Hrvatska, zemlja koja mrzi žene

Hrvatska, zemlja koja mrzi žene
Foto: Index/123rf

DANAS se u svijetu slavi 8. mart, Dan žena. Ovaj međunarodni praznik koji je nastao na poticaj njemačke borkinje za ženska prava i marksistice Clare Zetkin, u Hrvatskoj se počeo obilježavati za vrijeme socijalističke Jugoslavije, no devedesetih je s dolaskom Franje Tuđmana i HDZ-a na vlast postao društveno proskribiran. Razlozi za to nisu misteriozni: 8. mart se za početak u kolektivno sjećanje usjekao baš tako, a ne kao 8. ožujka, što je bio prvi problem nacionalističkim jezičnim puritancima koji su od 1990. do danas opsjednuti “čišćenjem” hrvatskog jezika od tzv. srbizama. 

Nadalje, bio je to praznik nastao na tekovinama internacionalne ljevice, što također nije odgovaralo Tuđmanovom nacionalističkom režimu. Još gore, Dan žena je utemeljen na ideji ženske emancipacije, a HDZ je nastupio s platformom retradicionalizacije društva, naravno, uz svesrdnu podršku Katoličke crkve, a po novom modelu zadatak žene je da prvenstveno bude hrvatska žena i slijedom toga masovno rađa buduće generacije Hrvata i da općenito bude kuš.

U Tuđmanovoj Hrvatskoj žene se svodi na rađalice nacije

Pregršt je primjera patrijarhalnih grozota iz devedesetih kojima su udareni temeljni današnjoj konzervativnoj revoluciji što truje hrvatsko društvo, no spomenut ćemo samo dva, koja su doista paradigmatska: 1. ministrica obrazovanja je bila žena koja je u javnosti objašnjavala da ona ustaje kad muškarac uđe u prostoriju i 2. jedina žena koja zauzima istaknuti status u mitologiji Domovinskog rata je Kata Šoljić, štovana zbog toga što su joj svi sinovi poginuli u borbi za, kako se to voli reći među nacionalistima, hrvatsku državu, odnosno ostvarenje fiktivnog tisućljetnog sna.

Unatoč brojnim pokušajima HDZ-a i njegovih društvenih saveznika da se Dan žena u Hrvatskoj zatre, 8. mart je ipak preživio te nije zamijenjen sustavnim forsiranjem Majčinog dana koji žene svodi na njihovu maternicu, već je zadobio i novu snagu zahvaljujući angažmanu feminističkih udruga. S jedne strane je 8. mart i dalje onaj pomalo kičasti polupraznik kada se ženama u obitelji, na poslu i socijalnom krugu kupuje cvijeće, no s druge je to dan kada se prosvjeduje, kada se analizira kakav je položaj žena u hrvatskom društvu danas.

Kampanja protiv Istanbulske konvencije

Nažalost, s obzirom na događanja u hrvatskom društvu, može se zaključiti da je Hrvatska postala zemlja koja mrzi žene. To se naročito vidjelo u bitci u povodu ratifikacije Istanbulske konvencije, koja službeno nosi naziv Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Desno-klerikalne snage su orkestriranom kampanjom dio stanovništva uspjele uvjeriti kako je riječ o dokumentu koji je prijetnja opstanku Hrvatske. Masovno se izmišljala “rodna ideologija” koja se navodno krije u Istanbulskoj konvenciji, i to zato što se u njoj spominje riječ “rod”, koja je odjednom predstavljena kao nešto jako zlokobno iako je riječ o konceptu o kojem svatko uči u trećem razredu srednje škole.

Protiv konvencije koja štiti žene od nasilja organizirali su se i prosvjedi u Zagrebu i Splitu, mobilizirale su se uz pomoć Katoličke crkve tisuće građana koji su obmanuti kako bi podržali laži konzervativnih snaga. No kada se cijela stvar demistificira, ostaje to da su tisuće ljudi u Hrvatskoj izašle na ulicu kako bi demonstrirale protiv prava žena i da su ti prosvjedi u svojoj suštini bili ženomrzački. 

Zapaženi govor Marka Vučetića

Promjeni stava utemeljenog na ženomrzačkoj propagandi i lažnom suverenizmu nisu pomogli ni izvrsni istupi nekih zagovornika IK, poput sada već glasovitog govora saborskog zastupnika Marka Vučetića, koji je u sabornici održao vatreni pledoaje u korist Konvencije i prava žena. “Upustimo se u izgradnju društva i svijeta koji će prestati biti nasilan, koji će biti pluralan, svijeta koji će shvatiti da pozivanje na ovaj ostrašćeni suverenizam jest još jedna vrsta logičke ironije. Pogledajte, suverenisti negiraju unutarnji suverenitet. Na koji način? Unutarnji suverenitet znači da vlast proizlazi iz naroda. Narod nije homogen, to je heterogena stvarnost. Ima mnoge identitete: rodne, spolne, religijske, nacionalne... Suverenisti koji uzimaju u obzir samo jednu kategoriju negiraju unutarnji suverenitet. Isto tako kao što ne shvaćaju da parodijski nastupaju da su etnobiznismeni. Najveći etnobiznismeni u Hrvatskoj jesu oni koji na temelju većinskog naroda taj narod nacionalno ostrašćuju svodeći ga na svjetsku manjinu. Najopasniji ljudi u Hrvatskoj su oni koji su odlučili da im instrument nasilja bude instrument kako će se odnositi prema drugim ljudima.

