Pričali smo s mladom Laurom koja živi u strašnim uvjetima: "Najgore mi je što se ne mogu okupati"

Pričali smo s mladom Laurom koja živi u strašnim uvjetima: "Najgore mi je što se ne mogu okupati"

Foto: Dino Stanin/Pixsell

HRVATSKU ovih dana ujedinjuje želja da pomogne Lauri Dragaš, 18-godišnjakinji koja u mjestu Briševo kod Zadra živi u strašnim uvjetima.

U kućici koja je toliko trošna da se doslovno raspada, Laura živi s mlađom sestrom, tatom koji je ostao bez posla i mamom koja je mogla naći samo povremene, sezonske poslove. Griju samo kuhinju. Soba im je s druge strane dvorišta, puna je vlage i plijesni, a zidovi se raspadaju. WC je na otvorenom.

U sobi u kojoj spavaju otpalo je pola plafona, tuširaju se u poljskom WC-u

''Naši uvjeti su jako loši. Već 18 godina živimo u trošnoj kućici koja zapravo nije naša. Imamo u dvorištu tri prostorije. Jedna od njih je mala kuhinjica koja se jedina grije. Tu boravimo cijeli dan. Imamo jednu malu sobu koja je u katastrofalnom stanju. Otpalo je pola plafona i velika je vlaga. Tu spavamo majka, otac, sestra i ja. Tuširamo se u poljskom WC-u i po zimi je toliko ledeno da se osjećamo kao da se kupamo vani. Vani peremo zube, vani se umivamo...'', počela je svoju priču Laura Dragaš, hrabra 18-godišnjakinja iz okolice Zadra kada smo je nazvali da nam ispriča kako zapravo živi.

''Živimo od samo 1600 kuna mjesečno. 1100 socijalne pomoći i 500 kuna dječjih doplataka. Mama i tata ne rade. Tata je prije par godina dobio otkaz kao tehnološki višak. Ima i zdravstvenih problema, oštećena mu je kičma i kukovi pa ne može raditi teške fizičke poslove. Ali rekao je da bi osim toga volio raditi bilo što, čistiti okoliš, što god. Mama može pronaći samo sezonske poslove. Ja idem u školu, maturantica sam. Sestra ide u peti razred, ona ima 12 godina'', priča Laura koja već od 14. godine povremeno radi da bi pomogla obitelji.

Pitali smo joj što joj je najgore od problema s kojima se ona i njena obitelj suočavaju.

''To što se ne mogu okupati kako Bog zapovijeda. To što moram ići kod nekoga da bih se normalno otuširala. To me psihički umara. Prijatelji pomažu koliko mogu. Dolaze kod nas, pričaju s nama. Nikada nisu došli praznih ruku. Uvijek donesu neku sitnicu, a nama to puno znači. Ali nama treba neko realno rješenje stambenog pitanja jer to jednostavno nisu uvjeti za život'', govori nam Laura.

Preko telefona ne zvuči kao 18-godišnjakinja. Zvuči mnogo zrelije. 

"Nisam htjela da i moja sestra dočeka moje godine u ovakvoj bijedi"

Tekst se nastavlja ispod oglasa

''Meni se to skuplja godinama. Ja sam još prije godinu dana htjela pokrenuti nešto, ali mi je tada sestra još išla ovdje u selu u školu. A znate kakva su djeca, ne razumiju i rugala bi joj se. Zbog toga sam odustala. Sve dok jednog dana moja mama i ja nismo pričali s mojom prijateljicom i njenom mamom. Pričali smo općenito o životu i životnim problemima i dotaknuli smo se našeg života. I onda je mama moje prijateljice rekla mojoj mami da je vrijeme da se neke stvari mijenjaju, da ne može više dozvoliti da joj djeca žive u takvim uvjetima. Prijateljičina mama je nazvala emisiju Labirint i onda sam im ja ispričala o uvjetima u kojima živimo. Ja samo nisam htjela da moja sestra dočeka moje godine u takvoj bijedi. Bilo mi je to preteško gledati'', priča Laura.

Kaže da su se, otkad je priča dospjela u javnost, dogodile predivne stvari.

''Prošlo je možda pola sata, a meni je već počeo zvoniti mobitel. I sutradan ljudi su zvali, pitali za žiro račun. Počeli su dolaziti kod nas kući. Neki su nudili posao, neki su donosili odjeću, hranu. Iz općine su rekli da će dati sve od sebe da nam daju neko zemljište na kojoj bismo mogli izgraditi neku kućicu. To je sad na općinskom vijeću, ovaj tjedan bismo trebali saznati hoće li to biti odobreno. Počeli su se organizirati mali koncerti i utakmice na kojima se prikuplja novac za nas. Ali i bez tih događanja ljudi nam se javljaju i makar nam upute neku toplu riječ. A nama to puno znači, kad vidimo da je netko uz nas'', zahvalna je Laura.

Pitali smo je što bi htjela u životu, a sada ne može. Kao 18-godišnjakinja, sigurno ima neke želje kakve već imaju mladi ljudi u njenim godinama.

"Moja najveća želja je vlastita soba"

''Moja najveća želja je imati svoju sobu. Ja vam maštam otkad sam bila dijete da imam svoju sobu, WC. Htjela bih samo da imamo neku malu kućicu u kojoj bismo nas četvero mogli živjeti mirno i spokojno. Tek kad bismo u tome uspjeli, voljela bih upisati fakultet i vozački. Želim raditi, želim samu sebe školovati, želim uspjeti u životu kao i svi", rekla je Indexu Laura.

Lauri i njezinoj obitelji možete pomoći uplatom na žiro račun: IBAN HR8024070003104973657 (Dragaš Laura, Pavličova ulica 8, Briševo). 

Za Laurinu priču među prvima je čula Antonija Bartković iz Velike Gorice koja je odmah odučila pomoći.

"Došla sam do polovice videa i doslovno su mi se ruke počele tresti. Odmah sam počela priču o Lauri prosljeđivati medijima. Javila sam i jednom vlasniku kafića u Velikoj Gorici, gdje živim, da stavimo kutiju za prikupljanje novca za Lauru. Naravno, prvo sam se čula s Laurom da provjerim slaže li se s tim. Morala sam to prijaviti na Poreznu koja bi mi u ponedjeljak trebala dati papir da smijem postaviti tu kutiju", ispričala je za Index 23-godišnja Antonija.

"Ako ja mogu pomoći sa svoje 23 godine, mogu i svi ostali. Djevojka ima 18 godina, meni se srce raspalo kada sam čula njenu priču. Išla sam je tražiti na Facebooku i našla sam je. U prvoj poruci napisala sam da joj se divim koliko je hrabra i uporna sa svojih 18 godina, da šaljem medijima i da ću biti uporna koliko i ona da to dođe u javnost. Tražila sam je broj računa na koji joj mogu uplatiti novac. Neki dan smo se i čule telefonom. Ruke su mi se tresle dok sam je zvala. Laura je tako divna, toliko mi je zahvaljivala, nije prestajala govoriti hvala", rekla nam je Antonija.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara