Foto: Privatni album

BILA je mračna olujna noć kad je u nakritu kolonadu žute zgrade na Markovom trgu hodom Johna Waynea ušao deseti predsjednik Vlade Republike Hrvatske, Zoran Milanović-Keops. Razmišljao je o tome da socijaldemokracije u biti više na svijetu i nema, osim možda u Serengetiju, i ta ga ironična pomisao na tren oraspoloži: glava mu je pucala od nenadane i nesnosne glavobolje izazvane pretjeranim kombinacijama njegova tajnog savjetnika za medije i galanteriju, stanovitog mogula i mecene s kraja XX. vijeka čije nas ime ovdje ne smije odvući od bitnog: od te proklete afere lex Perković koja nikako da jednom već bude lex judicata, da mine, kao ova hemikranija, od koje bi najradije povraćao, da nije to što jest.

Iako je popio kafenu žličicu soda-bikarbone, koja se odnekud stvorila u brižnim rukama konobara Tača, Zorana je osim glavobolje i grizodušja nagrizao i gastritis: nije mogao svariti ni večeru ni koloplet idiotarija koje mu je kao ultima ratio državnog agitpropa na stol bacio njegov sugovorni, nonšalantni trnjanski enterprenueur.

Racionalan kakav jest, na tren je zastao zamišljen nad temeljnim a nerješivim problemom cijelog tog silogizma koji mu se gadio, s kojim on, Zagrepčanec koliko i Briseljan, ništa nije imao, no koji mu je usud, ili prije božanska ironija udijelila kao životnu zadaću: paradoks se sastojao u tome da je nedavno onom čavrljavom Bagi kazao kako je vještica Reding doslovno izrecitirala upravo ono što su se Barroso i on dogovorili, a sada bi Nadured za PR i kombinacije da Vivijanu prikaže kao apsolutno nezainteresiranu za bilo što od onoga što su uglavili Barroso, ako je to bio Barroso, tko će više znati, i on, ako je to bio on, jer, tko je zapravo on, u trenutku mu prostruji kroz glavu dok je u visini Popova tornja munjina zaderala nebosklon boje tinte, tako da su se i zvijezde na firmamentu zatresle kao ikone službenog iPhonea, pa zagledan u bezdan vlastitog bića i situacije, deseti predsjednik Vlade Republike Hrvatske, liberalni konzervativac Zoran Milanović, gotovo da je nosom udario o sopstvenu sjenu. Ili to nije bila sjena? Jer, na njegovo opće iznenađenje, sjena je progovorila, a sjene ne govore, znao je, racionalan kakav jest, Zoran Milanović, koliko god da više ni u što na ovom olujnom svijetu kao izvjesno nije vjerovao: bio je to glavom i poprsjem premijerov javni savjetnik za vanjsku politiku i galanteriju, Neven Pier Giuseppe Pelicarić, kontroverzni mastermind premijerova Ureda, koji je već treći dan i noć pripremao zadnji draft aide-memoirea što ga je Milanović odlučio poslati svim ljudima svijeta, kao i mogućim posjetiteljima iz dubina Univerzuma, pod pretpostavkom da su i oni razumom obdarena bića, kao što su to on i Neven, i još možda jedan čovjek u Bronxu, ali za što Zoran Milanović u ovom strašnom času nije mogao staviti ruku u vatru et cetera et cetera.

Još u nedjelju, 15. rujna, sve se činilo crnim i izgubljenim, prijetnje iz ureda Viviene Rednig bile su sve konkretnije: prijetila je da će sve ostaviti, i djecu i karijeru i opulentnog Barrosa, samo ako taj jurodivi Milanović ustraje u stavu da izmijenjeni Lex Perković stupi na snagu u srpnju iduće godine, za što je njegov alfa-gama-delta tim za brzo reagiranje i dubinsku analizu pripremio niz argumenata koje ne bi mogli pobiti ni lucidni asistenti s katedre za logiku FF-a, jamčio mu je to osobno naš izvor, blizak samom premijeru i FF-u, podjednako. Zrak je mirisao na asfalt, benzin i kavgu, vrijeme je gusto curilo niz oluk Banskih dvora, kad je Neven PG Pelicarić duboko pogledao u čeličnoplave premijerove oči, i otpuhujući zmijoliki plavičasti dim Gitanesa, prikislim baritonom promrsio:
- Jesi de bil ove godine na moru?
Zoki skrene pogled u nedogled i polako odgovori:
- Krenuo sam, ali se nisam mogao odlučiti jer nisam znao je li bliže Hvar ili Pula…
- Pa Pula, uleti u pucanj Pelicarić, što će ga, vidjet ćemo, vrlo brzo vrlo skupo koštati.
- Moj ti kurac frula, odgovori Zoki, i licem mu se umah razlije kap kiše i osmijeh olakšanja. Kuiš, zato sam ja mjerpre, a ti nisi, i nemoj to shvaćati nikaj lično, burke, to ti je kao da vjetar nosi kartonsku kutiju, onak, ulicom, tebi u susret, pa je moraš napucati, ono, kužiš…

Neven je sve kužio. I inače. On je bio jako pametan. Još kao mali sastavio je tri metra velikog Paju Patka od šibica i znao je unatrag nabrojati sve filmove Miodraga Petrovića Čkalje. Već neko vrijeme puštao je Zou, kako ga je smio zvati samo on i jedna ženska osoba poznata redakciji, da ga nadigra u tom internom metloboju intelekata, jer znao je njegovu muku: kako doći do kompromisnog dogovora između hrvatske Vlade i Europske komisije koja ne želi niti čuti ni za kakav kompromis a još manje dogovor. Zato je i pripremio taj aide-memoire, iako mu nije bilo najjasnije čemu to prenemaganje i sva ta diplomatska kenjaža, to je jebote kao one budale u marketingu koje prodaju above the line i ine panaceje levatima za takvu lovu kakvu on može samo sanjati, dok gubi i živce i noći i vid nad tim “non-paperom”, kako će kasnije ionako bit objavljeno u medijima, iako ga svi uvjeravaju da se radi o službenijoj razini dokumenta koji pomoću višebojnih dijagrama i modus ponendo ponensa objašnjava hrvatsku poziciju u sporu s Europskom komisijom.

Slijedeći Milanovićeve upute, savjetnik Pelicarić mukotrpno je cijelog vikenda radio na tom dokumentu. Možda je ovdje vrijeme da se kaže kako je savjetnik Pelicarić bio dio uskog tima, toliko uskog da kroz njega ponekad nije mogao proći ni on sam. Iako je tim bio uzak, imao je široke poglede. Mogao je diskutirati zbilja širok krug tema u uskom krugu ljudi. U tom krugu, što ga je angažirao premijer Milanović kako bi spremno dočekao svaku odluku iz Bruxellesa petsto metara ispod Griča, u katakombama baroknih Zagorkinih coprnjaka, klandestini savjetnici Vlade tih su sudbinskih dana razmatrali sve moguće opcije, uključujući i onu ultimativnu, da prije no što Hrvatska iznese svoju argumentaciju, o Zemlju udari meteor X, brzinom od 1 200 km u sekundi, mase 6 tona, i izazove tako razoran efekt da se čovjeku naprosto neda više u tim uvjetima raditi ovaj posao; drugim riječima, simulirale su se sve moguće situacije i posljedice, uz pomoć velikog lcd-monitora i šahovskih figura koje je za tu prigodu iz bivšeg dječjeg odmarališta Savudrija posudio omniprezentni šef Holdinga, alfa i omega ukupne infrastrukture ove otužne metropole što se gušila u zagušljivoj panonskoj statici otkako je Iso Kršnjavi umro od dosade.

Uz Peir Giuseppea, važnu su ulogu u timu imali još ministar pravosuđa O.M., podaci poznati jedino redakciji, i hrvatski veleposlanik u Bruxellesu Mato nomen-est-omen Škrabalo, koji je koliko jučer bio Milanovićev savjetnik za vanjsku politiku, a danas je već u Bruxellesu, što uz ova moderna prometala i nije pretjerano teško postići, pa je to shvatljivo, ako je čovjek razuman, mislio je Milanović, sve zlovoljniji što je vrijeme brže otjecalo a zrak se do zasićenja punio kisikom i elektricitetom. Osim što je imao ključnu ulogu u sastavljanju “aide-memoirea”, savjetnik Pelicarić je bio u stalnom kontaktu s nekim veleposlanicima zemalja članica EU, obojicom, a osim Rumunjske i Bugarske PG je iz ptičjeg leta nepogrešivošću kakvog augura predskazao povoljan ishod akcije. Da, dio toga tima bio je i Theo, Crveni mag, sugeriraju neimenovani izvori, koji je suzbijao nagaze i uroke Vestalki Tmina Tmuša i Tma u krugu Vivijane Reding, i PG se svakodnevno sastajao s nekim od Theovih spiritual managera: za jedne su seanse, primjerice, prizvali duh veleposlanika Škrabala dok je on toga trenutka komunicirao brzoglasom s briselskom diplomacijom, riskirajući da se primijeti kako nema duha.

Tiha diplomacija je bila u punom pogonu, podzemni gremi Psisho-Megamahera, kako su se u šali voljeli samonazivali članovi maloga gričkog kružoka, premještao je figure na ploči istovremeno u real-timeu konzultirajući simulacije ishoda na 60 inčnom monitoru, i sve bi bilo vjerojatno još u redu da se u jednom trenutku u rješavanje ovog problema nije uključio i potpredsjednik Vlade Branko Grčić. On doduše baš i nije znao da se osobno on uključio u rješavanje problema, jer mislio ke, intimno, da je prije dio problema, ali u Vladi će danas reći kako je to bio jedan od važnijih trenutaka.

U ponedjeljak, 16. rujna, tijekom svog boravka kod kiropraktičara u Beču, na margini foruma masera srednje Europe potpredsjednik Grčić razgovarao je s nekoliko svojih europskih kolega o sporu koji Hrvatska ima s Europskom komisijom. Oni su mu kazali da to ništa ne kuže i da je l' ima neku drugu temu za predložit za neobaveznu spikicu. Objašnjavao im je situaciju s Lex Perković i iznosio Vladine argumente, ali avaj, ne haju oni ni za jamb ni za ditiramb. Neočekivano, neki od njih - dva čovjeka s Balatona, op.p. - ipak su ponudili svoju pomoć i posredovanje, pro bono.

Čim se vratio u Zagreb, Grčić je o tame obavijestio mamu od onog čovjeka iz Bronxa, gospođu na ulazu u Vladu, premijera i ministra pravosuđa, ako je to bio on. Već sutradan, u utorak, pokrenuta je inicijativa da se sav nabujali dramski optok koji je hipertrofirao do razmjera Mahabharate pokuša obuzdati i izdana je direktiva da se više ide u smjeru kompromisa između hrvatske Vlade i njenih savjetnika u gričkom Međuzemlju, a da se batali EK, za prvu ruku. Događaji se nižu kao na traci: otvoren je direktan kanal prema predsjedniku Europske komisije Joseu Manuelu Barrosu i na spikerfon je Barosso zbiljam zvučao kao Barroso, i u mnogim ušima zvuči i dan danas, kao toga sparnog dana kad su telefoni u Banskim dvorima bili užareni kao alkarsko tjeme i kad su premijer Milanović i njegov i jedan i drugi tim obavili brojne inozemne razgovore za koje naši izvori kažu da ih je bilo najmanje 15 s jednako toliko europskih premijera ili šefova država, i svi su se zvali, što je interesantno, Barosso, a niti jedan, što je još interesantnije, nije bio predsjednik te neke komisije, Portugalac José Manuel Durão Barroso, od milošte zvan Điđi.

No, da bi kompromis bio moguć, Zagrebu je sugerirano da mora odustati od 15. srpnja 2014. godine kao datuma s kojim bi novi zakon stupio na snagu, ali, što je možda još i važnije, da mora ljude početi nazivati pravim prezimenima, jer inače se dešavaju ovakve zabune, da Vlada RH, dok Viviane Reding čeka u Briselu, razgovara sa stanovitim gospodinom Barossom, koji je upravo krenuo na redoviti sat mambo-dancea kad ga je prenuo telefonski poziv iz Banskih dvora:
- Halo, Zagreb koling. Baroso? Spiking kroejša. Ke?

I dok je tiha diplomacija na relaciji Zagreb-Bruxelles radila, na domaćoj političkoj sceni stvari su se komplicirale.