da ne lažem - ali tu negdje na međi. Povratak je sigurno trebao biti borben.

Nisam opet htjela da moja obitelj proživljava ono što je proživljavala kad smo bili klinci, kad su odvajali apsolutno sve što imaju. Jesam li tada bila kukavica ili nisam, ne znam. Ali nisam mogla spavati s tim teretom da opet sve što ta obitelj ima ili nema ide na panj, da se ostavlja pitanje bi li se to vratilo ili ne bi.

Jeste li o toj odluci razgovarali s ocem?

Da, s tatom sam provela najviše vremena u razgovoru i tata je apsolutno bio za. Tata je plakao taj dan kada sam ja rekla da ipak neću nastaviti. Apsolutno je bio spreman ponovno prodavati štogod treba, zaduživati se. Ja sam čak imala i spremne ljude, što se tiče trenera. Pavela Grašića, koji sad trenira Samuela Kolegu, s kojim sam bila jedno vrijeme.

Sandi Murovec kao demonstrator, Mile Rončević kao kondicijski trener koji je radio i s našim rukometašima. Imala sam ljude koji su zaista bili spremni. I dan danas kažem, hvala im do neba, bili su spremni spuštati svoje cijene i raditi jedan dio pro bono.

To je izuzetno skup sport, za jednu sezonu s dvije discipline nema šanse da se prođe s ispod 120 tisuća eura. Nikako. Nisam imala srca, ni petlje, čega god.

Vratimo se na Vaše početke. Nastupali ste s Janicom Kostelić i Anom Jelušić. Janica je nešto manje od tri godine starija od Vas, i ona je bila glavna zvijezda hrvatskog skijanja. Je li Vam odgovaralo to što je većina pažnje, ali i pritiska, bila na njoj?

Da, apsolutno. Meni je bilo puno lakše skijati u eri Janice nego kada je ona otišla. Fokus je uvijek prvo bio na njoj, iz očitih razloga. I onda je ona radila svoje, otvarala vrata, a nas dvije smo sa strane, Ana i ja, radili svoje. Na nama je bio puno manji pritisak.

Nas dvije, sve što smo dobro napravile bilo je dobro. I onda Janica ode i ostanu dvije cure, Ana i Nika, i idemo. Kolovođa, tko će sada preuzeti? Puno je pritisak veći.

Kako ste reagirali na Janičin odlazak? Jeste li odmah počeli promišljati o svom statusu?

Uvijek sam razmišljala za sebe. Ali definitivno sam pomislila - kamo ćeš ženo? Svima nam dobro ide, zašto ti, kormilar, sad odlaziš? Bila sam svjesna da će biti većeg pritiska. Ne samo za mene, i zbog sponzora, oni su isto uživali njenu prisutnost.

Jeste li sezonu nakon osjetili pritisak u medijima? Je li se osjetila razlika u percepciji iz Vašeg kuta?

Bilo je i dalje aktivno, atraktivno. Ja ne mogu reći da se nas više nije pratilo kad je Janica otišla. Tad je bila i Snježna kraljica na vrhuncu. Hvala Bogu, Ana je sa ženske strane tamo nastavila s postoljem. Tu je bio Ivica koji je na muškoj strani bio izuzetno dobar, kao i Natko.

Neću reći da je skijanje patilo, mi smo nastavili s određenim rezultatima, koji su iz današnje perspektive bili izuzetno dobri. Ne mogu reći da smo osjetili da smo izgubili podršku, ni od sponzora, ni ljudi ni navijača. Ali da je nama falilo u timu, je.

Trenirati s Janicom, od nje učiti, dobiti informaciju kad uđe u cilj, to je zlata vrijedilo. Ona je jednostavno nedostajala. Čim se vratila u Ivičin tim bilo je drugačije, osjetila se njena prisutnost. Žao mi je što nismo imali još jedan njen olimpijski ciklus.

U Vašim mladim danima postojalo je rivalstvo između skijaških klubova u Zagrebu i Samoboru?

U tim mladim danima su bile Zagrebulje protiv Samoboraca. Bilo je to dječje rivalstvo, svi smo živjeli zajedno, svi smo se morali dogovarati za skijaške treninge, tako je uvijek bilo lakše, jeftinije svima. Znali smo se stvarno od kada smo klinci, s Ivicom i Janicom smo u jednom trenutku bili kao šira obitelj.

Janica i Ivica bi znali k nama doći prespavati. Ako bi nešto bilo, našli bi se na ljetu na kondicijskim treninzima kod njih, da oni isto imaju društvo, da nisu sami. Tako se nekako radilo, roditelji su se morali dogovarati i pomagati jedni drugima jer su bili prepušteni sami sebi dok se nije pojavila reprezentacija i takve stvari.

Ranije su u Indexovom intervjuu tjedna gostovali Ana Jelušić i Natko Zrnčić-Dim. Postala je mala tradicija ispričati najluđu priču s Antom Kostelićem koju imate. Koja je Vaša?

S Gipsom je inače zanimljivo, on je osebujna ličnost. Meni je uvijek bilo zanimljivo kad bih išla s njim na žičaru ili kad bismo negdje bili jedan na jedan. On i Ivica su me zvali Fika, što je na nekakvom skandinavskom prijevodu "dobar osjećaj". Umjesto Nika Fleiss zvali su me Fika Najs (Nice). Ja sam koristila parfeme, Gips me znao zvati Modna Revija i tako.

Nije to bilo nekakvo sprdanje. On je samo za svakog od nas našao ulogu koju bi nam smjestio. I ja sam imala svoju. Pa Fikica, pa kak je bila doma, pa jesi išla gdje, jesi malo bila vani, jesi se obukla i tako.

Tako je on lakše do ljudi dopirao, tim osobnim pristupom. On je jednostavno toliko, ja mislim, osebujan da ima takvu širinu da je to mogao. On bi na žičari, na jednom sidru, od pet-šest minuta vožnje, izmislio pjesmicu.

Bio je pojava. Znao je on i poludjeti, da se razumijemo, imao je svojih trenutaka, ali nikad se na to nije gledalo kao na nekako zamjeranje. Bio je moj 18. rođendan u Sestriereu, baš je padao kad je bio i Svjetski kup.

Tada mi je, naravno, čestitao, svi su došli na tortu. Onda me poslije pozvao sa strane, pa mi je u ruku gurnuo 500 eura, to se sjećam. Tad sam se zblesirala i rekla: "Ante, to je previše." A on mi je odgovorio: "Ne ne, sad si ti ozbiljna ženska."

Ranije ste govorili da će skijašice s kojima ste dijelili stazu znati o Vama puno više nego što će mnogi drugi znati. Naglasak ste tada dali na životne priče koje ste zajednički stvorili. Na što ste točno mislili?

Mi smo živjele jedne s drugima, to je bio suživot. Pitanje je uvijek bilo postoji li rivalstvo unutar tima. Uvijek postoji rivalstvo, neki put imate sestre koje moraju jedna protiv druge skijati. Postoji li rivalstvo van tima? Pa naravno da postoji.

Kad idete na taj step, pa je pitanje hoću li da pobijedi Ana, Janica ili ja. Naravno da hoću ja pobijediti. Ali u nekim trenutcima, recimo, Janičinih tada čestih ozljeda, ti stvarno dođe da kažeš: "Jebote, mogu li ja sad umjesto nje (biti ozlijeđena, op.a.)?"

Netko tko je s vama 300 dana godišnje, tko vas viđa u situacijama gdje ste umorni, gdje vas boli, gdje vam ne ide, gdje ste jadni ili kako god, poznaje vas puno bolje nego ljudi koji samo gledaju Svjetski kup, dva puta po minutu, lauf za laufom, izjavu, intervju i to je to.

Oni znaju u biti tko ste i kakvi ste vi. Nikad zaista nije bilo ružnih riječi unutar reprezentacije, jedni prema drugom, a niti van prema drugima. Recimo, ja sam godište Lindsey Vonn, Resi Stiegler, Julie Mancuso, Tina Maze je godinu dana starija. Ti tu nekako odrastaš. Kad vidim rezultate od 1991. godine i usporedim s Tinom Maze, tu smo negdje.

Dan danas kad vidiš te žene, ja sam Tinu Maze srela prije oko dvije godine na Jahorini, bili smo zajedno na nekom kongresu. Ona je došla sa svojom kćerkom i tu priča ne staje. Nismo se vidjele četiri, pet godina, ali znamo o čemu razgovarati, vidi se da je tu izuzetno poštovanje i to je to, to je taj dio koji vi ne znate.

S tim curama provodite vrijeme u hotelu, van hotela, na treningu, razgovarate, morate dijeliti stvari, svi smo mi od krvi i mesa. Krenemo u priču o dečkima: "How is your boyfriend, oh shit, I don't have a boyfriend anymore, we broke up." Pa onda ide priča o tome.

Jednom ste rekli da ćete skijati i sa 70 godina. Jeste li na dobrom putu?

Jesam, skijam zimama kad bude snijega. Sa snijegom je sve veći problem, ali uvijek idem tamo gdje mogu pronaći snijeg. Skijala sam i ove zime iako sve više okrećem turno skijanju (kombinacija skijanja i penjanja, op.a. ).

Tražimo vrhunce koji su netaknuti, gdje za to postoji mogućnost. Volim otići i na klasično skijanje sa žičarom, ali tu sam puno opreznija jer imam strah od ljudi na terenu. Iskreno, strah me toga da me netko ne pokupi.

Koji Vam je najdraži trenutak u karijeri?

Najdraži je mi je definitivno odlazak na prve Olimpijske igre u Salt Lake City. Navlačiš olimpijski broj, a ljudi su ti stalno govorili da se to neće dogoditi. To je highlight prvih Igara, da sam zaista uspjela doći na tamo. Uz to, onaj drugi koji je meni ostao je slalom u St. Moritzu (osmo mjesto, op. a.), gdje je isto bio povratak od lakše ozljede.

Mislim da sam oko tog rezultata bila najveselija ikada. Više zbog toga što sam uspjela odvoziti dvije dobre vožnje, jednu za drugom. Naravno, nikad neću zaboraviti veleslalom u Söldenu jer nikad nisam baš bila veleslalomaš. Bila sam petnaesta s drugim ili trećim najboljim vremenom druge vožnje i mislila sam da ću postati veleslalomaš. To su te neke crtice.

Kolika je razlika u vožnjama na treninzima i na samoj utrci?

Teško je usporediti skroz utrku i trening. Vrlo rijetko imamo priliku na treningu trenirati dionicu utrke koja je toliko i duga. Možda je najbolja usporedba kad smo dobili šansu trenirati na Sljemenu prije same sljemenske utrke, gdje se staza postavlja tamo gdje je start i tamo gdje je cilj.

Taj trening se zvao - trening za umiranje. Onda se tu može nešto usporediti. Iako ti nikad ne znaš kako će netko postaviti stazu. Mi smo naučeni na ono što nama naši treneri postavljaju i oni imaju svoje postavke. Oni vide što tebi kao njegovom skijašu najviše odgovara. Jesu li to kraći zavoji ili duži, je li to puno promjena ritma…

Naravno da će tvoj trener, kada dobije priliku, ići tebi na ruku i postaviti ono što ti odgovara. Ali ne mora značiti da će Anin trener postaviti ono što meni odgovara. Jer Ana je drugačiji skijaš nego ja. To je često pomagalo što smo mogli mijenjati postavke trenera. Ante, moj trener, Anin trener, pa netko drugi ako bi bili sa Slovencima. Pa tu treniraš neke druge kombinacije.

Naravno da tvoj trener ima dana na treningu kad postavi nešto za što zna da je tebi apsolutno kontra svega. Da će ti razdrmati sve, od tehnike do volje do skijanja. Ali to je dio učenja. To je priprema na to da mi moramo biti spremni kad dođemo na utrku na Svjetski kup. Kad Nijemac postavi koridor na 14 metara jer Maria Riesch ima dva i pol metra duge noge, njoj to odgovara. Mi se u tome moramo snaći i dalje biti brzi.

Kad stanete na cilj niste niti jednom na treningu prošli tu specifičnu stazu na kojoj će te skijati?

Tako je. Često bude istaknuto - pa njen trener je postavljao stazu, išlo joj je. Normalno da je. Naš trener postavlja takav ritam na stazi na Sljemenu. Onda mi dođemo u Lienz, on mora to postaviti. A Lienz više nije isti teren.

Imate skijaše kojima je savršena ravnina i led, a imate oni koji ne mogu na tome ništa. I onda se opet sve mijenja. Mi dođemo u petak u Lienz, u subotu je utrka. U petak je sunce i -20, a subotu pada kiša i +5 je, to je druga utrka i drugo brdo. Tu je prilagodba momentalna.

Koja Vam je najniža temperatura na kojoj ste skijali?

Finski Levi. Temperatura -42. Užasno, neponovljivo. To nema veze s bivanjem. Tada smo skijali u hlačicama koje se koriste samo na treninzima. Inače se skineš do kraja, to je baš ekstrem. Bilo je teško i za dignuti temperaturu tijela. Između laufova išli smo u saune, da nam se pancerice omekane. To je bilo doslovno preživljavanje.

Nakon karijere izabrali ste studirati PR i novinarstvo?

To je bila kombinacija komunikologije i novinarstva. Prvo, htjela sam nešto završiti, imati papir. S druge strane htjela sam odmah i raditi. To je bilo razmišljanje iza toga.

Jeste li odmah razmišljali o komentatorskom poslu u koji ste ušli?

Da, razmišljala sam o novinarskom vidu posla. Iako sam oduvijek znala da to neće biti pisanje. Jer ja ako pišem, onda pišem duge forme što bi bili osvrti, blogovi, nikakvo izvještavanje. Znala sam da će to biti televizija ili radio. To su bili mediji koji su mi bili dragi.

Kako je komentirati bivše kolege? Postoji li barijera i jeste li bili manje kritični prema njima, s obzirom na to da ste ih poznavali?

Naravno da jesam. Bilo je situacija u kojima sam se suzdržavala. Iako ne možeš ići iz poštovanja prema nikome, pogotovo s te pozicije, ti si tu stručan komentator. Prvo, ne biste smjeli biti ni pristrani, ali naravno kad stoji netko s našim bojama na startu da se u mojem glasu promijenio ton svaki put.

Nisam to mogla sakriti. U par situacija sam se znala suzdržati, ali to nosi taj posao. Mi to riješimo poslije preko poruka ili poziva. Međusobno.

Jeste na kraju zadovoljni s odlukom kako se sve odvilo nakon završetka skijaške karijere?

Jesam. Bilo mi je teško prvih godinu dana jer se život u potpunosti promijenio od organiziranog života, unaprijed planiranog, u kojem znaš s kim si i kad si, što jedeš, tko te liječi. Sve do toga da si prepušten sam sebi. Trebaš naučiti bazu, nešto što tvoji vršnjaci rasturaju, a ti zaostaješ. S druge strane si napredniji u drugim dijelovima života.

Pomoglo mi je što sam se odmah bacila na faks, i to redovan. Vidjela sam to kao svoj zadatak, natjecanje druge vrste. Naravno, natjecanje što se tiče upisivanja ocjena, ne pristaješ ni na što što ne želiš ispod neke razine. Borba za nagrade, borba za projekte koji su se radili, borba za volontiranje na nekim mjestima. To me je ispunilo, tu sam našla.

Niste uzeli pauzu, odmah ste se prihvatili fakulteta?

Da, u devetom mjesecu je počeo fakultet, išla sam, naravno, na prijemni, tu sam bila usrana, grozna, ali super je sve prošlo. Imala sam stvarno dobre profesore, redovne i vanjske, čak su mi dali da nakon druge godine budem i asistent kod sportskog novinarstva zbog iskustva koje sam već imala.

Dobro sam se osjećala, nije mi žao. Mislim da je to posao za koji bih danas, da se hoću potruditi, mogla naći svoje mjesto pod suncem.

Imate li još karijernih želja koje želite ispuniti?

Ne, trenutačno ne znam, ne bih mogla odgovoriti na to pitanje da je 100 posto točno. Jednostavno je ova faza života u kojoj je ovo sada što je i to mi savršeno odgovara. Imala sam super tri godine intenzivnog rada za Red Bull International za koji sam radila nakon Hrvatskog skijaškog saveza. Oni su me odveli u cijeli svijet.

Upoznala sam sjajne ljude, menadžere, poslove. Imala sam ozbiljnu poziciju, ogromnu odgovornost i budžete. Na kraju me iscrpjelo, razboljela sam se, ali i puno naučilo.

I sad da me pitate želim li još jednom u životu takvu karijeru, tog tipa. Ne želim. To sad pričam za tih tri godine Red Bulla, u avionima, hotelima i svugdje. Ali donijelo mi je izuzetno puno dobroga, isto tako. To si definitivno više ne želim.

Želim naći balans između jednog i drugog, definitivno moram raditi jer volim i trebam. S druge strane, treba naći mjeru da uživaš u životu. Jedan dio odluke seljenja u Istru je taj da je život bolji i kvalitetniji.

Nema ekstremnih sportova u stilu Ivice Kostelića?

Pitao me prije nekoliko godina hoću li s njim na jedrilicu ploviti i to sve nešto. Bilo je to kad je on tek kretao, još sam i ja bila je puno mlađa i i slobodnija, čak sam razmišljala da se možda priključim. Ali ne, evo sad bih s njima odradila nekakvu finu turno turu tu na Platak ili negdje. Za gušt.

Nedavno je Kostelić velikoj akciji spašavanja izvučen iz Jadranskog mora nakon što je zadnji dio njegove ekspedicije pošao po zlu. Uz Kostelića su crnogorski spasioci iz hladnog mora izvukli i njegovog kolegu iz Francuske Mathieua Maynadiera.

Možda nas neke situacije nauče nečemu. Ja nalazim adrenalin u drugim stvarima, ekstremni mi više ne trebaju.

Godine 2023. imali ste čvrst stav oko skijanja kao sporta. Mislite li da skijanje stagnira kao sport i gubi na važnosti?

Zaključak je i danas isti - sve je gore. Nekad bude zaista tužno pogledati na što liči jedna staza Svjetskog kupa. Evo zadnje Öre u Švedskoj. Mislim da je staza na Platku ovih dana na Prvenstvu Hrvatske puno teže postavljena i duža nego što je jedna utrka Svjetskog kupa.

Super je ove godine bilo vidjeti razliku kad se došlo do Svjetskog prvenstva u Saalbachu. Postavili su limite doslovno da se nije moglo više. Bili su teži i slalom i veleslalom i spust i Super-G. E, tu su se vidjele razlike.

To najviše Ante i Ivica ističu u komentarima oko skijanja. Kao Baby Bambi, Topolino kup i to. Treba napraviti razliku između FIS natjecanja, Svjetskog kupa, Svjetskog prvenstva pa onda i Olimpijskih igara.

Naravno, ne slažem se s tim da sportaše treba ubijati, kao što se dogodilo u Bormiju s padovima. Na nekim utrkama definitivno treba podvući crtu, smanjiti doživljaje, da se helikopter ne mora spuštati svaka dva broja. Nitko u tome ne uživa. Ali tehničke discipline ponekad bude tužno gledati.

Zaključak?

Dok netko postavlja takva pravila, a svi unutar tih pravila postavljaju stazu, naprave to što naprave, to je ispravna utrka. Možete mislite o tome što god hoćete, utrka je priznata kao takva. Ali da bude žalosno, definitivno bude žalosno.