PRIJE točno godinu dana Ratko Rudić završio je karijeru kao jedan od najtrofejnijih trenera u povijesti sporta. Višestruki osvajač svih vaterpolskih zlata, kao igrač i trener osvojio je 67 medalja. U povijesti loptačkih sportova nema izbornika koji je vodio čak tri reprezentacije - Jugoslaviju, Italiju i Hrvatsku, i s njima osvajao titule svjetskog i olimpijskog prvaka.

Nastupio je na četiri uzastopna olimpijska finala; 1980. kao igrač, a onda 1984., 1988. i 1992. kao trener. Sva tri trenerska finala je osvojio, dva s Jugoslavijom, jedno s Italijom, a onda 2012. došao i do četvrte zlatne olimpijske medalje i to kao izbornik Hrvatske. 

Kao izbornik osvajao je medalje s čak pet reprezentacija (Jugoslavija, Italija, SAD, Hrvatska i Brazil). 

S reprezentacijom Hrvatske je u pet godina (2007-12) osvojio zlatne medalje na sva četiri najvažnija natjecanja; EP-u, SP-u, Svjetskoj ligi i Olimpijskim Igrama.

Nismo mogli kraće sastaviti uvod u večerašnji razgovor s Rudićem, kojeg smo nazvali povodom istupa Ante Kostelića, još jednog friškog, ali i ogorčenog penzionera, koji se oprostio s deset olimpijskih medalja i četiri Velika kristalna globusa. Gips je kritizirao valorizaciju sportskih uspjeha u Hrvatskoj, požalio se zbog mizerne mirovine od 2500 kuna i postavio pitanje osjećamo li se zbog toga neugodno. Poručio je da vrhunski sportaši i treneri u Hrvatskoj ne mogu biti zadovoljni jer su nezadovoljni i oni koji ih ocjenjuju. 

Malo tko u tu problematiku upućen je kao Rudić koji je odmah krenuo u glavu: 

"Pa ja imam još manju penziju od njega. Za deset godina rada u Hrvatskoj preko vaterpolskog saveza, primam manje od 2500 kuna. Kao igrač sam osvojio srebro u Moskvi, pa mi na račun toga pripada naknada za izvrsnost u iznosu od četiri tisuće kuna. Nezahvalno je da ja pričam o tome, kao što je nezahvalno da Gips mora iznositi javno probleme koje Hrvatska ne može riješiti godinama. Ipak ga razumijem".

"Sanader je rekao da će riješiti problem, Plenković je isto bio zainteresiran, ali..."

Priča je počela prije skoro 15 godina, kada je Klub olimpijaca s bivšim premijerom Ivom Sanaderom dogovorio visinu naknada za sportsku izvrsnost.

"Treba ponoviti da to nisu mirovine, iako ih mnogi zovu sportskim mirovinama. To je pogrešno jer se šalje kriva slika o značaju vrhunskih rezultata. Oni se ne honoriraju penzijama. Sjećam se da je Sanader prihvatio prijedlog, a cifre su bile veće nego danas. Predao je predmet tadašnjem ministru Draganu Primorcu, a što se dalje dogodilo, zaista ne znam. Čekali smo do 2013. godine, kada se ministar Željko Jovanović žestoko borio i izborio da se konačno uvedu trajne naknade za osvajače medalja", prisjeća se Rudić.

Nejasno je kako su treneri ispali iz inicijalnog plana. Trajne naknade prema odluci iz 2013. godine primaju samo sportaši prema kriteriju rezultata. Svjetska i olimpijska zlata donose im tako naknadu u iznosu od 100% prosječne neto plaće.

"Ne razumijem zašto je taj iznos uvijek isti ako prosječna plaća nije ista danas i prije sedam godina. Nadalje, ne razumijem ni kako su treneri nestali iz programa, to se dogodilo bez ikakvog obrazloženja. Treneri su centralna figura, bez njih nema ni sportaša ni rezultata. Želim naglasiti da ovdje novac nije ključno pitanje, već je važno na koji način valoriziramo trenerski posao i uspjehe u vrhunskom sportu. To je pitanje respekta, ali i drugih mjerljivih elemenata. Ako država ne respektira trenere, nitko drugi ih neće respektirati i oni gube svoju vrijednost u sustavu sporta", objašnjava Rudić.

"Pričamo o 20-ak imena, to je razina statističke pogreške u ukupnom budžetu"

U neuređenoj državi, koja nema novca za dostojne mirovine, teško je raspravljati o društvenom doprinosu vrhunskih sportskih rezultata. No s Rudićem se kroz razgovor uvijek dotaknemo te kompleksne teme.

"Ako Hrvatska u nečemu ima svjetske rezultate i ako u ovoj zemlji nešto daje vrhunski rezultat, onda je to sport. U sportu ne postoji subjektivno, već samo objektivno, a to je rezultat, jedini kriterij. U Americi zlatna medalja ima status Nobelove nagrade i nosi neprocjenjivu vrijednost. Lijepo je kad primaš diplome i kad te tapšu po ramenima, ali to nije sustav vrednovanja kakav je prikladan za moderno društvo. Kada te sustav vrednuje, to je pokazatelj kako si obavio neki posao i koliko si uspješan", kaže Rudić.

Prije nekoliko godina krenula je inicijativa Zlatka Mateše koji je od vlade tražio da ispravi propust i nepravdu prema trenerima. Dostavio je premijeru Andreju Plenkoviću popis od 20-ak vrhunskih trenera koje bi sukladno rezultatima trebalo uvrstiti na popis primatelja trajnih naknada za izvrsnost. Prema Zakonu o sportu takve naknade pripadaju samo sportašima koji su osvajali odličja na velikim natjecanjima, imaju prebivalište u Hrvatskoj i navršenih 45 godina. 

"Da ne bih opet pričao o sebi, ponudit ću primjere drugih država. U Mađarskoj postoji uređen sustav za vrednovanje rezultata sportaša i trenera, u Srbiji i Sloveniji postoje dobri sustavi, a o Italiji neću ni govoriti. Za zlatnu medalju u Italiji se dobije oko 150 tisuća eura. To je ozbiljan novac. Španjolska ima sustav, Brazil ima sustav. U Americi osvajači velikih medalja okreću milijunske iznose, tamo je sve posloženo drugačije. Na Igrama u Londonu 2012. Hrvatska je osvojila zlatnu medalju, a dobili smo četiri puta manje nego Srbi za treće mjesto. Sigurno je da smo među najgorima u regiji. Znam da ljudi u Hrvatskoj žive loše, ali treba kazati da mi ne govorimo o velikom novcu, već o minimalnim naknadama koje neće puno pomoći na financijskom planu, ali će valorizirati rad trenera", ponovio je Rudić.

"Zašto Janica nije napravila nešto?"

Zamolili smo ga da precizira što takvo vrednovanje trenera i top rezultata donosi jednom društvu. 

"Vrhunski sport je lokomotiva masovnog sporta, on stimulira djecu da se bave fizičkom aktivnošću. Vrednovanjem vrhunskih rezultata mi ništa ne poklanjamo jer dijete koje se bavi sportom kasnije donosi stotine eura uštede za zdravstveni sustav. Da bismo to vidjeli, moramo imati sustav, a mi ga nemamo. Najgore je što nemamo ni sustav sporta u školama, to su dva sata tjelesnog odgoja tjedno i to najčešće nije ozbiljno, radi se vrlo malo ili gotovo ništa. Zemlje u Europi za djecu propisuju sat vremena tjelesne aktivnosti dnevno, a za stariju populaciju preporuka je pola sata dnevno. U Hrvatskoj radimo samo kozmetičke zahvate, mi nismo sportska nacija, iako se hvalimo da smo izvrsni sportaši", poručuje Rudić, koji se za uređenje resora sporta u Hrvatskoj borio kao član Vladinog Vijeća za sport, a podržao je i Miškovićevu Opatijsku inicijativu, nadajući se da ona može spasiti klubove od propasti. 

Projekt se nije ostvario, iako su pojedine ideje implementirane u Nacionalnu strategiju sporta koju je izdao Ured za sport. No ključna pitanja poput održivog modela financiranja hrvatskog sporta i kategorizacije sportova od nacionalnog interesa i dalje nisu riješena.

"Situacija je loša, igrališta su prazna. Trebaju nam menadžeri i organizatori u sportu, trebaju nam i bolji komunikatori. Jako je neugodno kad ja ili Gips moramo govoriti o svojim penzijama. Komunikacija mora biti bolja, to sam predlagao i dok sam bio član Vijeća, ali ništa se nije promijenilo. Janica Kostelić bila je na poziciji državne tajnice, ne znam zašto ona nije više govorila i zalagala se, pa da to sada ne mora raditi Gips. Znam da je pokrenula neke procese, ali to treba puno jasnije iskomunicirati i objasniti u čemu je pravi problem. Sigurno nije u novcu, jer pričamo o 20-ak imena i to je razina statističke pogreške u odnosu na druge stavke. Novac prolazi kroz sport i kroz saveze, ali zasad nema modela po kojem klubovi mogu biti dugoročno održivi. U Europi se na klubovima temelji sve, a kod nas...Mi smo jednostavno sami sebi najgori neprijatelji", zaključio je Rudić.