Komentar Drage Pilsela: Što nakon Arafata?
NAJVEĆEG palestinskog vođu, Yassera Arafata, više nema među živima. No, hoće li njegova karizma pomoći ili odmoći njegovim nasljednicima? I još važnije: budući njegov nestanak zaokružuje jedno posebno vrijeme, hoće li Palestinci, Izraelci i dužnosnici SAD-a, u prvome redu, znati odlučiti u kojem pravcu treba ići da bi se izašlo iz spirale nasilja i sklopio kakav takav mir kojim će se moći ostvariti prava Palestinaca, to jest, osnutak njihove države bez da ona ugrozi temeljne interese Izraelaca?
Činjenica da je Arafat proveo posljednje tri godine u kućnom zatočeništvu, bez osnovnih uvjeta za normalan život, čak ni higijenskih, pomogla je ratnome zločincu Arielu Sharonu da sistematski uništi sve razine vladanja Palestinaca. Odlaskom Arafata, stoga, nastaje ogromna praznina i treba zaista strahovati od povećanja bombaških napada od strane radikalnih palestinskih grupa.
Izrael je potpuno uzurpirao vladavinu Palestinaca a Sharon se posvetio uništavanju palestinskih naselja. Palestinski institucije su, de facto, simboli bez značenja i zato pitanje svih pitanja jest, u ovom slučaju, hoće li se uopće moći provesti demokratizacija palestinskog društva ili će palestinski teritoriji biti "pacificirani" kao što SAD čini u Afganistanu i Iraku? Hoće li Palestincima biti dozvoljeno da se u miru pripreme za legalne i mirne parlamentarne i predsjedničke izbore ili će Sharon uz pomoć Busha instalirati nekog poslušnog palestinskog Alawi-ja ili Karzai-ja kao što je učinjeno u Iraku i u Afganistanu?
Kad bi Sharon izabrao put mira bilo bi mu izuzetno teško nastaviti s politikom etničkog čišćenja okupiranih palestinskih teritorija, politikom kaosa i terora među palestinskih grupacija i unilateralnim odlukama koje se tiču suverenosti Palestinaca jer on do sada uglavnom ignorira međunarodno pravo. Sharonovo povlačenje iz Gaze samo je bila dimna zavjesa da malo popravi svoj međunarodni imidž i da odmakne pažnju od pravih ciljeva - učvršćenje okupacije, nastavljanje gradnje useljeničkih četvrti i zid koji ih odvaja od arapskih naselja kako bi, u konačnici, bilo nemoguće oblikovati palestinsku državu.
Dakle, kada bi Sharon izabrao pregovore s Palestincima, doveo bi se u poziciju koja bi otprilike bila ovakva: kao da Bush prekine ubijanje iračkih civila i urbanocid kojeg američke snage provode, primjerice u Faluyi i prizna poraz u Iraku kako bi američke snage bile zamijenjene UN-ovim trupama. Ili pak, Bush bi trebao stubokom promijeniti svoju politiku u Iraku kako bi bilo moguće provesti demokratizaciju palestinskih teritorija.
Ruku na srce, tu mogućnost ne vidim na horizontu. Zato, koliko god mi priželjkivali mirnu tranziciju u post-Arafatovom vremenu, prestanak ekstremističkog ponašanja Palestinaca i zaustavljanje mašinerije koja onemogućava stvaranje civilnog društva među Palestincima, treba strahovati da će Sharon, ohrabren pobjedom Busha i nestankom Arafata, još jače udariti i da mira još dugo u tom djelu svijeta neće biti.
Drago Pilsel
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati