Kako ljudi žive u Teheranu? Bombe ih ubijaju, a režimska represija je sada totalna
ŽENA na krovu osluškuje zvukove grada pod sobom. Čuje se samo prigušena buka prometa, no zna koliko se to brzo može promijeniti. Obično lavež pasa prvi najavi opasnost. Zatim dolazi buka aviona, a nakon nje zloslutna jeka eksplozija i narančasta vatrena kugla na nebu iznad poznatog kvarta. BBC je prikupio svjedočanstva iz Teherana koja dočaravaju grad napetih živaca, u kojem se neprestano iščekuje iduća eksplozija i živi u strahu od državnog sigurnosnog aparata, piše BBC.
Život u stalnom strahu
Baran - što joj nije pravo ime - poslovna je žena u tridesetima koja se sada previše boji ići na posao. "Otkad su počeli napadi dronovima, nitko se ne usuđuje izaći. Izaći iz stana postalo je kockanje sa životom", kaže ona. Iako živi sama, u stalnom je kontaktu s prijateljima. "Stalno si šaljemo poruke, provjeravamo gdje je tko. Čak i kad nema zvukova, sama tišina je zastrašujuća. Činim sve što mogu da preživim i svjedočim onome što dolazi."
Poput mnogih mladih Iranaca, Baran je svjedočila slamanju nade u promjene. Tisuće ljudi ubijene su u siječnju kada su režimske snage ugušile prosvjede koji su se proširili zemljom.
"Ne mogu se više ni prisjetiti kako sam nekad živjela, a da me to ne podsjeti na dragu osobu koju sam izgubila na prosvjedima", govori. "Bojim se sutrašnjice. Bojim se osobe kakva ću postati sutra. Danas nekako preživljavam, ali kako ću sutra? To je pravo pitanje. Hoću li uopće dočekati sutra?"
Potpuna represija
Represija je sada potpuna. Otvoreno neslaganje je nemoguće jer su državni doušnici posvuda. Snimke do kojih je došao BBC prikazuju pristaše režima kako se noću vozikaju gradom mašući zastavama iz automobila - što je poruka svima koji bi se usudili prosvjedovati.
Dopušten je samo službeni narativ. Državna televizija emitira snimke prosvjeda i sprovoda, a u razgovorima s prorežimskim dužnosnicima i prosvjednicima opetovano se osuđuju Amerika i Izrael. Vladina propaganda slavi iranski narod kao spreman na mučeništvo.
Neovisni novinari i dalje pokušavaju prikupiti svjedočanstva koja nude drugačiju sliku stvarnosti, ali pritom riskiraju uhićenje, mučenje, a možda i gore. Kako je jedan od njih rekao: "U ratnim okolnostima zaista ne znate na što su sve spremni."
Grad mrtvih
Tek u svoja četiri zida neki stanovnici Teherana usuđuju se podijeliti što osjećaju. Jedan od njih je Ali, obrazovani muškarac u četrdesetima iz srednje klase, koji se nadao da će ubojstvo ajatolaha Hamneija na početku rata donijeti promjenu.
Sada su ulice oko njegove kuće pune pripadnika snaga sigurnosti. Naoružani i maskirani muškarci postavili su kontrolne točke. "Boli me kad izađem na ulicu. Grad izgleda sablasno, kao grad mrtvih", kaže Ali i dodaje da uzima antidepresive "kako bi ostao normalan".
"Na ulicama vidim skupine ljudi koji kao da nisu naši; to su pristaše vlade koji su nam praktički oteli ulice."
Podijeljeni osjećaji
Nekoliko Iranaca s kojima je BBC razgovarao opisuje proturječne osjećaje. Žele da režim ode, ali istovremeno osjećaju da su oni i njihova zemlja pod napadom.
"Situacija je zastrašujuća. Nebo nad vašom zemljom kontroliraju neprijateljske snage. Ali istovremeno, u srcima ljudi uvijek tinja nada. Ne radi se o tome da podržavamo Ameriku ili Izrael. Samo se nadamo da će se dogoditi nešto što će srušiti sadašnji iranski režim i omogućiti ljudima da pokrenu promjene", objašnjava Ali.
"Ovaj rat neće tako brzo završiti"
Baran u svom stanu osluškuje eksplozije i dopisuje se s prijateljima u drugim dijelovima grada. "Znate li koja je razlika između našeg neba i neba u ostatku svijeta?" pita ona. "Oni noću spavaju pod zvijezdama, a mi pod raketama. I jedno i drugo nebo daju svjetlost, ali posve drugačiju."
Baran smatra da bi rat mogao potrajati godinama, a njegovi psihološki učinci još i dulje. "Ovaj rat neće tako skoro završiti jer on se vodi u našim domovima, unutar naših obitelji. Rat nam je ušao u krv i u živote."
Građani ovog šest tisuća godina starog grada žive u dvostrukom strahu - od američkih i izraelskih bombi te od vlastitog režima i njegovih mučitelja. To je svakodnevni, neprekidni strah kojem se ne nazire kraj.