NOVI gradonačelnik dobio je domaću zadaću: dvije tisuće stranica kompleksnog štiva koje iziskuje čitanje s razumijevanjem. Zagrebački holding je samo dio te brojkama nabijene slagalice, nastale pod svesrdnim pokroviteljstvom njegova prethodnika

Ako već nije, euforiju nakon drugog kruga lokalnih izbora u Zagrebu, pomiješanu s nadom u bolju budućnost (govorimo o većini koja je izašla na birališta), vrlo će brzo zamijeniti tmurna realnost, opterećena nezavidnim financijskim položajem u kojem se metropola nalazi.

Novi gradonačelnik tek treba otkriti razmjere financijskih dubioza, dodatno produbljenih potresom i pandemijom, i sva je prilika da će idućih mjeseci iz ormara ispadati kojekakvi kosturi. Teško bi se itko mogao veseliti štivu dobrodošlice od dvije tisuće stranica koje je Tomislav Tomašević dobio prilikom primopredaje vlasti, kratko konstatiravši da je stanje „malo gore od onoga što je očekivao“.

Tko bi mu pozavidio? A to je tek početak. Uz svu tu muku nekako mu je lakše oprostiti evidentan politički revanšizam. Jer kako drukčije protumačiti odluku da se primopredaja smjesti baš u - petak? Spajanje neradnih dana za tisuće zaposlenih u Holdingu i gradskim službama baš u ključnom trenutku primopredaje vlasti vjerojatno i nije baš najbolja ideja, unatoč pomirljivim tonovima iz tabora izbornih dobitnika.

Kako li će tek izgledati radna atmosfera nakon detaljnog seciranja financijskih izvješća?

Argumenti Milana Bandića

Ako ste već ranije čačkali po ovoj temi, možda se i vama posrećilo da nabasate na nemušto ispisano priopćenje koje potpisuje tadašnji gradonačelnik Milan Bandić, u namjeri da se sa svojim neistomišljenicima obračuna - brojkama. Neugledno priopćenje u *.doc formatu čami negdje u bespućima domene zagreb.hr i nije datirano, ali u njemu navedene brojke, izvučene iz razdoblja od 2006. do 2012. godine, kao i detalji samog dokumenta, sugeriraju kako je nastalo tijekom 2013. godine, potaknuto tvrdnjama o „tobožnjem financijskom kolapsu Grada Zagreba“. 

U njemu najdugovječniji zagrebački gradonačelnik optužuje svoje političke protivnike za bombardiranje javnosti senzacionalističkim izjavama i katastrofičnim tvrdnjama, ali i priznaje kako „uznemirujuće vijesti ipak zaslužuju suočavanje s činjenicama“. Njegova ključna teza je da su kola pošla nizbrdo nakon 2009. godine, kada je Gradska skupština razvlastila gradonačelnika i preuzela upravljanje Zagrebačkim holdingom. Na tragu te konstatacije dalje se navodi kako su sređene gradske financije očita zasluga gradonačelnika, dok je nered u Holdingu posljedica rada oporbe, koju tada u prvom redu čini SDP (prozivaju se još i HSU, HNS i Nezavisna lista Tatjane Holjevac). 

Potonju tezu Bandić argumentira brojkama (pozivajući se usput i na analizu Instituta za javne financije iz 2013. godine, makar u njoj nema osvrta na politička zbivanja), navodeći kako dug grada od 520 milijuna kuna krajem 2012. godine čini tek 8.1% gradskih prihoda, dok je u slučaju Holdinga situacija dijametralno suprotna - samo obveze po kreditima Holdinga (bez tereta izdanih obveznica) od 5.9 milijardi kuna uvjerljivo nadmašuju prihode od 3.8 milijardi kuna.

Sve ostalo, kako navodi Bandić, „spada u sferu političkih i drugih špekulacija, u pokušaju da se odgovornost za loše poslovne rezultate Holdinga prebaci na leđa gradonačelnika i na leđa Gradske uprave“. A ako je intervencija gradske skupštine za Holding bila loša, onda bi, po toj logici, povratak gradonačelnika u skupštinu Holdinga trebao imati za posljedicu stabiliziranje financija?

Može ovako, a može i onako

Ključna prepreka u analizi stanja je teško prohodna isprepletenost gradskog proračuna i financija Zagrebačkog holdinga. Kompleksna tema koja se začuđujuće rijetko pojavljuje u medijima aktualizirana je u listopadu prošle godine, kada je Holding objavio podatak o gubitku od 140 milijuna kuna u prvom polugodištu.

Tada je Renato Petek govorio o Zagrebu i Holdingu kao povezanim posudama, a otprilike u isto vrijeme Marijana Sumpor upozoravala na jedan od temeljnih principa djelovanja grada i Holdinga - „bizaran model gradskog financijskog sustava koji se temelji na prelijevanju iz šupljeg u prazno“. Tako se, recimo, u toj čudnoj inačici cirkularne ekonomije dug gradskog proračuna prema tvrtkama u gradskom vlasništvu rješava obročnom otplatom, dok se te iste tvrtke onda zadužuju kod banaka, uz jamstva Grada. Na gubitku je, naravno, Holding, koji je godinu zaključio s minusom od 292 milijuna kuna.

Riječ je o podacima iz konsolidiranog izvješća koje se odnose na Grupu Zagrebački holding. U priopćenju s početka teksta korišteni su podaci iz nekonsolidiranih izvješća, no Holding je puno više od toga, labirint komunalnih tvrtki koje opslužuju stanovnike glavnog grada. Ilustracije radi, društvo Zagrebački holding d.o.o. 2012. godine je uknjižilo ranije spomenutih 3.8 milijardi kuna prihoda, dok je iste godine Grupa Zagrebački holding (sa svim svojim podružnicama) namaknula 5.6 milijardi kuna prihoda.

Da je Bandić kalkulaciju temeljio na (konsolidiranim) poslovnim rezultatima Grupe, odnos dugova (obveza po kreditima, zajmovima i financijskom najmu) i ukupnih prihoda bio bi zamjetno povoljniji (78% umjesto 153%). Ono prvo je za njegovu stranu priče u datom trenutku očito bio povoljniji izračun.

Oružje za političke protivnike

Pregršt brojki koje iskaču iz godišnjih izvješća lako je izvlačiti iz konteksta, i još lakše koristiti kao oružje političkog obračuna. Recimo, tezu o spojenim posudama lako je ilustrirati podacima iz kategorije „potraživanja od povezanih strana“, koja se u slučaju Holdinga broje u - milijardama. Makar je iz osnovnih brojki teško zaključiti tko tu kome (i zašto) duguje, grad i Holding godinama evidentno nešto pretaču, a o motivima možemo samo nagađati.

I usput zamijetiti intrigantnu pojavu koja možda (a možda i ne) krije pravilan obrazac: u pravilu se potraživanja (od povezanih strana) pri kraju mandata smanjuju, da bi potom porasla na početku idućeg mandata. Netko s računovodstvenim pedigreom bi to vjerojatno znao bolje objasniti. 

Za stavku donacija izvjesno je da ne postoji nikakvo računovodstveno obrazloženje. Razmetanje sredstvima poreznih obveznika ipak spada u domenu političkog aktivizma, a milijunski iznosi koje Holding godišnje benevolentno troši na kojekakva sponzorstva i pokroviteljstva laka su meta za oporbu. Kao, uostalom, i milijuni koji se troše na plaće članova Uprave, Nadzornog odbora i direktora; populizam i elita u ovom slučaju nikako ne idu zajedno. Osobito ne u zadnje tri godine, kada je, izdvajanjem ZET-a i Velesajma, ukupan broj zaposlenih u Holdingu smanjen za gotovo trećinu, a agregirani troškovi plaća Uprave svejedno porasli. I to znatno brže od ukupnih troškova osoblja.

A onda opet, to su tek mrvice u usporedbi s milijardama kuna koje godišnje prži Holding. Može zvučati politički efektno, ali drastični rezovi u tim i sličnim kategorijama ne bi ništa bitno promijenili. Taman i da je naprasno ukinuo sve donacije uspjelim manifestacijama poput Ljeta na Savi, Holding bi smanjio ukupne rashode sa 4.23 na - 4.21 milijardu kuna. Big deal!

Oporba je, doduše, spominjala i krupnije stvari; troškova vanjskih usluga i famoznih natječaja dotaknuo se svojedobno i novi gradonačelnik. Teško je ne zamijetiti stavku koja bilježi strelovit rast pet godina zaredom i sa 770 milijuna kuna predstavlja više od 18% ukupnih rashoda. Koji su se, izdvajanjem ZET-a, smanjili. Ali zaista jesu!

Taj rast nosi potpis nekadašnjeg gradonačelnika koji je posegnuo za brojkama u trenutku gubitka kontrole na Holdingom, ali Google ne nudi očite primjere slične argumentacije posljednjih godina, kada je Holding bio i formalno pod njegovom čvrstom kontrolom.

Smanjuje se dug, smanjuje se i - kapital

Kako se navodi u godišnjim izvješćima, 2008. godine Milan Bandić bio je jedini član skupštine Zagrebačkog holdinga, ali potom ujedinjena oporba preuzima kontrolu, pa skupština Holdinga od srpnja 2010. godine postaje bitno brojnija i bogatija za imena poput Davora Bernardića (uz njega su tu još, između ostalih, i Boris Šprem, Mirela Holy, Tatjana Holjevac, Jasen Mesić, Radimir Čačić i Darinko Kosor).

Veselo društvo je naknadno prošireno za još ponekog novog člana i vlada skupštinom iduće dvije godine, ali 2013. dolazi do preokreta i naš Gradonačelnik Sunce ponovo konsolidira vlast, kako u gradu (trijumfom nad Rajkom Ostojićem), tako i u skupštini Holdinga. Od tada pa do kraja 2020. godine skupština Zagrebačkog holdinga brojala je samo tri člana; Milan Bandić i Slavko Kojić čine stalnu postavu, a treći član se mijenjao, ovisno o okolnostima na političkoj sceni. Tako je u ožujku 2015. otpala Sandra Švaljek koju mijenja Vesna Kusin (obje su bile zamjenice gradonačelnika na izbornim listama 2013. godine), a u lipnju 2017. je zamjenjuje Olivera Majić, čije se ime nalazi i u godišnjem izvješću za 2020. godinu. Ako ništa drugo, na galantnosti mu se doista ne može prigovoriti. 

Njihova su kolektivna ostavština sve pobrojane stavke (mešetarenje nekretninama je posebna tema, za neku drugu priču), ali i ono najvažnije - rast zaduženosti Holdinga. Guranje obveza u budućnost je legitimna računovodstvena praksa i obično pomaže u maskiranju stvarnosti, barem na neko vrijeme. Možda može i odoljeti kakvoj površnoj ocjeni. Pa evo jedne: upravo fascinantno zvuči podatak da stavka „krediti, zajmovi i financijski najam“ već sedam godina bilježi kontinuirani pad - na kraju 2013. godine iznosila je vrtoglavih 4.5 milijardi, a lani 2.8 milijardi kuna. U istom je razdoblju godišnji trošak kamata doslovno prepolovljen (s 340 na 166 milijuna kuna). 

Ali prema Bandićevu poučku stvari već izgledaju manje bajno: problematični ZET je izdvojen iz Holdinga, a zaduženje u relativnim razmjerima svejedno raste. Notorna netransparentnost gradskih financija (uključujući i Holding) već je godinama nezaobilazna činjenica i uz tendenciju vlasti da probleme gura pod tepih (daleko u budućnost) čini ubojitu kombinaciju.

Rezultat takve strategije je opasno nagrizanje supstance, koje se najjednostavnije može ilustrirati neto dugom koji je krajem prošle godine dosegao 75% kapitala, otprilike kao i davne 2013. godine. Od tada do danas dug je smanjen za više od milijardu kuna, ali se u međuvremenu kapital cijedio - još brže.

To je posljedica Bandićeva preuzimanja kontrole nad Holdingom i višegodišnjeg žongliranja dugovima s potpisom vladajuće većine u gradskoj skupštini. A da ironijom zaokružimo cijelu priču, na nešto slično je upozoravao i sam Bandić. Ili se barem tako mogu interpretirati proročanske riječi na kraju famoznog priopćenja: „… nesposobnost i nerad imaju i jednu dobru stranu, a ta je, da se dugo ne mogu prikrivati jer je u njihovoj prirodi samorazotkrivanje - na ovaj ili onaj način.“

Priča možda ima i sretan kraj

Da ne bi baš sve proteklo u tmurnim tonovima, ima i jedna dobra vijest. Zapravo, sretna okolnost, jer ova priča u zamjetnoj mjeri ovisi i o - faktoru sreće. I to barem od 2007. godine, kada je Bandić odlučio prijeći Rubikon i svega godinu dana nakon što je Holding osnovan natovariti mu teret inozemnih obveznica. Izdanje teško 300 milijuna eura plasirano je na rok od deset godina, uz fiksnu kamatnu stopu od 5.5%, što je u to doba bilo bitno povoljnije od zajmova komercijalnih banaka. Primjera radi, na popisu dugoročnih zajmova ZET-a u godišnjem izvješću iz 2007. godine navedeno je ukupno deset različitih izvora financiranja, s kamatnim stopama koje variraju između 6% i 9.94% (jedan od zanimljivijih je povoljan kredit Hrvatske banke za obnovu i razvitak s rokom dospijeća 2016. godine, uz kamatnu stopu od samo 7.2%). 

Faktor sreće očituje se u činjenici da je samo godinu dana kasnije svijet terorizirala globalna ekonomska kriza u kojoj su se stope prinosa na desetogodišnje hrvatske državne obveznice (referentna točka za izdavatelje poput Holdinga) izražavale dvoznamenkastim brojkama. Kriza je došla i prošla, a inozemne obveznice zamijenjene su domaćima: u dvije su tranše plasirane ukupno 2.3 milijarde kuna (sasvim dovoljno za isplatu prethodnih obveznica po dospijeću), ovoga puta uz još nižu kamatnu stopu od 3.875%. Nije potrebno napominjati da je takav pothvat bilo nemoguće isplanirati; jednostavno se dogodio.

I što je još važnije, povoljne okolnosti za izdavatelja poput Holdinga u međuvremenu su se dodatno poboljšale. Nastupilo je razdoblje rekordnih niskih kamatnih stopa koje nije zaobišlo ni Hrvatsku. U vrijeme priprema za plasman prve tranše domaćih obveznica Holdinga stopa prinosa na desetogodišnje hrvatske državne obveznice kretala se oko 3.5% - danas je ta brojka oko 0.5%.

Zato se čini najbezbolnijim rješenjem skori plasman novih obveznica, ovaj put po još povoljnijim uvjetima za Holding (kamatnu stopu na državne obveznice, uvećanu za skromnu premiju), kojima bi se naprosto zamijenile ove stare. Apetita vjerojatno ne nedostaje, jer institucionalni investitori spremno honoriraju svaku mogućnost pozitivnog fiksnog prinosa. Vjerojatno ima i drugih rješenja. Kredibilna alternativa je radikalno rezanje troškova koje može donijeti i neželjene nuspojave poput pada kvalitete usluga. Ili … agresivno ulaganje u Dogecoin? 

Ali ni jedno ni drugo vjerojatno ne može polučiti željeni rezultat do srpnja 2023. godine, kada stare obveznice dospijevaju na naplatu. Plasman novih obveznica je, da ne bi bilo zabune, također potiskivanje dugova u budućnost. Ali, kako sada stvari stoje, po bitno nižoj cijeni (od dosadašnje). I još važnije, njime se otvara pristojan manevarski prostor za ispravljanje istočnog grijeha prijašnje garniture, nastalog nerezonskim i nenamjenskim trošenjem vrijednog kapitala. Pod pretpostavkom da nova vlast s vremenom namjerava ugušiti, ili barem zatomiti sindrom neobuzdanog trošenja novca poreznih obveznika.