Ovo je jednostavno pitanje, a to je hoćemo li priznati da su žene povijesno svedene na bića koja smo mi muškarci maltretirali? 

Mi smo stoljećima žene izlagali nasilju. Sad smo odlučili da ćemo izaći iz te skrivenosti nasilja i da ćemo humanizirati svijet. A to možemo samo ako kažemo da smo žene nepravedno ponizili. 

I zbog toga kažem, kad bi cijeli svijet bio protiv ratifikacije, ja bih i dalje bio za ovu ratifikaciju zato što ova ratifikacija sućutno prilazi sadašnjoj ženi jer u njoj vidimo simbol povijesne žene koja je bila ugnjetavana. Ova odluka da sudjelujem u ratifikaciji je odluka mene kao historijskog bića koji imam odgovornost prema svim ženama ovog svijeta i svih vjekova", grmio je Vučetić.

Katolička crkva žene proglašava "drugotnima" i "štracama"

Napad na Istanbulsku konvenciju - koji se nastavio i nakon ratifikacije organiziranjem prikupljanja potpisa za referendum protiv IK - nije jedini primjer udara na žene koji izvodi dobro organizirana desno-klerikalna družba predvođena udrugama poput U ime obitelji i Vigilare u koordinaciji s Katoličkom crkvom. Vodi se i kampanja protiv prava na pobačaj, koji protivnici opisuju kao “ubojstvo nerođenog djeteta”, što temelje na dvojbenoj tvrdnji kako je neprijeporni stav znanosti da život počinje začećem. Iz tog stava logično slijedi da su žene koje se odluče na pobačaj ubojice, kao i liječnici koji obavljaju prekid trudnoće. Kako nema zemlje na svijetu koja ubojstvo ne kažnjava strogo i zatvorom, iz stava o pobačaju kao ubojstvu proizilazi da bi oni koji su fanatično protiv pobačaja i koji ga žele zakonski zabraniti, žene slali u zatvor jer žele odlučivati autonomno o vlastitom tijelu. Takav udar na slobodu i prava žena više podsjeća na stanje u despocijama poput Saudijske Arabije ili u život u totalitarnom režimu kakav je bio onaj Ceausecsuov u Rumunjskoj nego na članicu Europske unije u 21. stoljeću.

Pritom naročito iritira što fanatični katolici žele svoja uvjerenja nametnuti cijelom društvu i svim ženama u Hrvatskoj, neovisno o tome jesu li one same katolkinje ili ne. Ali ne čudi što je jedan od ključnih temelja u širenju mržnje prema ženama u Hrvatskoj katolička ideologija, s obzirom na to da se od vodećih teologa Katoličke crkve u Hrvata, poput Ivice Ružića, može čuti da su žene “drugotne” i da trebaju biti pokorne muškarcima, dok kardinali u svojim propovijedima žene nazivaju “štracama”.

Strašni slučajevi femicida

Iz takvog općeg stava, koji se sve više širi u Hrvatskoj javnosti, proizilaze i slučajevi brutalnog nasilja nad ženama. Prema službenim podacima, žena u Hrvatskoj ima najveću šansu da bude ubijena od strane svog muža ili partnera, o čemu svjedoči, primjerice, svirepo ubojstvo Kristine Krupljan koju je s 88 uboda nožem ubio bivši dečko David Komšić jer nije mogao podnijeti kraj njihove veze.

On je samo najpoznatiji, ali ne i jedini primjer patrijarhalnog stava da je žena u osnovi vlasništvo muškarca, što se izražava u svakodnevici na tisuće načina, a najopasniji je svakako često upućena prijetnja ženama da će prekid veze s muškarcem za njih značiti smrt - “Ubit ću i tebe i sebe.”

Slučaj "Daruvarac"

Kada je, pak, riječ o nasilju nad ženama, dva su se slučaja izdvojila u javnosti u proteklo vrijeme. Prvi je obiteljsko nasilje župana Alojza Tomaševića, o kojemu je za medije javno progovorila njegova supruga Mara Tomašević, a drugi je premlaćivanje 18-godišnje djevojka od strane zadarskog nasilnika Darka Kovačevića "Daruvarca". On je svoju žrtvu premlaćivao više od pola sata usred bijela dana u kafiću u Zadru, u kojemu je radila kao konobarica, a dok se taj strašni čin odvijao, većina prisutnih gostiju se nije umiješala da zaustavi nasilje.

