SASTANAK Franza von Papena i Adolfa Hitlera u siječnju 1933. bio je jedan od ključnih trenutaka koji su otvorili put nacistima do vlasti u Njemačkoj. Iako je trajao kratko i održan daleko od očiju javnosti, njegove su posljedice bile povijesne.

Kada i gdje je održan sastanak

Sastanak je održan 4. siječnja 1933. u Kölnu, u vili bankara Kurta von Schrödera, bliskog konzervativnim i industrijskim krugovima. Bio je strogo tajan i poznat tek uskom krugu ljudi.

Kako je došlo do sastanka

Njemačka je tada bila u dubokoj političkoj krizi. Vlade su se rušile jedna za drugom, parlament je bio blokiran, a predsjednik Paul von Hindenburg sve je češće vladao dekretima.

Franz von Papen, bivši kancelar koji je u studenom 1932. smijenjen, tražio je način da se vrati u političku igru. Iako je ranije bio Hitlerov protivnik, sada je procijenio da naciste može iskoristiti za stabilizaciju vlasti i vlastiti povratak na vrh.

S druge strane, Adolf Hitler bio je frustriran jer, unatoč snažnom izbornom rezultatu NSDAP-a, nije uspijevao postati kancelar. Bio je spreman na kompromis ako mu on otvara vrata vlasti.

Što je dogovoreno

Na sastanku nije potpisan nikakav formalni sporazum, ali je postignut politički dogovor. Papen je pristao podržati Hitlera kao kancelara, uvjeren da će ga konzervativni ministri i on sam kao potkancelar moći kontrolirati. Hitler je pak prihvatio ideju koalicijske vlade s nenacističkom većinom.

Posljedice sastanka

Ovaj susret pokrenuo je lanac događaja koji je vrlo brzo doveo do preuzimanja vlasti. Nakon dodatnih pregovora i pritisaka na Hindenburga, 30. siječnja 1933. Hitler je imenovan njemačkim kancelarom, dok je Papen postao potkancelar. Konzervativne elite vjerovale su da su "ukrotili" naciste.

U stvarnosti se dogodilo suprotno. Već u sljedećim mjesecima Hitler je učvrstio diktatorsku vlast, eliminirao političke protivnike i pretvorio Weimarsku Republiku u nacističku diktaturu. Papen je brzo marginaliziran, a njegova procjena pokazala se kobnom pogreškom.

Zašto je sastanak povijesno važan

Sastanak 4. siječnja 1933. simbol je kratkovidnosti dijela njemačke elite koja je vjerovala da ekstremiste može iskoristiti za vlastite ciljeve. Umjesto toga, otvorila im je vrata prema potpunoj kontroli države i jednom od najmračnijih razdoblja europske povijesti.