DANA 15. prosinca 1999. godine Venezuelu je pogodila jedna od najsmrtonosnijih prirodnih katastrofa u njezinoj povijesti. Nakon više dana ekstremno obilnih kiša, s planinskog masiva Cordillera de la Costa iznad karipske obale pokrenuli su se masovni odroni zemlje, stijena i blata koji su u svega nekoliko sati uništili čitava naselja u saveznoj državi Vargas, nedaleko od glavnog grada Caracasa.

Nezapamćene količine oborina

Kiše su u tom dijelu Venezuele padale gotovo neprekidno od početka prosinca, no između 14. i 16. prosinca količina oborina dosegla je razine kakve nisu zabilježene desetljećima. Tlo na strmim padinama iznad obale bilo je potpuno zasićeno vodom, što je dovelo do naglog urušavanja padina i stvaranja bujičnih tokova blata koji su se velikom brzinom slijevali prema moru.

Najpogođenija je bila savezna država Vargas, gdje su se brojna gusto naseljena mjesta nalazila stiješnjena između planina i Karipskog mora. U noći s 15. na 16. prosinca rijeke blata sravnile su sa zemljom dijelove gradova poput Caraballede, Macuta, Naiguatá i drugih obalnih naselja. Kuće su nestajale u nekoliko minuta, a automobili, autobusi i mostovi nošeni su bujicama prema oceanu.

Tisuće žrtava i razorena infrastruktura

Točan broj poginulih nikada nije službeno utvrđen. Venezuelanske vlasti govorile su o oko 10.000 mrtvih, dok su brojne neovisne procjene broj žrtava podizale na 20.000 do čak 30.000 ljudi. Tisuće osoba vode se kao nestale, a više od 200.000 stanovnika ostalo je bez doma, što ovu tragediju čini jednom od najvećih klizišnih katastrofa u svjetskoj povijesti.

Razaranja su bila golema i dugotrajna. Uništena je ključna prometna i komunalna infrastruktura, uključujući ceste, vodovod, bolnice i škole. Teško je stradala i međunarodna zračna luka Simón Bolívar u Maiquetíji, glavna zračna luka Venezuele, što je dodatno otežalo dopremu pomoći. Pojedina područja bila su potpuno odsječena danima, a do preživjelih se dolazilo isključivo helikopterima i brodovima.

Ljudski faktor povećao razmjere katastrofe

Katastrofa je razotkrila i ozbiljne probleme nekontrolirane urbanizacije. Brojna naselja bila su izgrađena na suhim riječnim koritima i nestabilnim aluvijalnim nanosima, unatoč ranijim upozorenjima geologa i urbanista. Iako su obilne kiše bile iznimne, stručnjaci su kasnije isticali da su razmjeri tragedije uvelike povećani ljudskim faktorom i dugogodišnjim zanemarivanjem rizika.

Venezuelanska vlada proglasila je izvanredno stanje i pokrenula veliku operaciju spašavanja u kojoj su sudjelovale i strane zemlje. Ipak, razmjeri razaranja bili su toliki da su posljedice katastrofe bile vidljive godinama. Tragedija iz prosinca 1999. i danas se u Venezueli pamti kao nacionalna trauma i jedno od najcrnjih poglavlja u modernoj povijesti zemlje.