KRAJEM 1491. godine, u vojnom logoru pred utvrdama Granade, potpisan je ugovor koji je označio završnu fazu skoro osam stoljeća dugog rekonkvistadorskog procesa. Taj predugovor, poznat kao Kapitulacija Granade, dogovoren je između katoličkih vladara Ferdinanda Aragonskog i Izabele Kastiljske te posljednjeg nasridskog emira Boabdila (Muhammeda XII.). Predstavljao je temelj za konačnu predaju grada 2. siječnja 1492., čime je ugašena posljednja muslimanska država na Pirenejskom poluotoku.

Uvjeti predaje i jamstva

Pregovori su trajali mjesecima i odvijali se u trenutku kada je Granada bila potpuno okružena i iscrpljena dugotrajnom opsadom. Unatoč vojnoj nadmoći kršćanske strane, uvjeti ugovora bili su u početku relativno povoljni za muslimansko stanovništvo.

Dokument je jamčio slobodnu praksu islama, zadržavanje imovine, zakona i običaja, kao i zaštitu džamija i institucija. Stanovnici su smjeli ostati u Granadi ili se preseliti u sjevernu Afriku. Boabdil je zauzvrat pristao predati grad i ključne tvrđave, uključujući slavni Alhambra-palatni kompleks.

Nepoštivanje ugovora i posljedice

Iako je ugovor na papiru djelovao velikodušno, njegova se primjena ubrzo počela lomiti pod pritiskom nove krune. Kako je konsolidacija španjolske države ubrzavala, tako su se zaoštravale i vjerske politike.

Već krajem desetljeća započinju prisilna obraćenja muslimana, a 1502. mudéjari u Kastilji više nisu smjeli otvoreno prakticirati islam. Time je simboličan kraj Granadinog emirata prerastao u početak dubokih društvenih napetosti koje će kasnije dovesti do moriških pobuna.

Ugovor iz 1491. ostao je jedan od najvažnijih dokumenata europske kasne srednjovjekovne povijesti. On označava posljednju epizodu rekonkviste i prekretnicu u stvaranju ujedinjene Španjolske, neposredno prije otkrića Amerike, koje će toj novoj državi donijeti globalnu moć.