S PRVIM sudačkim zvižducima u Grazu i Beču, a od danas u Trondheimu, Göteborgu i Malmöu, i rukomet je dobio svoje čudovište. Za neupućene, Europska rukometna prvenstva su se proširila sa 16 na 24 reprezentacije nakon točno 20 godina od turnira u Hrvatskoj 2000., kada je napravljena posljednja revolucija s 12 na 16 reprezentacija na Euru. Odlučili su gazda Michael Wiederer i ekipa u vrhu svjetskog rukometa konačno ispoštovati realnost, jer je svima jasno da ima još reprezentacija koje ne mogu doći na red za velika natjecanja, dok s druge strane slijede "catch all" trend iz nogometa, košarke i odbojke, po kojem se više i ne zna gdje se igra prvenstvo, u koliko gradova i zemalja. Samo neka se igra i neka se troši.

To u prijevodu znači da će Nijemci i Španjolci krenuti iz Trondheima, nastaviti natjecanje u Beču, a ako ih Hrvatska ne bude spriječila, turnir će završiti u Stockholmu. Pa vi izračunajte, ako ste španjolski novinar ili navijač Njemačke, koliko vas ljubav prema rukometu može koštati.

Rukomet treba kopirati košarku

Ima još polja u kojima bi rukomet trebao prekopirati košarku, ali ne ide tako brzo. Domagoj Duvnjak i društvo protestiraju zbog Final Foura Lige prvaka, na kojem su igrali dvije utakmice u manje od 24 sata subote i nedjelje, ali ruski rulet po zdravlje igrača traje i u njemu bismo još nekako trebali i uživati.

Kada sam prije par godina pitao Hassana Moustafu, prvog čovjeka svjetskog rukometa, kada misli testirati vremensko ograničenje napada, kratko mi je odgovorio: "Nećemo kopirati košarku" i dodao: "Next question."

Iskreni su i bivši rukometaši.Moguće je da biste se zaprepastili kada bi znali koliko najvećih rukometnih imena žali što su se zeznuli u formativnim godinama, pa umjesto košarke izabrali rukomet. Tu ima novca, zdravlja i i tog svjetla NBA lige. I baš u svjetlu ovog "catch all" momenta, bacite pogled na latvijskog diva Dainisa Krištopansa. Vodit će svoju Latviju, div od 216 cm, a dok ga gledate, razmišljate: "Tko tebe, dečko, zajeba da ti lome kosti dok čekaš svojih deset neisplaćenih plaća u Vardaru..."

Po dobroj staroj: "Nekome je život majka (NBA), a nekome maćeha (rukomet)." A div s Baltika je čisti NBA. Misterij tog latvijskog trenera koji je Krištopansa u zemlji košarke uveo u rukomet i kojeg će on prebiti jednog dana u znak "zahvalnosti", u stvari je dokaz da je rukomet vitalan sport. I ako hoćete, igra se posvuda, a ovo prvenstvo će to pokazati.

Ako su Nizozemke najbolje na svijetu, ako je Skandinavija tu gdje je, kao i dvije najveće ekonomije Europe Francuska i Njemačka, ako se dobar dio Balkana boji nekih Bjelorusa, a u Skoplju i Budimpešti se vrši mobilizacija svakog siječnja, uz probuđeni Portugal, Švicarsku, Austriju, finski klub u Ligi prvaka i Belgiju koja može Srbiji otkinuti bod u kvalifikacijama, onda dajte rukometu tu košarku, neka izađe na crtu kada je u pitanju Europa, ali bez pozivanja na tučnjavu i starijeg brata iz NBA da je brani.

Červaru za oproštaj otvoren put do polufinala 

I u takvoj Europi, nimalo naivnoj, Hrvatska je uvijek tu oko polufinala. EHF kao da je htio ispratiti Linu Červara u mirovinu s fanfarama ždrijebajući mu ovakav put do borbe za medalje. Nikada lakše, s obzirom na to da se Duvnjak i društvo neće morati znojiti protiv Danske, Francuske, Norveške, Švedske i Slovenije. Od velikih su ostali samo Španjolska i Njemačka. A i one su, realno, donji dio ešalona ovih najboljih. Španjolci, zato što nemaju dotok svježe krvi kao što ga ima Hrvatska, a Nijemci zato što su izabrali nedovoljno dobru zamjenu na klupi za Dagura Sigurdssona.

Nepoderivi Červar najavio je kraj i ovaj put kaže da stvarno odlazi. Osvojio je toliko medalja da oni koji ga hejtaju zbog rukometa, ne shvaćaju doba u kojem su se našli unatrag dva desetljeća  Hoće li Červar napraviti nešto na svojem posljednjem Euru? Cijela priča ovisi isključivo o obrani. Hrvatska se može busati virtuozima poput Karačića i Cindrića u napadu, ali sve mora krenuti iz obrane, a tu dolazimo do prvog imena - Domagoja Duvnjaka. I pitanja koje postavljamo svakog siječnja: "Može li Dule, hoće li izdržati, na koju nogu je ustao, koliko sekundi je proveo na terenu, može li u obranu",

Hrvatska u tom segmentu nema kiklope kakvi su donedavno bili Gojun i Kopljar, ali Musa nije za podcjenjivanje s obzirom na klupski "background". Genijalnost Duvnjaka na prednjem udaljila je Crnogorce od gola, pokupila im kisik i natjerala ih na greške, a uslijedila je kaznena ekspedicija s lijevog i desnog krila, Mandić i Horvat, pa Cindrićevi letački izazovi u polukontri.

Ozbiljna momčad ovo sebi ne dozvoljava 

Glavni problem Hrvatske je ta fluktuacija igrača. Paradoksalno je da reprezentacija završava olimpijski ciklus mlađa nego što ga je počela!? To ni jedna ozbiljna rukometna sila sebi ne dozvoljava. Nigdje status reprezentativca nije tako varljiva stavka kao u Hrvatskoj. I dok je bilo gdje prirodno da ovaj olimpijski ciklus izguraju igrači poput Štrleka, Čupića, Pešića, Sliškovića, Kozine, Ivića, Vrankovića, Pavlovića, oni su se negdje izgubili u prolaznom vremenu, stalnoj promjeni taktike, koncepta.

Institucija reprezentativac je totalno nešto drugačije u Francuskoj ili Danskoj. Tamo ste zaštićeni kao bijeli medvjed, otporni na jednu lošu utakmicu ili turnir. Landin je prvi golman deset godina, Grin drugi isto tako. Mjesto i uloga u momčadi se teže gubi nego pravo prvokupa sezonske ulaznice u Premier ligi. I onda dođe zima, a Jakobsen ili Berge sjednu s defenzivom i kažu: "OK, prošle godine smo Cindrića čekali na prvom koraku, a sada ćemo ga pustiti da se zabija u trećeg ili četvrtog igrača u obrani, ali igramo agresivno na pravac dodavanja." Sve je u detaljima, zarotiraj se malo ovamo, blok drži malo desno. Za detalje je potrebno vrijeme. Zato se može reći da Hrvatska ima igrača za dvije dobre reprezentacije (i ta druga bi mogla igrati glavnu fazu), a da ova jedna često nije proizvod najboljeg što ima.

Prvenstvo je dovelo i šest Ex-YU repki. Balkan je postao više tradicija nego mjesto gdje se zaista ulaže i misli o rukometu. Nadam se da će nas mimoići medijski kaos pred utakmicu Srbije i Crne Gore. Bit će to duel dvije reprezentacije sličnih kvaliteta. Netko negdje ima više, netko manje, pa će se negdje sve složiti u par golova. I jednima i drugima pobjeda znači dva boda, ali je i ogromna stvar za samopouzdanje i mjerenje prolaznog vremena svega što se radilo u ovom ciklusu. Žao mi je što Bosna i Hercegovina neće pokazati da vrijedi više s obzirom na grupu s Norvežanima, Francuzima i Portugalcima, dok će Makedonci, dok je Kire Lazarova, rješavati sve one koje moraju riješiti, poput Ukrajinaca i sličnih. Na kraju, Slovenija s Ljubom Vranješom. Može to biti i dosta dobro. Ljuba je kralj atmosfere, malih stvari, a ako pronađe zajedničku šifru sa srednjim bekovima kakav je i sam bio, mogli bi skinuti neki veliki skalp.

Uživajte u rukometu, dok ga veliki mediji ne zaborave tamo negde 26. siječnja.

*** Žika Bogdanović, beogradski novinar koji živi rukomet, urednik portala Balkan Handball i autor na portalu Handball Planet, na Index Sportu već godinama gostuje kao stručni komentator tijekom svjetskih i europskih prvenstava.