KAD JE MAURICIO Pochettino u suradnji s Guillemom Balagueom objavio svoju knjigu, javnost je imala priliku saznati i najmanje detalje njegovog načina rada i odnosa s igračima u Tottenhamu. Argentinski stručnjak se nije ustručavao prepričavati stvari koje su znale uznemiriti pojedine igrače, poput Kylea Walkera, kojem je zasmetalo to što je Pochettino u knjizi otkrio detalje njihova razgovora nakon kojeg je Walker za 50 milijuna funti napustio Tottenham i prešao u Manchester City.

Činjenica da je otkrivao takve detalje dovoljno govori o Pochettinovoj odlučnosti da knjiga bude što bolja i da ga što bolje opiše. Tu leži i razlog zašto knjigu počinje s dva detalja - prisjećanjem na bolan poraz od Newcastlea i na sramotu koju je doživio kao klinac.

Sjećanje na skidanje hlačica od dresa

Naime, Tottenham je u sezoni 2015./2016. dugo vodio bitku s Leicester Cityjem za prvo mjesto, a na kraju su Lisice napravile čudo. Nakon što je tri kola prije kraja izgubio posljednje šanse za osvajanje titule, Tottenham je u posljednja dva kola doživio dva poraza i tako s drugog pao na treće mjesto Premiershipa. Posebno je bolio poraz u posljednjem kolu u gostima kod Newcastlea, koji je tada već bio ispao iz lige, ali i koji je pregazio Tttenham 5:1.

Šamar je ostavio trag na Pochettinu. Nije mu bilo isto biti drugi ili treći. Pitao se kako je moguće da nakon dvije godine boravka i napornog rada u londonskom klubu doživi takvu blamažu.

A ona sramota iz djetinjstva zbila se kada je kao dječak igrao nogomet na jednom turniru i kada mu je prilikom jednog kornera protivnički golman u skoku skinuo hlačice od dresa. Sramota koju je tada osjetio ostala je nezaboravna uspomena.

"Naravno da je to bila lekcija. Korisno je kada vas netko pobijedi ili osramoti. To vas tjera da se borite sa sudbinom i daje vam snagu. Vi tada crpite energiju iz mjesta za koja ste mislili da su prazna. To mi je pomoglo da budem jači, hrabriji i strastveniji", zaključio je Pochettino u svojoj knjizi, ističući da su ga takvi događaji karakterno oblikovali.

Pochettino večeras neće dati Liverpoolu da mu "skine hlačice" niti će mu dati da ga učini najboljim drugim timom Europe kada njegov Tottenham može biti najbolji. Jer, ako je tolika razlika između trećeg i drugog mjesta, kako onda uopće usporediti drugo i prvo? Učinit će sve da svojim liderskim sposobnostima odvede Tottenham do kraja, do titule u Ligi prvaka, čije ćemo finale gledati večeras od 21 sat na stadionu Wanda Metropolitano u Madridu.

Doduše, Tottenham je samim dolaskom do finala napravio nevjerojatan uspjeh. Preciznije, samom činjenicom da je redovito među četiri najbolje momčadi Premiershipa, Tottenham je uspio. Međutim, "skidanje hlačica" o kojem govorimo je percepcija javnosti. Svjestan je toga i Pochettino. On vjerojatno sada zna da je ona scena iz djetinjstva nešto zbog čega on ne smije osjećati krivnju, ali zna da ga tada nije boljelo skidanje hlačica, nego pogledi svih ljudi oko terena. Boljelo ga je što su drugi imali razlog da se naslađuju tuđoj nesreći.

Stvaranje velikog Tottenhama

Ta nerijetko bolesna i iskrivljena percepcija javnosti danas upire prstom samo na jedno mjesto - Pochettino nikada kao trener nije osvojio trofej. Uzalud hvalospjevi o Espanyolu koji je rušio onu veliku Barcelonu predvođenu Pepom Guardiolom, uzalud onaj odlični Southampton koji je oblikovan Pochettinovom vizijom, uzalud pretvaranje Tottenhama u klub koji je snažniji i stabilniji od Manchester Uniteda, Arsenala i Chelseaja, pa čak i Liverpoola, uzmemo li period od 2014. godine na ovamo...

Uspjeh se kod običnih trenera mjeri trofejima i Poch zna da je on zapravo taj koji je poskidao tuđe hlačice, da prema toj logici mnogi drugi hodaju nagi, ali uvijek se po glavi mota ona misao da će ljudi ismijavati lošeg, da će dobrog gađati riječima "nisi dovoljno dobar", da će odličnom zamjeriti što nije vrhunski i da će vrhunskom čekati i najsitniji posrtaj da mu se naslade. Za Pocha svi znamo da je odličan, ali vrlo su glasne kritike koje govore da je luzer. 

I možda neće Tottenham u slučaju poraza biti meta ismijavanja, ali najgore je to što mu eventualni poraz može uzdrmati kemiju u ekipi i pojedince lakše odvesti na neka glamuroznija mjesta. Ta prijetnja da se Tottenham, koji je mogao sve, pretvori u ekipu koja nikad nije osvojila ništa, najveća je briga koju Poch može imati. Briga koju bi mogao pamtiti kao one hlačice.

No nemojte se prevariti pa jednog dana mjeriti ovaj Tottenham po broju osvojenih trofeja. Da, koliko god to nepravedno bilo, činjenica je da suha povijest prepoznaje samo broj osvojenih trofeja, a da su kroničari ti koji ulaze u detalje gdje se tek tad otkrivaju skriveni genijalci. Poch je doista genijalac i barem sada možemo govoriti o detaljima, tko zna kako će sve ovo izgledati nakon 10 ili 20 godina, hoće li ovaj Tottenham biti samo nesuđeni velikan, kao što je bio Bayer Leverkusen s početka ovog milenija, ili će biti neki novi Liverpool, Manchester United ili slično... 

Bielsinih pet minuta

U svakom slučaju, ključnu ulogu u tim pričama ima Poch, bez njega ne bi bilo šanse da Tottenham dođe u ovu situaciju da u potpunosti mijenja svoju povijest, da dođe u poziciju da dobije svog Billa Shanklyja ili sir Alexa Fergusona.

Na kraju će odlučiti sitnice, kao što su odlučile da Tottenham uopće igra ovo finale. Odlučit će možda jedan potez, možda samo pet minuta u cijeloj utakmici. Pet minuta velikih kao onih pet minuta koje su promijenile i Pochettinov život kada je kao dječak zaigrao na treningu pod budnim okom Marcela Bielse, njegova učitelja, čovjeka koji je ove sezone zamalo vratio Leeds u Premiership.

Tih pet minuta zbilo se kada je Poch imao svega 13 godina i kada je došao na probu u Newell's. Najprije je za njega bio zainteresiran Central iz Rosarija, s kojim je već počeo trenirati dok ne završi školska godina u "prosincu ili siječnju", kako je naveo u knjizi. Kada je Bielsa čuo za talentiranog Pocha i za njegov eventualni odlazak u Central, požurio je dovesti ga sebi i tako oteti Centralu. Došao mu je, ni manje ni više, nego kući i to u ranim jutarnjim satima dok je ovaj bio u dubokom snu. Nije ga budio, pričao je s njegovim roditeljima i od njih tražio nešto neobično - da otkriju Pochettinove noge! 

Nakon što ih je vidio, Bielsa je kazao da Poch izgleda kao nogometaš. A onda ga je poveo na probu. Poch je na terenu proveo samo pet minuta. Pitao se što se događa, a od Bielse je dobio odgovor: "Dođi u siječnju igrati za nas na turniru."

Nikada Poch nije pitao Bielsu što je vidio u onih pet minuta, zašto su one bile dovoljne da ga odabere i da mu tako promijeni život, da mu pomogne napraviti uspješnu karijeru i skupiti 20 nastupa za Argentinu. Ipak, to iskustvo mu je pomoglo da sam nauči raditi dobre procjene.

"Nikad ga nisam pitao, ali mislim da sam razumio njegov proces razmišljanja. Kada sa svojim suradnicima danas gledam utakmice, vidimo koga trebamo, a koga ne. Odmah uočimo. U pitanju su pristup i energija. Isporučuje li igrač te osobine ili ne? Bielsa i njegov pomoćnik Jorge Griffa su to mogli vidjeti za pet minuta", opisao je Pochettino.

Lajanje na zvijezde

Priča o tome kako ga je Bielsa pronašao pratit će Pochettina tijekom cijele karijere. Na svom primjeru shvatit će da mu za vrhunskog igrača ne treba 50 milijuna eura, nego dobro oko i kvalitetan rad. Tako je stvorio Harryja Kanea, Delea Allija, Kylea Walkera, Harryja Winksa, Erica Diera... Tako je pogađao s pojačanjima poput Lucasa Moure i Sona Heung-mina.

Veličina ovog argentinskog trenera koji je u ožujku proslavio 47. rođendan leži u sjajnom psihološkom pristupu igračima. Pochettino odlično uspijeva probuditi motiv u njima, dati im samopouzdanje, natjerati ih da budu odgovorni.

Postoji ona priča kako je Jorge Valdano jednom pitao Pochettina zašto stalno drži loptu na svom stolu.

"Zato što je ponekad bacim svojim igračima i kažem im da je dodirnu kako bi se sjetili perioda kada su imali tri, četiri ili pet godina. Kažem im da vrate onaj osjećaj, jer to im mora biti prioritet u životu. Naravno da morate imati vremena za prijatelje ili za djevojku, ali prioritet mora biti lopta", govorio je Poch.

Pred večerašnje finale ne bi bilo iznenađenje da je Poch zapravo najveću pažnju i posvetio samo tome - podsjećanju svojih igrača na dane kada je sve počelo, kada su sanjali mečeve poput večerašnjeg. Možda će takav stav i presuditi. Možda će se zvijezde, kao u četvrtfinalu protiv Manchester Cityja i u polufinalu protiv Ajaxa, opet nakloniti Pijetlovima. A Poch vjeruje u zvijezde, vjeruje u neku tajnu energiju, u svemir koji navija za njega.

I rekli smo da je moguće da nekih pet minuta bude presudno, ali smo zaboravili reći da u životu ipak morate učiniti sve da biste došli u situaciju da se smijete pouzdati u nekih pet minuta. Bielsa je odabrao Pocha za pet minuta, ali je Poch do tada već bio talent o kojem se pričalo, bio je dječak koji je po tri sata putovao na treninge, odmah nakon škole. 

Pochov Tottenham je tijekom ovih godina sigurno dao sve od sebe da s punim pravom može polagati nade u nekih novih pet minuta, kao nekoć na Etihadu. Ili u Amsterdamu. Zašto ne i u Madridu? 

>>> Životna priča Juergena Kloppa: Cijela karijera jednog genijalca sudit će se po večerašnjoj utakmici