20. LISTOPADA 2003. godine Partnerstvo za društveni razvoj (PSD) održalo je konferenciju za novinare u povodu situacije u 11 domova za stare i nemoćne u gradu Zagrebu. Na konferenciji su prisustvovali  u to vrijeme svi ključni mediji u Republici Hrvatskoj, od nacionalnih televizija poput HRT-a i Nove TV, do Jutarnjeg lista, Novog lista, Večernjeg lista i Radija 101. Priča je završila na naslovnicama, ali već je istoga dana dio novinara izjavljivao kako je "demantirana" većina onoga što je PSD iznio. Domovi za stare i nemoćne pod izravnom su nadležnošću Grada Zagreba i gradskog Ureda za zdravstvo i socijalnu skrb, odnosno tadašnjeg pročelnika ili kako su ga u kuloarima zvali "gradskog ministra zdravstva" Zvonimira Šostara.

S obzirom na to da se u "sustavu" nitko nije bavio predmetima i situacijom u domovima, a PSD je imao obvezu prema strankama koje su prijavljivale korupciju, održana je još jedna konferencija za novinare u svibnju 2004. godine na kojoj je iznesen dio pritužbi i prijava na rad Grada Zagreba, odnosno Gradonačelnika Milana Bandića i njegovih najbližih suradnika. Ta konferencija izazvala je veliku buru u medijima, jer je de facto bila prvi javni istup koji je detaljnije obrađivao vladavinu Milana Bandića koji je u tom trenutku već tri godine vladao glavnim gradom. Javnosti je dan na uvid dio prijava protiv Milana Bandića, sumnjive odluke Gradskog poglavarstva te namjere Grada u smislu pogodovanja određenim poduzetnicima. To je ujedno bila i posljednja konferencija za novinare udruge Partnerstvo za društveni razvoj na koju su novinari došli.

Od tada, pojavljivanja u javnosti postaju rijetka, uglavnom na HRT-u, u emisijama u kojima su u to vrijeme urednici još imali kakvu-takvu autonomiju, poput "Latinice" Denisa Latina, "Otvorenog" Tihomira Ladišića, ili "Nedjeljom u 2" Aleksandra Stankovića. S jedne strane, inicijativa urednika da na neki način ipak osiguraju medijski prostora za informiranje javnosti o postupanju vlasti bila je hvale vrijedna. Međutim, to informiranje svelo se na incidentne pojedinačne slučajeve pa javnost nije bila dovoljno upoznata s kampanjama i rezultatima aktivnosti udruge na polju zaštite političkog integriteta i suzbijanja korupcije, a koje su mogle zaštititi javni interes i interes građana RH, sačuvati novac i imovinu. U traženju odgovora na pitanje zbog čega mediji u potpunosti ignoriraju i blokiraju sve informacije koje dolaze iz udruge, većina novinara je slijegala ramenima i govorila kako im "ne daju urednici". Nešto kasnije, klupko će se ipak početi odmotavati.

"Bandić je poručio - riješite mi tog gada Podumljaka"

Na suđenju u povodu tužbe Milana Bandića za klevetu protiv članova PSD-a (temelj je bila konferencija za novinare iz 2004. godine) po prvi puta se pred sudom razgovaralo i o odnosu medija. Nekadašnji novinar Večernjeg lista (potom i Jutarnjeg) Dušan Miljuš svjedočio je u tom postupku i rekao kako je jedan dan pozvan u ured tadašnje glavne urednice Ružice Cigler. Sastanku je prisustvovao i Zvonimir Šostar, gradski "ministar", i  od Dušana Miljuša eksplicitno se tražilo da napiše jedan "loš" tekst o Podumljaku i udruzi. Miljuš je odbio budući da nitko od prisutnih nije imao niti jedan dokument, ili valjanu provjerljivu priču koja bi dala povoda za takvo pisanje. Slučajno ili ne, dan prije nego što je trebao prvi puta svjedočiti u tom predmetu (u ponedjeljak, a svjedočenje je trebalo biti u utorak ujutro), Dušan Miljuš je brutalno pretučen pred ulazom u njegovu zgradu, što je okvalificirano kao pokušaj ubojstva i do današnjeg dana nije riješeno iako je i o tome svoja saznanja PSD uredno predao nadležnim tijelima. Tijekom suđenja doznalo se i to da je gradska ekipa održala sastanak s ljudima izvan gradske uprave, a na tom sastanku je Milan Bandić eksplicitno izjavio "riješite mi tog gada Podumljaka, ne pitam što košta".

Iako je i to svjedočenje pred sudom bilo dostupno javnosti, nitko od medija nije procijenio interesantnim ili shodnim postaviti javno pitanje o tome. Danas se već zaboravilo da je udruga imala i svoj prostor u Večernjem listu, pod nazivom "Stop korupciji" koji je ukinut upravo nakon intervencije gradskih čelnika Grada Zagreba. Konferencije za novinare u ime domova za stare i nemoćne, u povodu odgovora na naše optužbe, točnije u ime Doma Centar u Klaićevoj, držao je Miro Laco. Ni tada novinari nisu našli za shodno pitati u kojem svojstvu je Miro Laco na toj konferenciji. Miro Laco, Mirko Ljubičić Šveps i Zvonimir Sunara Suki slovili su kao "zaštitnici" pročelnika Šostara i Milana Bandića, a Lacina pozadina u obavještajnim službama (djelatnik SIS-a) i prijateljstvo s Tomislavom Karamarkom koji je, u to vrijeme, postao šef obavještajnih službi, nije odmagalo.

Nakon što je uspješno provedena "neutralizacija" i blokiranje javnog govora udruge Partnerstvo za društveni razvoj i Munira Podumljaka, daljnje medijske aktivnosti svele su se na ciljane napade na udrugu i Podumljaka nakon što bi na neki način uspjeli "probiti" blokadu i javno iznijeti stanje u državi i gradu u emisijama poput Latinice, Nedjeljom u 2 i Otvoreno. Pored toga što je na urednike i novinare koji bi udruzi otvorili medijski prostor vršen izravni i neizravni pritisak – poput ukidanja i suspenzije emisija (Latinica) ili pozivanja urednika na razgovore (Nedjeljom u 2) – brutalni napadi išli su i preko tjednika. Pa je tako nakon emisije Nedjeljom u 2, u kojoj su iznesene poveznice između Petra Pripuza i Milana Bandića (vidi: presudu), odmah u utorak tjednik Nacional, s potpisom Plamenka Cvitića objavio i tekst koji je trebao poslužiti egzekuciji Munira Podumljaka u javnom prostoru kao i fizičkoj likvidaciji, jer bi se u tom slučaju radilo o "ubijenoj kontroverznoj osobi koja ima sumnjive poslove". Članak je bio vrhunac paraobavještajnog rada, budući da se na moju izjavu danu službenicima POA-e pri zahtjevu za boravak 1999. godine nalijepio niz sumnjivih i potpuno morbidnih i neistinitih tvrdnji, od "obavještajnih poslova" preko kriminala do suludih konstatacija da sam bio pripadnik "Jukinih postrojbi" u ratu. Posebno je zanimljivo kako je godinama poslije jedna od novinarki koja je prisustvovala kolegiju tjednika Nacional, na kojem je odlučeno o objavi, izjavila "iako smo pitali zašto to, rečeno nam je od strane urednika da to mora ići". Možda je simptomatično da je napad korespondirao s navodnom transakcijom u milijunskom iznosu koju je tjednik Nacional dobio od grada Zagreba za tko zna kakav posao.

Bilo je u to vrijeme i drugih novinara u "službi" poput novinara Tihomira Ponoša, koji je, što u kuloarima, što javno, zagovarao da se o djelovanju udruge ne piše, odnosno da se barem ne piše u pozitivnom kontekstu. S druge strane, dijelu novinara "prilazili" su bivši i sadašnji djelatnici obavještajnih službi i plasirali im informacije o "povezanosti udruge i npr. Srećka Ferenčaka, odnosno HNS-a" do onih morbidnijih poput povezanosti udruge s Ivićem Pašalićem. EPH izdanja koja su nakon navedene konferencije iz 2004. godine imala internu uredničku zabranu objave informacija o udruzi Partnerstvo za društveni razvoj, nisu se libila da poput teksta novinarke Kate Pranić u tjedniku Arena, netom prije gašenja, obnove napad Nacionala iz 2008. godine i objave ga kao potpuno "svježi" tekst. Urednik zna zašto je to objavio i što je išlo kao protuusluga, no činjenica je da je koji mjesec nakon objave teksta tjednik ugašen.

Vrhunac licemjerja EPH izdanja, koja je doduše pratio i Večernji list, je da su nakon PSD-ove objave potencijalnih sukoba interesa Tomislava Karamarka, tada Ministra unutarnjih poslova, svi objavili demantij Tomislava Karamarka, iako niti jedan od navedenih listova nije objavio izvornu vijest koju je Tomislav Karamarko demantirao.

Navedeno su samo crtice djelovanja medija. Danas se isti ti mediji utrkuju u "otkrićima, informacijama, analizama i vijestima" o kriminalu u Gradu Zagrebu. Pri tome su suodgovorni za štetu koju je počinio Milan Bandić, kao i ostali koji su zloupotrebljavali javni položaj i pljačkali narod i državu, a o kojima je bilo "zabranjeno" pisati. Jer da su na vrijeme, slijedeći informacije koje su im dolazile, postavljali pitanja o radu ovih dužnosnika te odgovore i nalaze dostavljali javnosti, štete ne bi ni bilo. Isti ti mediji će se potruditi da se njihova uloga u "poslu" zaboravi.

No, Milana Bandića i slične, stvorili su mediji, njihovi vlasnici, urednici i PR agenti bliski Milanu Bandiću. Oni su im osigurali imidž, status, moć, glasove na izborima i nedodirljivost. I oni su suodgovorni za svu štetu koja je nastala. Dok to ne priznamo, dok se mediji za takvo djelovanje ne budu sankcionirali i plaćali za štetu počinjenu javnom interesu, ništa, ali apsolutno ništa neće se promijeniti u polju borbe protiv korupcije i zaštite vladavine prava u Republici Hrvatskoj.

Munir Podumljak/Fairpress.eu

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala