Gdje je kineska Greta Thunberg?
NA SUMMITU Ujedinjenih naroda za klimatsku akciju, održanom u ponedjeljak u sjedištu UN-a u New Yorku, mlada švedska aktivistica Greta Thunberg poslala je oštru poruku svjetskim liderima: "Kako se usuđujete i dalje dolaziti ovamo i govoriti da radite dovoljno?"
Njen je nastup izazvao lavinu oduševljenja s jedne strane, ali i vulgarnog ismijavanja i bijesnog zgražanja s druge, često pomiješanog s poricanjem ili umanjivanjem važnosti klimatskih promjena te teorijama zavjere o globalnoj socijalističkoj zavjeri pod zelenim paravanom.
>> U New Yorku se doslovce vijećalo o sudbini svijeta. Evo što je odlučeno
No javile su se i nešto utemeljenije kritike zelenog pokreta čije je zaštitno lice i svojevrsna liderica u posljednjih godinu dana postala upravo mlada Greta. Među njima je ona da se prozivaju prvenstveno zapadne zemlje, odnosno SAD, Kanada i Europska unija, dok se istočnim zemljama u razvoju često gleda kroz prste.
Kina kao klimatski slon u sobi
A među tim "zemljama u razvoju" jedna iskače poput poslovičnog slona u sobi - Kina.
Slabo je, naime, poznato da Kina posljednjih godina u atmosferu emitira više stakleničkih plinova, odnosno CO2, nego SAD i EU zajedno. Kao što pokazuje donji graf, temeljen na podacima Baze podataka za globalno atmosfersko istraživanje (EDGAR), Kina je kroz dvadeseto stoljeće imala daleko manje emisije CO2 od razvijenih zemalja Zapada.
Graf: Wikimedia Commons
Ali devedesetih je kineski doprinos globalnom zagrijavanju počeo dramatično rasti, zahvaljujući industrijalizaciji pogonjenoj ugljenom, a onda je početkom 21. stoljeća prestigla prvo EU, a zatim i SAD.
Kina debelo prešišala i SAD i EU
Dok su u isto vrijeme američke i europske emisije CO2 konzistentno padale, rast kineskih emisija bio je sve oštriji. Tek su 2013. počele padati, ali 2017. je, kako noviji grafovi pokazuju, i taj pad prestao. U prvom tromjesečju 2018. porastao je 4% u odnosu na isto razdoblje u 2017., izvijestio je Greenpeace.
Dramatičan pad emisija u EU od 1990. do 2017. može se vidjeti u donjem grafu Eurostata.
Graf: Eurostat
Glavni tajnik UN-a Antonio Gutteres također je na summitu upozorio čelnike zemalja članica da ne održavaju govore na summitu ako nisu došli s pripremljenim akcijskim planovima za smanjenje emisija ugljika, odnosno stakleničkih plinova, u skladu s Pariškim sporazumom o klimi.
Kad se govori o borbi protiv klimatskih promjena, najčešće se proziva SAD. Za to postoje dobri razlozi: američki predsjednik Donald Trump, notorni klimatski skeptik koji se "proslavio" tvrdnjom da je globalno zatopljenje kineska podvala, povukao je 2017. SAD iz Pariškog sporazuma o klimi.
>> Evo tko su jedini dobitnici Trumpovog igranja s klimatskim promjenama
Anemični ciljevi Kine u Pariškom sporazumu
Taj je sporazum, sklopljen u Parizu 2015., od povijesne važnosti kao najbolja nada da će međunarodna zajednica zaista spriječiti najgore posljedice klimatskih promjena i održati globalno zatopljenje na 2 stupnja ili manje. No sporazum nema obvezujuću snagu. Umjesto toga, na svakoj je zemlji bilo da sama predstavi svoje pojedinačne ciljeve. To je bio nužan ustupak kako bi SAD potpisao sporazum. Ironično, samo dvije godine kasnije SAD je svejedno izašao iz sporazuma.
No unatoč tome američke emisije padaju. A unatoč tome što je Kina potpisala i ratificirala Pariški sporazum, njene emisije i dalje rastu. 2015. je na Kinu otpalo čak 28% ukupnih globalnih emisija CO2. Na SAD je otpalo 15%, dakle gotovo dvostruko manje, prema podacima Međunarodne agencije za energiju.
Je li s ovim alarmantnim trendom u vidu Kina na UN-ov summit donijela novi plan s ambicioznijim ciljevima od dosadašnjih? Ne baš. Obećala je samo da će smanjiti emisije ugljika za preko 12 milijardi tona godišnje i slijediti put prema održivom gospodarskom rastu. No to je obećanje iznijela i ranije, a unatoč zajedničkoj izjavi s Francuskom na summitu G20 da će ažurirati svoje nacionalne ciljeve, to nije napravila.
Jedan od glavnih argumenata SAD-a pri izlasku iz Pariškog sporazuma bio je da se od zemalja poput Indije i, prije svega, Kine, traži premalo. Naime, Kina se obvezala samo povećati udio obnovljivih izvora energije na 20% te usporiti rast emisija CO2, ne i smanjiti ih - barem ne prije 2030.
Osim toga, ciljevi koji su 2015. dogovoreni za razdoblje do 2030. značili bi zagrijavanje za čak 3 stupnja. Pariški sporazum, s Amerikom ili bez nje, pada u vodu ako zemlje potpisnice dobrovoljno ne iznesu nove dugoročne planove za smanjenje zagađenja.
Opravdanje ekonomskog rasta ima svoje granice
77 zemalja svijeta obećalo je da će ostvariti nultu stopu emisija CO2 do 2050. Ali ni Kina ni SAD nisu među njima. Kina se nakon izlaska SAD-a iz Pariškog sporazuma počela predstavljati kao lučonoša u borbi protiv klimatskih promjena. Znakovito je da se više tako ne opisuje. Umjesto toga, navodno razmatra izgradnju stotina novih elektrana na ugljen.
Kina se po pitanju borbe protiv klimatskih promjena uvijek opravdavala da mora prvo razviti svoju ekonomiju i izvući svoje stanovništvo iz siromaštva. Osim toga, ne može se zaboraviti da su, povijesno gledano, SAD i zapadna Europa izbacile daleko najveći udio ljudski proizvedenog CO2 u atmosferu.
No kako piše Foreign Policy, opravdanja Kine više ne stoje ako njena politika prijeti kineskim velegradovima u kojima živi novopečena srednja klasa. 600 milijuna stanovnika na kineskoj obali ugroženo je u slučaju daljnjeg rasta razine mora - o užasnom zagađenju zraka zbog izgaranja fosilnih goriva da ne govorimo.
Pa ipak, u Kini nema izražene javne zabrinutosti i bunta zbog klimatskih promjena. Usto, Komunistička partija se sve više obračunava s rijetkim postojećim ekološkim udrugama. Možda je to i odgovor na pitanje gdje je kineska Greta Thunberg. Da postoji, bila bi u zatvoru.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati