Foto: Index/Facebook/Ghetto

UZMIMO da je Hrvatska normalna zemlja – a nije, pa da u toj i takvoj, uljuđenoj, civiliziranoj, modernoj državi, šta ja znam, zakupiš kafić ili klub da pozoveš svoje prijatelje, istomišljenike, ekipu.

Na stranu što potrošiš, rođendan ti je, godišnjica mature, ili si osnovao kakvu udrugu, na stranu što mjesec dana potrošiš na pripremu događaja, organizaciju, platiš kakvog DJ-a, kupuješ plastične čaše i slamke, na stranu što si potrošio sate na Facebooku pozivajući svoje prijatelje, na stranu što je sve to normalno kada znaš – da nije. Uzmimo zbilja da je Hrvatska uređena zemlja, pa da možeš u njoj, kao i u bilo kojoj europskoj državi svoju privatnu zabavu organizirati sa nekom tematskom agendom, recimo LGBT predznaka, ili radiš kakvu humanitarnu, dobrotvornu žurku, sasvim običan dan koji tebi nešto znači pa si pozvao prijatelje.

Uzmimo da si recimo građanski osviješten, pa te briga za zaštitu životinja, podržavaš zelene, brine te odvoz smeća ili socijalna sigurnost, nervira te što je toliko ovršenih, gladnih, siromašnih, ide ti na kurac što nemaš mehanizam da ukineš HTV pretplatu, ili si dobio na kladionici i odlučio pozvati prijatelje na malu zabavu, uzmimo da je to normalno – a jebiga, nije.

Budala u majici s likom generala Gotovine

U Hrvatskoj, zemlji suvremene demokracije, ako planiraš zabaviti prijatelje, opušteno provesti večer uz istomišljenike ili gledati kako netko demolira Klička, trebaš dobro razmisliti hoće li ti kakva budala, u majici s likom generala Gotovine, upasti na party i razjebati sve živo. To je u Hrvatskoj normalno, a nije, nije normalno da ti takve primisli ne budu niti zadnja rupa na svirali dok kupuješ na akciji votku, jeftino pivo, da bi uštedio za kvalitetnije vino. U Hrvatskoj, ako imaš slučajno prijatelje koji posjećuju, šta ja znam, kazalište, odlaze na književne promocije ili pjesničke večeri, dobro moraš razmisliti koliko je pametno da te i takve ljude uopće pozoveš na svoju tematsku ili običnu zabavu.

To su u Hrvatskoj, zemlji svakojakih čudesa iznimno opasni ljudi. Oni koji slušaju kvalitetnu muziku, čitaju kvalitetnu književnost, prate kvalitetne društvene i građanske sadržaje, vole film i kazalište, izuzetno su opasni ljudi kao gosti tvoje zabave koju planiraš organizirati. Problem u Hrvatskoj je, ako već organiziraš zabavu, na kojoj neće pjevati Mladen Grdović, DJ puštati Thompsona već klasičnu glazbu, gudala i violončela, da moraš izuzetno paziti da se ta i takva zabava održi u delikatnoj tajnosti, kakvom mračnom ambijentu, podrumu, atomskom skloništu ili drvarnici, daleko od mogućih posjetitelja koji će zgroženi, vašom građanskom uljudbom, toaletama dama i kravatama muškaraca, iskazati svoje elementarno neslaganje s vašom zabavom. I to je u Hrvatskoj, zemlji znanja, normalno, a jebiga – nije.

Čak i kada okupiš tu tihu sljedbu, daš im grickalice i natočiš plastične čaše, pustiš Chopina i otvoriš vino, i dalje moraš budno paziti da kakav navijač, kakva spodoba pod kapuljačom, nema nakane sa stubišta da posjeti vašu zabavu u podrumu i iskaže svoje građansko neslaganje sa vašim načinom okupljanja ljudi, na kojem nema ništa hrvatsko, ne mole se očenaši ili se vitla crnim zastavama, toljagama i zaziva Antu Pavelića. To je po svemu normalno, u Hrvatskoj zemlji turizma, da ti na zabavu dođu i turisti, da se slikaju sa svojim prijateljima, a da ti unezvijereno gledaš prema vratima hoće li ti se ukazati kakav lik s Hitlerovim brčićima koji će uzdignute desnice pljuvati po vama izdajnicima, orjunašima, ljubiteljima filma ili kazališta, tajnim obožavateljima svega onog što je protuhrvatsko, dakle pjesništvu, lijepoj književnosti ili oku i uhu ugodnoj komornoj glazbi.

Normalan žvot mora postojati

I to je u Hrvatskoj, zemlji pameti, itekako normalno, a ponavljam, nije.

Nije jer si svjestan da normalan život negdje van granica ove banana države svakako mora postojati. Znate onaj normalan život u kojem pozovete prijatelje da gledate Premiership, kupite Smoki i čips, provučete na karticu karton pive i na malo većem LED ekranu za svoje društvo upalite direktan prijenos iz Liverpoola. Znate da postoji takav život? Vjerojatno postoji. Negdje majku mu jebem bi morao postojati. Život u kojem te iskreno boli kurac što tvoj prijatelj voli oblačiti ženska haljine, jebe te se što je njegova žena lezbijka, ali mu to ne želi priznati, baš te zaboli što ti je pola ekipe domoljubno ili anti domoljubno nastrojeno, što ti je najbolji prijatelj Ante Tomić, ili Jurica Pavičić kojeg ne zanima nogomet, ali je tu sa suprugom da te ne uvrijedi. Takav život bi uistinu negdje trebao postojati.

Da u takvom životu okupiš društvo, smiješ se i zajebavaš na svoj i na tuđi račun, komentiraš zbivanja u politici ili društvu, roštiljaš ili se jednostavno napiješ pa si onako sretan, kao malo dijete što ih vidiš. Izgleda ti kao da je bilo jučer kako si s tim ljudima išao u školu, patio za njihovim djevojkama, koje su sada žene, dame, sređene tip – top, išao na utakmice, ili ih volio u mladosti baš onako, jednostavno, kao što voliš toliko ljudi u svom životu, a da sam ne znaš zašto?

Takav život zasigurno negdje mora postojati. Život u kojem ti neće pijana budala u majici Ante Gotovine, s još četvoricom njemu sličnih budala stati na ulazna vrata, ugasiti ti muziku, prestrašiti ionako samozatajne i prestrašene životom goste, vikati na njih da su četnici, da ih treba ubiti, a da ti pojma nemaš zašto?

Što preostaje?

Pojma nemaš zašto živiš u takvoj zemlji i zašto živiš takvim životom, životom u kojem te strah svake pičke materine, svake zapjenjene budale koja sebi uzima za pravo da ti upda u život bez najave i kucanja, da ti prekine zabavu i ugasi muziku, pa se pitaš je li to normalno iako znaš, jako dobro znaš – da nije.

I što ti na koncu preostaje?

Pa da pokupiš one preostale, nerazbijene boce, ispričaš se ljudima koje si pozvao, a doživjeli su takvu neugodnost, zamoliš policiju da te spodobe ipak makne s vrata da ljudi mogu barem pognutih glava proći i na kraju pogledaš kako Liverpool stoji.

Trebao bi svakako dobiti Everton. Ali jebiga, nije.
 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala