Foto: Goran Mehkek / Cropix

"TO SU NAŠE mjere... To je popis lijepih želja... To su zakasnjele mjere... To je polurazrađeni izborni program ove vlade... To su naše mjere... To je predizborni program HDZ-a... To su mjere s kojima se slažemo... To je popis lijepih želja... To su naše mjere..."

Još jučer proglasili smo Zorana Milanovića Čovjekom kojeg nije bilo. Danas je postao Čovjek kojega se ne možemo riješiti. Šef SDP-a ne propušta više ni jednu priliku za komentar: na ukidanje niže stope harača, na objavu Registra branitelja, na uhićenje Marka Rakara, na Josipovićevu ispriku... A sad smo dočekali i njegov komentar na najnoviji paket Vladinih mjera.

Nema više skijanja i gripe, bolnih prepona i neodgodivih putovanja. Šef SDP-a sad je tu i ne dopušta nam da ga zaboravimo. Ili možda ipak dopušta?

Kaska umjesto da diktira tempo

Milanović pokazuje da ozbiljno shvaća ulogu šefa oporbe. Da bude prisutan, da reagira i komentira, ironizira i provocira. No, očekuje li se od budućeg premijera da obavlja posao dnevnopolitičkog komentatora? Očekuje li se od njega da kaska za premijerkom i predsjednikom ili da umjesto toga diktira tempo, predlaže svoja rješenja, bude uvijek korak ispred? Ili, ako je već tako, imamo li pravo očekivati da kad već govori, da onda barem nešto i kaže?

Piškio bi, a kaki mu se

Njegov istup u povodu Kosoričinih mjera za izlazak iz krize tipičan je primjer reakcije na Vladine poteze. Ne želi ih pohvaliti, pa tvrdi kako je riječ o "popisu lijepih želja" i "predizbornom programu HDZ-a". No onda ne može izdržati da se ne pohvali kako su to zapravo SDP-ove mjere. Ironično zaključuje kako se radi o "polurazrađenom izbornom programu", ali onda tvrdi da se "mora složiti s većinom mjera". I što onda dobivamo? Kritizirao bi, a ne može. Hvalio bi, a ne smije. Piškio bi, a kaki mu se.

Slično je bilo i prilikom ukidanja niže stope harača. "Ukidanje kriznog poreza trebala je biti dobra vijest da joj nisu prethodile loše vijesti u posljednjih godinu dana", izjavio je Milanović, aludirajući opet kako se radi o "predizbornoj kalkulaciji Jadranke Kosor". Opet nije znao što bi: hvalio ili kritizirao. Sigurno je samo da je zakasnio. Vlada griješi. Vlada popravlja. Oporba komentira.

Josipović kao Milanovićev problem

Na njegovu žalost, Milanović ima i jedan drugi problem. A taj se zove Ivo Josipović. Osim što kaska za predsjednicom Vlade, on je prisiljen kaskati i za Predsjednikom Republike. Josipović se uspio nametnuti kao neformalni šef opozicije, pri čemu njegov bivši stranački šef izgleda kao potrčko. Kao sporedan lik koji ne uspijeva doći na red. Pa tako Milanović kritizira policiju zbog uhićenja Rakara - nakon Josipovića. Pa se tako Milanović protiv svoje volje mora baviti Bosnom i Hercegovinom - zbog Josipovića.

U percepciji javnosti Josipović je taj koji vodi rat s Kosoricom, a ne Milanović. Šef SDP-a tek povremeno izviri kroz pomična vrata Središnjice, onjuši situaciju, nabrzinu kaže dvije-tri, a onda opet zbriše na sigurno. Gdje valjda, po uzoru na Josipovićevu poslovicu, "strpljivo čeka da ispred njega propluta leš njegova neprijatelja".

HDZ nema odgovore na sva pitanja. Ima li ih SDP?

Samo u Hrvatskoj vođa oporbe pušta vlast na miru. Samo se u ovoj zemlji u ovakvoj situaciji čovjek koji pretendira za dolazak na vlast može hvaliti kako "neće primjenjivati pritisak i silu" na nesposobnu Vladu "koja nema odgovore na sva pitanja". No, logično je pitanje: ima li ih on?

Najnovija anketa agencije Puls otkrila je šokantan podatak. Hrvatski građani podjednako ne vjeruju premijerki Kosor i njezinu potencijalnom nasljedniku Zoranu Milanoviću. Dapače, u određenom postotku više vjeruju aktualnoj šefici Vlade, nego onome tko bi to tek želio postati. Ima li Milanović neki zgodan komentar i na to?

Koga briga za izbore?

I to nam je šef oporbe. Čovjek kojeg nije bilo, a sad ga se ne možemo riješiti. Čovjek koji malo zaziva prijevremene izbore, pa im se protivi. Malo ruši Vladu, pa je štedi. Malo se hvali kako je spreman za dolazak na vlast, a onda ostavlja dojam da mu se ne žuri previše.

Nije onda ni čudo što je Hrvatska zaglavila s aktualnom premijerkom koja nema pojma što radi, s potencijalnim premijerom za kojeg nitko ne zna što bi on radio, s predsjednikom države koji se ponaša neobavezno poput šefa nevladine organizacije. Rezultat? Hrvatska je ušla u anale kao jedna od rijetkih zemalja u kojoj građani više vjeruju ovoj katastrofalnoj vlasti, nego ovakvoj (katastrofalnoj) opoziciji. Kome se onda žuri na izbore?

 > Ostale komentare autora pročitajte ovdje