PANDEMIJA novog koronavirusa SARS-CoV-2 koja je poharala svijet ponekad se kolokvijalno uspoređuje s kugom. A da su virusi i bakterije svjesna živa bića, mogli bismo reći da je bakterije kuge odlučila da je koronavirus neće zasjeniti pa se i sama odlučila ponovo pojaviti, piše Foreign Policy.

Slučajevi bubonske kuge su, naime, u posljednja dva mjeseca zabilježeni u Mongoliji i Kini, ali i američkoj saveznoj državi Kaliforniji. U Mongoliji i Kini najmanje dvoje ljudi je i umrlo od ove zloglasne bolesti.

>>Mladić iz Mongolije pojeo svisca i umro od kuge

>>Muškarac iz Kalifornije dobio kugu

Crna smrt u 14. stoljeću pobila između 75 i 200 milijuna ljudi 

Povijesno poznata pod imenom "crna smrt", ova je drevna bolest desetkovala narode diljem svijeta kroz 1500 godina. A kad je prerasla u pandemiju u 14. stoljeću, ubila je između 75 i 200 milijuna ljudi, od Kine do sjeverne Afrike, Španjolske i Britanije. Europa je u toj pandemiji izgubila između 30% i 60% svog stanovništva, i to u samo četiri godine (1347.-1351.) Stari kontinent se tek oko 1500. vratio na broj stanovnika koji je imao prije pandemije. 

Istini za volju, kuga se i dalje javlja svake godine, uglavnom u Unutarnjoj Mongoliji, autonomnoj pokrajini Kine. Ipak, nova pandemija kuge praktički je nemoguća jer se ona, za razliku od covida-19, može liječiti antibioticima (kuga je bakterijska zaraza, a covid-19 virusna).

Covid-19 je također, očito, mnogo manje smrtonosan nego što je kuga - procjenjuje se da je takozvani case fatality rate (CFR), odnosno omjer potvrđeno zaraženih i umrlih, oko 11% kod kuge (u srednjem vijeku je vjerojatno iznosio 30-60%), dok je kod novog koronavirusa oko 2%.

Još je jedna razlika između tadašnje i današnje pandemije posebno zanimljiva, a njom se pozabavio Edoardo Campanella u časopisu Foreign Policy. A ta se razlika odnosi na društvenu nejednakost. 

Rastuću nejednakost mnogi smatraju najvećim ekonomskim izazovom našeg doba. Ipak, današnja nejednakost i nije izvanredna u povijesnom kontekstu - dvadesetih godina 20. stoljeća, prije Velike depresije, bila je jednako visoka. A povijesne civilizacije, od britanskog, ruskog, osmanlijskog, kineskog do rimskog carstva redovito su slijedile isti trend: bogatstvo se koncentriralo u malom broju ruku privilegirane elite. 

Nejednakost se uglavnom smanjuje nakon ratova, katastrofa i pandemija

Međutim, povijest je imala razdoblja kad je nejednakost naglo i dramatično opadala. A kako dokumentira Walter Scheidel u svojoj knjizi The Great Leveler: Violence and the History of Inequality from the Stone Age to the Twenty-First Century, ta su razdoblja uglavnom uslijedila nakon kataklizmičnih događaja kao što su ratovi, revolucije, velike prirodne katastrofe i - pandemije. Štoviše, pandemije su veći izjednačivači od ratova jer virusi i bakterije ne biraju svoje žrtve po klasi, rodu, nacionalnosti i spolu, a često ni dobi. 

Kad je crna smrt pobila između 30% i 60% europskog stanovništva, 10% najbogatijih Europljana izgubilo je 15-20% svog bogatstva. Ekonomske posljedice bile su jednako dramatične. Radna snaga bila je desetkovana, što je pridonijelo rastu plaća, a smanjenje broja kupaca pridonijelo je padu vrijednosti zemlje jer su poljoprivredna dobra imala manju potražnju. Usto, veliki dio zemlje ostao je ispražnjen. Ovaj je prevrat toliko oslabio ekonomski položaj plemstva, a pojačao položaj kmetova da je doveo do kraja feudalizma. 

The Triumph of Death by Pieter Bruegel the Elder. Wikimedia Commons

U Engleskoj je kralj Edward III. 1351. uzalud donio radnički statut kojim je pokušao zabraniti traženje ili ponudu plaća viših nego prije crne smrti, kao odgovor na nedostatak radne snage. Dio kmetova uspio je na kraju nabaviti vlastitu zemlju i prodavati njene plodove na tržištu, emancipirajući se tako od feudalaca. 

Današnja pandemija produbljuje nejednakost

Ovaj uzorak sugerira da će i covid-19 biti novi veliki izjednačitelj ekonomske nejednakosti, no čini se da to ovog puta neće biti slučaj. Naprotiv, trenutna pandemija dodatno produbljuje nejednakost. Ekonomske posljedice masovne karantene, odnosno lockdowna, uključujući eksploziju nezaposlenosti, prvenstveno pogađaju one s manjim prihodima, imovinom i razinom obrazovanja.

Oni siromašniji i slabije obrazovani, barem na Zapadu, imaju i najveći rizik od toga da se ozbiljno razbole, vjerojatno i zbog toga što češće pate od kroničnih bolesti koje covid-19 čine smrtonosnijim (dijabetes, kardiovaskularne i respiratorne bolesti itd.). Bogatima se također lakše društveno izolirati od drugih ljudi, pa i privremeno se odseliti ako je njihov grad teško pogođen, nego siromašnima. Vozači autobusa, čistači, dostavljači i blagajnice nemaju privilegiju raditi od kuće. Sa svim ovim u vidu, nije ni čudno što američki crnci triput češće obolijevaju od bijelaca. 

>>Pogledajte koliko su se milijarderi obogatili za vrijeme pandemije

A u SAD-u su u tri mjeseca od početka pandemije milijarderi uvećali svoje kolektivno bogatstvo za 20%, prema analizi Institute for Policy Studiesa i udruge Americans for Tax Fairness. Totalno bogatstvo 643 američka milijardera naraslo je u ova tri mjeseca, od 18. ožujka do 17. lipnja, s 2,9 bilijuna na 3,5 bilijuna dolara - 584 milijarde dolara. 

Smrtnost od covida-19 preniska da bi utjecala na tržište rada

Razlozi za to su, prije svega, epidemiološke prirode. Smrtnost od covida-19 naprosto je preniska da bi utjecala na tržište rada - tim više što prvenstveno umiru stariji, dakle oni koji su uglavnom već u mirovini. Usto, koronakriza će dovesti do pada, a ne do rasta plaća.

Doduše, i kuga je siromašne, koji su često bili i neuhranjeni, pogađala teže nego bogate, koji su mogli otići iz grada i izolirati se u seoskim vilama. Radnja Decamerona talijanskog pisca Giovannija Boccaccia odvija se upravo u takvom kontekstu. Bogati su napustili grad "kao da je kuga bila namijenjena samo za one koji ostanu unutar gradskih zidina", piše Boccaccio. 

Kad znamo da je gotovo milijun ljudi umrlo od koronavirusa diljem svijeta, jasno je da je ova pandemija sve, samo ne bezazlena. No u isto vrijeme taj je broj teško usporediv s brojem žrtava crne smrti. A baš je taj izostanak masovnog pomora, paradoksalno, doveo do povećanja nejednakosti. 

Posljednje što nam treba je takva kataklizmična "uravnilovka". No to ne znači da države ne trebaju pronaći manje brutalne načine za smanjivanje nejednakosti, od viših plaća za esencijalne radnike do bolje zdravstvene skrbi i socijalne pomoći za one koje su koronavirus i koronakriza najteže pogodili, zaključuje autor Foreign Policyja.