Kako javni sektor ubija Hrvatsku

Kako javni sektor ubija Hrvatsku
Foto: Index

HRVATSKI javni sektor je ocijenjen tek nešto iznad raspadnute Venezuele. Kako to izgleda iznutra, konkretno one prave klasične državne službe, mogao bih napisati iz vlastitog iskustva negdje od 1999. do 2003. godine. Kao prvo, iako ima gluposti, dobar dio posla koji se odrađuje je iznimno važan – jednom crtom u zakonu možeš doslovno stvoriti novo tržište koje će zapošljavati stotine ljudi ili isto tako pogrešnom crtom uništiti stotine radnih mjesta. Od liberalizacije telekom usluga do gradnje školskih dvorana – moć koju ima administracija je ogromna. Doslovno upravljate desetinama milijardi kuna novca poreznih obveznika i regulirate cijelo gospodarstvo. No, istovremeno, vrlo malo ljudi je svjesno kolike posljedice može imati njihov rad ili nerad.

Kako to izgleda iznutra? Kao prvo, ima onih koji izvrsno rade – možda 5% ljudi, entuzijasta, onih prirodno radišnih i vrijednih na kojima počiva sustav. Ako pogledate državne zgrade dva sata nakon službenog radnog vremena – uvijek isti prozori će biti osvijetljeni, i to je onih nekoliko koji će raditi po 10-12 sati kako bi sustav funkcionirao. Dalje ima ljudi koji će uredno odraditi svoje, ali nikada neće dati niti jednu inicijativu. Date im posao, u nekom roku će odraditi taj posao i to će biti to. Naredni posao će čekati da im date, a ako ne – uredno će čekati i pola godine. Ili godinu. Nikada neće dati prijedlog da se nešto poboljša, uradi na bolji način i slično, samo će izvršavati ono što im se kaže, pa tako do penzije.

Onda ostaje jedan dio, možda četvrtina ili petina službenika koji praktično ne rade ništa korisno. No tu su. Ako im baš date nešto raditi – dobit ćete loš rezultat nakon duljeg vremena, pa im onda ne dajete ništa raditi. I napokon, svaki odjel ima nekoga za koga se uopće ne zna što radi i taj uglavnom ide na pivo.

Jedino što se računa je kada ste došli na posao

U državnoj službi se računa jedino kada ste došli na posao i kada ste otišli s posla – i ako ste tamo onih zakonski propisanih 8 sati, praktično vam ne može nitko ništa. Otpustiti neradnika je samo teorijska mogućnost, jer broj takvih se može godišnje izbrojati u promilima u sustavu od preko 60.000 državnih službenika. Sustav plaća je takav da idete 0,5% godišnje prema gore i doslovno – sjedite i plaća napreduje.

Model nagrađivanja prema radu, ma koliko pisali o tome, nikada nije u stvarnosti zaživio. Radite malo – plaća s vremenom raste. Radite puno – plaća jednako raste kao onome koji radi malo i još naravno stvarate neprijatelje oko sebe, jer oni kojima se baš i ne radi imaju vremena za tračanje, podmetanje i slično. Cijeli problem efikasnosti državne službe leži u tome da se ne može platiti radnika i kazniti neradnika!

Nema mjerenja rezultata rada osim smiješnih godišnjih ocjena. Rezultat: ljudi rade ne sukladno potrebama radnog mjesta, nego sukladno svojim moralnim vrijednostima i osobnoj radišnosti. Dodatno, tko želi i može raditi na kraju odustane i ode negdje gdje se plaća više. Tako sam i ja 2003. otišao na bitno bolje plaćeno radno mjesto u privatnoj firmi.

Gradonačelnik radio ili uhljebljivao – isto mu

Što je s ostatkom javnog sektora? Uglavnom isto. Možete se boriti za učinkovit grad i racionalizaciju uprave, poput bjelovarskog gradonačelnika Daria Hrebaka. Možete s druge strane zaposliti pola rodbine, sve kojima ste kum i tri četvrtine stranačkih kolega – ništa vam se neće dogoditi. Neki gradovi u Hrvatskoj imaju duplo više zaposlenih nego prije 20-ak godina, makar kompjuterizacija govori da bi činovnika trebalo biti manje. I nikom ništa.

Nikada se nije dogodilo u Hrvatskoj da netko nekome kaže: „Vaša općina/grad troše previše na službenike, premalo na ceste i vrtiće, naredni mjesec nemate za plaće.“ Možete bez problema zaposliti novih 5, 20, 50 ljudi, za njihove plaće će se uredno naći novac poreznih obveznika! Ne samo da nitko ne nadzire, nego i ako pokušate nešto racionalizirati, počet će stotine upisa i komentara: „On bi davao otkaze, a što će onda jadni ljudi?“ Uvijek kada netko nađe nekoga čije mjesto nije potrebno nađe se pametovanje: „A što će sada jadan čovjek?“ S druge strane, tko koga pita u realnom sektoru.

Zdravstvo i školstvo – opet nema mjerenja kvalitete

Na kraju dođemo i do onog najvećeg dijela javnog sektora – zdravstva i školstva. Što se sa zdravstvom događa, čitamo uvelike zadnjih dana. No, kada spomenete tržište i ravnopravno uključivanje privatnih osiguranja i zdravstvenih ustanova, no i dalje uz obvezno zdravstveno osiguranje (modeli kakvi su od Švicarske do Nizozemske), odmah je tisuću protivnika „neoliberalnog modela“, jer kako treba samo popraviti postojeći. Kako popraviti model u kojem plaće ne ovise o kvaliteti i rezultatima rada i gdje nema konkurencije?

U školstvu slično – možete biti loši i dobri, to će se jako malo ili nikako odraziti na vaš položaj, primanja i napredovanje. Štoviše, dogodi se da oni koji vrijeme troše na kavice i socijalizaciju s „bitnim ljudima“ napreduju brže i lakše od onih koji se posvete učenicima ili studentima. No, kada spomenete vaučerizaciju, genijalan model koji uključuje i državne i privatne obrazovne institucije, ima socijalnu komponentu (dobije ga svaki učenik ili student, a onda bira ustanovu), a osigurava konkurenciju – onda imate odmah 100 neprijatelja. Sustav vaučerizacije bi omogućio da država financira i privatne škole, veleučilišta i fakultete, a i da oni koji su među državnima dobri također napreduju – jer bi imali više učenika i studenata. No, naravno, većina se grozi riječi „konkurencija“ i „borba za učenika/studenta“ te sličnih u razvijenim zemljama sasvim uobičajenih fraza.

Možda ljudi ipak vole postojeći sustav?

Na kraju ostaje – da, javni sektor je užasno neučinkovit. S druge strane, čim spomenete neku reformu koja uključuju mjerenje kvalitete rada ili konkurenciju ili ravnopravno uključivanje privatnog sektora u javne usluge – odmah ste neprijatelj. Svi bi promjene, ali da sve ostane isto.

U demokraciji smo, a u tom modelu svaki narod piše svoju sudbinu, tako i Hrvati, narod gdje se previše ljudi grozi riječi kao što je: mjerenje kvalitete rada, mjerenje produktivnosti, napredovanje prema rezultatima, konkurencija, izbor usluge, uključivanje privatnog sektora.

Mnogi kritiziraju vlast ne zato što su protiv modela, već zato što, eto, nije njihov kum na „pravom mjestu“ kako bi im osigurao miran posao do penzije. Jer, previše ljudi u nas u biti ne želi promjene, već želi biti dio povlaštenih. Zato nam i je tako kako je – preskaču nas države o kojima smo svojevremeno pričali viceve.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara