NOGOMET je nekad igrala sirotinja, a s tribina ih pratili bogataši, a danas sirotinja gleda bogataše kako se pokušavaju baviti nogometom. Biti nogometaš nekad je značilo znati s tom loptom nešto uraditi što drugi ne umiju, biti mangup, inteligentniji od svojih protivnika, ali i živjeti sasvim normalan život kao i ostatak srednje klase. Čak i raditi dodatni posao kako bi preživio i nahranio obitelj. Zato je ta čudesna igra među golovima na travnjaku zaludjela cijeli svijet. Jednostavno, pružala je mogućnost svima da pokažu što znaju. Samo je bilo važno imati loptu, pa čak i krpenu, nevažno. Najbolji su morali doći do vrha, na ovaj ili onaj način. Nogometna sudbina je bila takva, pravedna i prema bijelima, i crnima, žutima, ove i one vjere, s ovog ili onog kraja planeta.

No, došao je trenutak kad se nogomet nije mogao oduprijeti valu površnosti, marketinga, zarade i teatralnosti. Navijači su postali fanovi s bolesnim interesima - koliko tko zarađuje, što jedu, čime se bave, koju igricu igraju, koju boju kose nose, kako plešu... Cijeli paket postao je važniji od onoga na terenu. Od umijeća s loptom, od gola, asistencije, driblinga, borbenosti, timskog duha. 

Nekada je cijeli svijet znao tko je najbolji nogometaš, vratar, trener... Nekada se znao red, u kojem je malo prostora bilo za greške. Jednostavno, teren je govorio sve o svakome. Pele ili Maradona? To vječno pitanje obilježilo nam je djetinjstvo, a posebno mladost naših očeva i djedova.

Davne 1956. godine novinar pariškog sportskog lista France Football Gabriel Hanot zamolio je kolege da glasaju za najboljeg nogometaša Europe. Prva Zlatna lopta pripala je Stanleyju Matthewsu iz Blackpoola. Zamislite danas, tamo neki Blackpool... Uslijedile su nagrade za Alfreda Di Stefana i Raymonda Kopa iz Reala, Luisa Suareza iz Barcelone...

Jedini nedostatak sve do 1995. godine bio je što za Zlatnu loptu nisu mogli konkurirati nogometaši izvan Europe, pa su tako bez zasluženog priznanja ostajali spomenuti Pele, Maradona i ostali, a te 1995. promijenjeno je pravilo i povijesni trofej osvojio je George Weah, današnji predsjednik Liberije. Nakon toga su svoje mjesto među zvijezdama i službeno zauzeli Ronaldo, Rivaldo, Ronaldinho, Kaka, a potom i Lionel Messi, koji je od 2008. do danas zajedno s Cristianom Ronaldom osvojio rekordnih pet Zlatnih lopti. 

Nije bilo idealno, posebno ne do 1995. godine, čime su zakinuti veliki šampioni i majstori nogometa. Ali što onda reći za posljednjih nekoliko godina kada uz Zlatnu loptu imamo i UEFA-inog najboljeg igrača Europe te FIFA-inog najboljeg nogometaša svijeta? Kada tome dodamo i godinu Svjetskog prvenstva, dolazimo do čak četiri izbora za najboljeg. Pomislili bismo moćna konkurencija. Ali onda se vratimo rečenicu unazad i pogledamo podatak oko Messija i Ronalda i shvatimo da i nema neke konkurencije, osim koga više prate na društvenim mrežama i čije fotografije su lajkljivije. 

I tu dolazimo do Luke Modrića. Od čuvara ovaca do najboljeg svjetskog nogometaša. Ponizan, istrajan, ali i brutalno dobar s loptom u nogama. Istinski šampion, neatraktivnog izgleda i bez manekenske građe, kakvi su nekad bili Pele, Gunnar Nordhal, Gianni Rivera... Nogometni poeta.

Cijeli svijet jasno vidi da Modrić zaslužuje titulu najboljeg na svijetu. Ne zbog gola, ne zbog asistencija i kozmetičkih stvari, već zbog cjelokupne slike koju šalje s travnjaka. Igre, kontinuitet, inteligencija, karakter, crta vođe, a trofeji otvaraju vratara raja, to je svima jasno kao dan. I sve to posjeduje Luka. 

U nekim drugim vremenima već bi i službeno bio najbolji na svijetu, a Hrvatska, time i Balkan, pa i Europa, dobili povijesno ime. Međutim - ne, postoje četiri (4) nagrade. Četiri priznanja za najboljeg? Oni koji nogometu pristupaju malo dublje od pukog igranja kladionice ili o njemu uče putem internet klipova često se, sigurni smo, pitaju kako je sve to moguće. Zar najbolji ne treba biti najbolji u jednom izboru, bio to nogometaš ili trener? Zar postoje četiri različita, a tako slična izbora koja podsjećaju na neke kaosom vođene zemlje u kojima postoje po dva sportska Saveza ili dvije-tri vlade...

Četiri apsurdna izbora služe isključivo zbog marketinga i novca, koji svi žele zaraditi, ali odvojeno i za sebe. Tu se, prije svega, misli na UEFA-u i FIFA-u, koje nikako da se pomire s povijesnom Zlatnom loptom France Footballa, čiji značaj pokušavaju ugušiti. 

Modrić je Hrvat, pa nam je tek sada, jer se radi o našem nogometašu cijeli taj cirkus oko nagrada vidljiv. Već nekoliko godina postoji više priznanja za nogometaše, pa je tako Luka trenutačno od mogućih četiri osvojio - dvije! Onu za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva u Rusiji, koja postoji od 1930. i Montevidea, te nedavno i UEFA-inu za najboljeg u Europi. Potukao je tu Ronalda i Salaha, ali, ne lezi vraže, dug je put do još dvije nagrade.

Za treću će se 24. rujna u Londonu za FIFA nogometaša svijeta boriti također protiv Portugalca i Egipćanina, koji iza sebe imaju na jednoj strani strahovitu marketinšku mašineriju, a s druge svoj muslimanski narod diljem svijeta koji podržava svog idola. I tu je Modrić opet sam, kao i tamo neka Hrvatska. Ali je i pored svega jako moćan. Jer je najbolji i jer će, ako se ne dogode razne peripetije, prekinuti dominaciju Messija i Ronalda dugu 10 godina. Kao korak prema cilju hrabri podatak da je Messi ove sezone prvi put nakon 12 godina ostao bez nominacije među tri najbolja igrača. Za to je kriv Modrić, a bome i Salah. Samo je Ronaldo starosjedilac i bori se, ljuti se, negoduje i grebe za tu rekordnu šestu Zlatnu loptu koja bi ga izdigla iznad čarobnjaka iz Rosarija, vjerojatno za sva vremena. 

I sve ove Modrićeve nagrade mogu biti najava za onu najvrjedniju - Zlatnu loptu. Ali može biti i puko zadovoljavanje Luke i Hrvatske, odnosno samo dimna bomba i spremanje terena za Ronaldovu šesticu.

Kada postoji toliko nagrada o najboljem, mogla bi postojati i četiri finala Lige prvaka, Svjetskog i Europskog prvenstva. I svijet bi uvijek bio u nedoumici, a milijunaški nogomet kakav je danas uvijek spreman za novu zaradu, marketing i pumpanje vlastite lopte koja odavno ne podsjeća na onu krpenu, nogometnu.