Isti taj "Daruvarac" je na kraju osuđen na pet godina zatvora, no odlazak na služenje kazne čeka na slobodi, partijajući uz pjesme Mile Kitića, a da mu nisu određene ikakve mjere opreza, pa ni da se ne smije približavati svojoj žrtvi, kojoj pak njegovi prijatelji i dalje s vremena na vrijeme prijete. Takav rasplet događaja možda najbolje svjedoči o tome kako se hrvatsko pravosuđe odnosi prema nasilju nad ženama.

Muke Mare Tomašević

Slučaj Mare Tomašević, pak, ilustrira kako pozicija političke moći štiti nasilnike poput njenog supruga Alojza, istaknutog HDZ-ovca kojega je stranka tek nakon mjeseci odugovlačenja izbacila nakon što ga je supruga uvjerljivo optužila za nasilje. Mara Tomašević je pomoć tražila i od premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, slala mu mejlove u kojima opisuje što joj se događa, no nitko iz HDZ-a nije na to reagirao, a Plenković je lakonski izjavio da mu “nisu prinijeli pažnji” elektronsku poštu Mare Tomašević. Kad je cijela stvar konačno pukla u medijima zahvaljujući hrabrim istupima Mare Tomašević, ministrica obitelji Nada Murganić je u svojoj prvoj reakciji sve komentirala sada već zloglasnom rečenicom “tako vam je to u braku”. Iz perspektive HDZ-ove ministrice nasilje je sastavni dio braka i privatna stvar, a ne društveni problem. Nažalost, Murganić nije jedina s tim stavom, ona je nehotice izrazila stav značajnog dijela hrvatskog društva koje često na slučajeve nasilja nad ženama refleksno reagira tako da optužuje žrtvu po refrenu “sama je to tražila”.

Od samog nasilja je zapravo možda i gori takav stav, koji dovodi do toga da se nad ženom žrtvom fizičkog nasilja nastavlja nasilje drugim sredstvima, a istovremeno se nasilnika ekskulpira od odgovornosti.

Znakovito u vezi sa slučajem Mare Tomašević je i da HDZ-ove ministrice, pa ni stranačka zajednica žena, nisu supruzi nasilnog župana pružile podršku, a kamoli zatražile da ga se ekspresno smijeni, a pomoći Mari Tomašević odbila je i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Pokazalo se da je HDZ-ova stranačka disciplina svima važnija od pravde za ženu koju muž tuče i zlostavlja te da prva žena predsjednica Republike Hrvatske zapravo ne znači nikakav napredak za prava žena, između ostalog, i jer se Kolinda oko te tematike tijekom cijelog mandata uopće nije angažirala.

Kiretaže kao primjer odnosa zdravstvenog sustava prema ženama

Da hrvatskim vlastima nije stalo do žena pokazala je i rasprava o kiretažama u hrvatskim bolnicama koju je svojim potresnim govorom u saboru pokrenula zastupnica Mosta Ivana Ninčević-Lesandrić, koja je ispričala bolno iskustvo iz splitske bolnice koje je prošla nakon spontanog pobačaja.

Time je potaknula i druge žene da javno podijele svoje horor priče iz hrvatskog zdravstvenog sustava, pune liječnika koji se bez poštovanja odnose prema pacijenticama, no reakcija resornog ministra Milana Kujundžića bila je da žensku bol dovodi u pitanje, kao i iskustvo koje je ispričala Ninčević-Lesandrić. U podlozi takvog arogantnog stava je ideja kako je zadatak žene da trpi i šuti, da to mora biti njena definirajuća osobina, umjesto da se žene sasluša i da se njihovi problemi shvate ozbiljno.

Podzastupljenost žena u politici

Žene su podzastupljene i u politici: u Plenkovićevoj vladi su tek četiri ministrice, u ovom sazivu sabora je najmanje žena od 1990., a i nedavni skup načelnika općina pokazao je da među stotinama čelnika lokalne samouprave ima zanemariv broj čelnica.

Zapravo, kada se zagrebe ispod površine, u skoro svakom segmentu hrvatskog društva mogu se naći mizoginija i patrijarhalni stavovi prema ženama, koje se i zbog demografske groznice koja je zahvatila javnost prvenstveno želi definirati kao majke, tj. inkubatore za proizvodnju nacije.

Dan žena kao dan protesta

Stoga su i potrebni prosvjedi poput današnjeg Noćnog marša u Zagrebu, na kojem će se u povodu Dana žena demonstrirati za prava žena.

Ona su u Hrvatskoj ugrožena indolencijom sustava, kampanjama desno-klerikalnih snaga i odbijanjem da se prepozna zastrašujuća patrijarhalnost hrvatskog društva koja raste od početka devedesetih do danas. Hrvatska je zemlja u kojoj se na ovaj ili onaj način mrze žene, i baš to je razlog da se Dan žena iskoristi kao jedan od načina ukazivanja na sve probleme kojima su žene u Hrvatskoj pritisnute.
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara