NAJPOZNATIJI psihološki eksperiment svih vremena, stanfordski zatvorski eksperiment, koji je stekao gotovo kultni status u modernoj znanosti, zapravo je laž, piše Ben Blum za internetski portal Medium.

Philip Zimbardo, mladi profesor psihologije sa Sveučilišta u Stanfordu, 1971. godine proveo je pokus u kojem je izgradio lažni zatvor i u njega zatvorio devet lažnih zatvorenika i devet lažnih čuvara. Studenti, svi odreda muškarci, javljali su se dobrovoljno putem oglasa u novinama za sudjelovanje u eksperimentu i dobivali poprilično dobre dnevnice za sudjelovanje. Tim čuvara sastojao se od Zimbarda i šačice njegovih studenata.

Inscenirani rezultati

"Stanfordski zatvorski eksperiment (The Stanford Prison Experiment, skraćeno SPE) koristi se danas uglavnom za podučavanje činjenice da je naše ponašanje uvjetovano društvenim ulogama i situacijama u kojima se nalazimo. No dublja i mnogo mračnija pretpostavka ovog eksperimenta jest da u svima nama čuči skriveni sadizam, koji samo čeka priliku da se oslobodi. Tom pretpostavkom objašnjeni su masakri u Vijetnamskom ratu, armenski genocid i užasi holokausta. Potvrdu i simbol užasne agonije koju jedan čovjek može nanijeti drugome, stanfordski zatvorski eksperiment pružio je u liku Korpija i u njegovom čuvenom mentalnom slomu, koji se dogodio samo 36 sati nakon početka eksperimenta, a koji je navodno uzrokovala okrutnost njegovih vršnjaka.

Postoji samo mali problem: Korpijev mentalni slom bio je prevara.

"Svatko tko je liječnik morao bi znati da sam glumio," govori mi Korpi. "Ako poslušate snimku, nije nimalo suptilna. Nisam tako dobar glumac. Mislim da sam obavio prilično dobar posao, ali sam više histeričan nego psihotičan."

"Prihvatio sam posao jer sam mislio da ću moći svaki dan sjediti sam i učiti za svoje završne ispite", dodaje Korpi. "Prvi dan bio je stvarno zabavan. Pobuna je bila zabavna. Nije bilo posljedica. Znali smo da nam čuvari ne mogu nauditi, da nas ne mogu ozlijediti."

Za Korpija je najstrašnija stvar u eksperimentu bilo to što su im rekli da, neovisno o njihovoj želji da odustanu od svega, nisu smjeli otići.

"Bio sam potpuno šokiran. Jedno je pokupiti me u policijskom autu i odvesti u zatvor, ali zaista su pretjerali kada su rekli da ne smijem otići. Pomislio sam: 'O moj Bože.' Tako sam se osjećao."

Drugi zatvorenik, Richard Yacco, prisjeća se da je bio iznenađen drugog dana eksperimenta kada je pitao jednog čuvara kako da odustane od svega i onda saznao da to ne može učiniti. Treći zatvorenik, Clay Ramsay, bio je toliko užasnut kada je saznao da ne može odustati da je započeo štrajk glađu. "Smatrao sam to stvarnim zatvorom jer si morao učiniti nešto što bi ih zabrinulo kako bi izašao", objašnjava mi Ramsay."

Propusti u eksperimentu

"Kada sam se obratio Zimbardu vezano za Korpijeve i Yaccove tvrdnje, odmah je porekao da su bili primorani ostati. "To je laž," rekao je. "To je laž."

Nakon što sam mu pustio snimke koje je pronašao francuski filmaš Thibault Le Texier, koji u svojoj knjizi Povijest jedne laži navodi razne nove dokumente o eksperimentu koji pričaju jednu sasvim drugačiju priču od one službene, Zimbardo je promijenio mišljenje. Priznao je da su studenti na obrascima koje su potpisivali prije eksperimenta imali navedenu frazu "Napuštam eksperiment", koju su morali izgovoriti u slučaju da uistinu žele van iz svega. Tek nakon što izgovore cijelu rečenicu, mogli su biti oslobođeni.

No obrasci koje su Zimbardovi studenti potpisivali, koji se također mogu pronaći online na njegovoj web stranici, ne sadrže nikakav spomen fraze "Napuštam eksperiment".

Iako Zimbardova standardna priča o eksperimentu nudi emocionalne reakcije zatvorenika kao dokaz jačine utjecaja okoline i ponašanja čuvara na njih, stvarnost ipak daje puno jednostavnije i manje dramatično objašnjenje, koje je za Zimbarda moglo imati i pravne posljedice.

Korpi mi objašnjava da u životu najviše žali za time što nije tužio Zimbarda: "Sramotno! Trebali smo učiniti nešto."

Ključni akteri

"Iako Zimbardo voli pričati da su čuvari postali nasilni sami od sebe, iskrenija verzija priče sadrži i orijentacijske sastanke čuvara koji su se odvijali prije samog početka eksperimenta, gdje je Zimbardo objašnjavao koja je točno uloga čuvara i što sve smiju činiti kako bi kod zatvorenika uzrokovali stanje straha i nemoći.

"Ne smijemo ih fizički zlostavljati ili mučiti", rekao im je Zimbardo u snimkama prvi puta objavljenim deset i pol godina nakon eksperimenta. "Možemo stvarati dosadu. Možemo stvarati frustraciju. Možemo u njih usaditi strah, donekle… Mi imamo potpunu kontrolu nad situacijom. Oni nemaju ništa."

Velik dio sastanka oblikovao je David Jaffe, student koji je služio kao nadzornik, a čija se uloga u Zimbardovom eksperimentu dugo zanemarivala. Jaffe i njegovi kolege smislili su cijelu ideju o simuliranom zatvoru mjesecima ranije u sklopu zadatka za jedno Zimbardovo predavanje, a Zimbardo je toliko bio oduševljen količinom drame i konceptom da je odlučio isto iskoristiti u puno dužem vremenskom okviru. Budući da Zimbardo nikad nije posjetio stvarni zatvor, Jaffe je uredio koncept svega prema vlastitom istraživanju i prema savjetima Carla Prescotta, bivšeg zatvorenika zatvora San Quentin, kojeg je Jaffe doveo kao konzultanta.

Iako je Zimbardo često navodio da su čuvari razvili svoja vlastita pravila, većina njih je zapravo tijekom tih orijentacijskih sastanaka bila kopirana iz Jaffeovog pismenog rada. Jaffe je također ponudio daljnje ideje za maltretiranje zatvorenika, uključujući i vađenje trnja iz prljavih deka koje su prethodno bile bačene u travu.

Kada je eksperiment započeo, Jaffe je eksplicitno upozoravao i ispravljao čuvare koji se nisu ponašali dovoljno grubo, potičući tako upravo ono patološko ponašanje za koje je Zimbardo tvrdio da je nastalo samo od sebe."

Doseg studije

"Prema Alexu Haslamu i Stephenu Reicheru, psiholozima koji su sudjelovali u kreiranju replike eksperimenta u Velikoj Britaniji 2001. godine, ključan faktor u poticanju ljudi na okrutnost je figura vođe koja ih uvjerava da čine stvari u ime višeg moralnog dobra s kojim se poistovjećuju – primjerice, u ime znanstvenog napretka ili zatvorske reforme.

Iako je nama objašnjeno da su čuvari maltretirali zatvorenike u stanfordskom zatvorskom eksperimentu zbog moći koju su podrazumijevale njihove uloge, Haslam i Reicher napominju da je to ponašanje proizašlo iz njihove identifikacije s eksperimentom, koju su Jaffe i Zimbardo poticali gdje god su mogli. "Zapanjen sam lakoćom kojom mogu isključiti svoju osjetljivost i brigu za ostale u ime 'dobre stvari'", primijetio je sam Jaffe u jednoj samoprocjeni.

Stanfordski zatvorski eksperiment omogućio je Zimbardu poziciju najuglednijeg živućeg američkog psihologa. Postao je glavni autor jednog od najpopularnijih udžbenika u svom polju te voditelj serijala Otkrivanje psihologije, koji se upotrebljavao u srednjim školama i na fakultetskim predavanjima diljem zemlje te se prikazuje i dan danas. U obje instance pojavljivao se stanfordski zatvorski eksperiment. Njegova popularnost proširila se i izvan granica SAD-a.

Iako stručnjaci već odavno dovode Zimbardov rad u pitanje, nisu uspjeli smanjiti popularnost Zimbardove priče. Privlačnost koju eksperiment ima za javnost čini se važnijom od njezine znanstvene vjerodostojnosti, možda zato što nam prenosi priču o nama, u koju očajnički želimo povjerovati; da mi, kao individue, zapravo ne možemo biti odgovorni za užasne stvari koje ponekad radimo.

Za profesore psihologije, stanfordski zatvorski eksperiment pouzdana je zadovoljština za mase, uglavnom predstavljena s mnogo živopisnih i uznemirujućih videosnimaka.

"Uhvati vas vrtoglavica kada ga pogledate", objašnjava Le Texier. "Pomislite ‘O moj bože, I ja bih mogao biti nacist. Mislio sam da sam dobra osoba, a sada otkrivam da mogu biti to čudovište’. Istovremeno je i ohrabrujuće, jer iako postanem čudovište, to se nije dogodilo jer sam u svojoj srži zao, nego zato što je situacija takva. Mislim da je upravo zbog toga eksperiment bio toliko popularan u Njemačkoj i istočnoj Europi. Ne osjećate se krivo. ‘Oh, u redu, takva je bila situacija. Svi smo mi zapravo dobri. Nema problema. Situacija nas je natjerala na to’. Šokantno je, no u drugu ruku je i ohrabrujuće. Mislim da su upravo te dvije poruke učinile eksperiment toliko slavnim", dodaje Le Texier.

U anketama provedenim 2014. i 2015. godine, Richard Griggs i Jared Bartels zasebno su došli do otkrića da gotovo svaka knjiga uvoda u psihologiju koja postoji na tržištu sadrži Zimbardov narativ eksperimenta, uglavnom nekritički prenesen.

Zaključak svega

"Kada sam čuo za tu studiju, samo sam pomislio 'Pa naravno da je to istina'. Bio sam nekritičan. Svi smo bili nekritični", prisjeća se Frances Cullen, jedan od najvažnijih kriminologa u zadnjih pedeset godina. Studija je svima pružila jasan dokaz nečega što su svi već znali – da je zatvorski sistem nečovječan.

Ipak, mnogi kriminolozi danas se slažu oko toga da zatvori nisu toliko beznadni. Postoje čak i programi rehabilitacije, kroz koje se zatvorenicima pomaže da poprave svoj život, nauče nešto novo ili doprinesu svojoj zajednici.

U međuvremenu naslijeđe Zimbardovog rada i dalje opstaje. Iako je Zimbardo promijenio svoju prvotnu priču o eksperimentu i potvrdio da zatvorenici nisu bili olako pušteni van na slobodu, te da je David Jaffe igrao važnu ulogu pri određivanju pravila za čuvare, sebe smatra društvenim aktivistom jer je zatvorska reforma za njega uvijek bila važna prilikom provedbe eksperimenta. No tvrdi da nije bila razlog zbog kojeg je pokrenuo studiju.

Na kraju dugačkog, napetog razgovora, upitao sam ga smatra li da će objava Le Texierove knjige promijeniti način na koji ljudi doživljavaju taj eksperiment.

"Ne znam," rekao je umorno. "Na neki način me i nije briga. Moj trenutni problem jest da ne želim više gubiti svoje vrijeme. Nakon ovog razgovora s Vama, neću više davati nikakve intervjue o tome. To je gubitak vremena. Ljudi mogu reći što god žele. To je trenutno najpoznatija psihološka studija u povijesti. Nema druge studije o kojoj ljudi razgovaraju i pedeset godina nakon nje".

Zimbardo je proveo mnogo vremena zadnjih pedeset godina odgovarajući na pitanja o najmračnijih šest dana njegova života, postajući time na neki način i sam zarobljenik uspjeha tog eksperimenta.

Unatoč tome, nakon pregledavanja nekih Le Texierovih dokaza, autor udžbenika Greg Feist rekao mi je da namjerava zauzeti oštriji stav u nadolazećem izdanju knjige Psihologija: Perspektive i poveznice.

"Nadam se da će doći trenutak, sada kada znamo to što znamo, u kojem će Zimbardov narativ umrijeti," rekao je Feist. "Nažalost, to se neće dogoditi uskoro, no nadam se da će se dogoditi. Jer mislim da je to…"

Feist se zaustavio, tražeći odgovarajuću riječ, a onda se zadovoljio jednom vrlo jednostavnom: "To je laž", zaključuje Ben Blum za Medium.