Foto: 123rf

IMAMO 30 godina da se odlučimo između tehnokracije i ekološki osvještenije poljoprivrede, piše Charles C. Mann za The Atlantic. U nastavku donosimo najbitnije dijelove njegova članka.

"1970. godine svaki četvrti stanovnik svijeta bio je pothranjen. Danas taj postotak uključuje 10 posto globalne populacije, a životni vijek je u isto vrijeme porastao za više od 11 godina. Stotine milijuna ljudi u Aziji, Južnoj Americi i Africi izvuklo se iz siromaštva, a iako su milijuni i milijuni ljudi i danas siromašni, takav porast bogatstva nije u povijesti nikad prije zabilježen.

Danas na svijetu živi oko 7,6 milijardi ljudi, a znanstvenici predviđaju da će se do 2050. godine ta brojka popeti na 10 milijardi. Populacija će nakon toga stagnirati, to jest rađat će se onoliko djece koliko je dovoljno da se nadomjesti postojeća populacija. Prema ekonomistima, svjetski ekonomski rast trebao bi se nastaviti, što znači da će znatan postotak od tih 10 milijardi ljudi pripadati srednjoj klasi.

Postavlja se, međutim, pitanje: kako ćemo prehraniti sve te ljude i njihove srednjoklasne apetite, a da potpuno ne uništimo ovaj planet?"

Žustri protivnici

"Institucije diljem svijeta svoje razumijevanje ekoloških problema današnjice većinski temelje na zamislima dvoje ljudi: Williama Vogta i Normana Borlauga.

Vogt je rođen 1902. godine i začetnik je modernog ekološkog pokreta. Otac je takozvane "apokaliptične ekologije", to jest vjerovanja da će ljudska potrošnja i porast populacije dovesti do kraha globalnih ekosustava.

Prema Vogtu, bogatstvo nije naše najveće dostignuće, već najveći problem. Ako nastavimo uzimati više no što Zemlja može dati, čeka nas devastacija na globalnoj razini.

Borlaug, rođen 12 godina nakon Vogta, utjelovljenje je "tehno-optimizma". Prema toj ideologiji, iz trenutnog nezavisnog položaja izvući nas mogu jedino znanost i tehnologija. Borlaug je lice takozvane "Zelene revolucije" iz 1960-ih godina, golemog povećanja stopa svjetske poljoprivredne proizvodnje. Prema Borlaugu, bogatstvo je rješenje svih naših problema.

Njihove sljedbenike nazovimo "čarobnjacima" i "prorocima". Borlaughovi čarobnjaci nude tehnološka rješenja, dok Vogtovi proroci osuđuju posljedice ljudske nepromišljenosti".

Regresija ili pohlepa?

"I Vogt i Borlaug za sebe su smatrali da koriste najnovija znanstvena saznanja u borbi protiv svjetske krize. Prema Borlaugovoj hipotezi, tehnološki razvitak u poljoprivredi treba koristiti za povećanje uroda, čime bi svijetu bilo potrebno manje obradivih površina.

Prema Vogtu, moramo smanjiti pritisak na svjetske ekosustave tako što ćemo početi jesti "na nižem dijelu hranidbenog lanca".

Vogt i Borlaug samo su se jednom sreli i nisu se dopali jedan drugome. Vogt je smatrao da je Borlaug "u zabludi" te da samo pogoršava naše probleme, dok je Borlaug svog protivnika nazivao "luditom".

Čarobnjaci smatraju da proroci žele regresiju u svijetu u kojem milijarde žive u siromaštvu i bijedi; proroci smatraju da se čarobnjaci vode pohlepom, koja će na kraju dovesti do uništenja svijeta".

Put u pakao

"Današnji ekološki pokret teoriju o "ekološkom ograničenju" Zemlje duguje Vogtu. Prema toj ideji, proizvodnja svakog pojedinog ekosustava je ograničena, a njezino dugotrajno prekoračenje dovodi do kraha tog ekosustava. Budući da ljudska populacija stalno raste, potreba za hranom na koncu će nadmašiti proizvodne kapacitete Zemlje.

Borlaug je u 50-im godinama prošlog stoljeća pod pokroviteljstvom Rockefellera u Meksiku uspio uzgojiti tip pšenice koji je davao goleme urode, čime je započela Zelena revolucija. Blagodati revolucije posebice su se osjetile u Aziji, gdje su nove vrste s visokim urodom omogućile eksploziju stanovništva i gospodarski rast. Američka vlada širenje novih sorti riže ujedno je iskoristila za širenje kapitalizma u tim zemljama.

Međutim, nevjerojatan skok produktivnosti sa sobom je povukao i neviđene ekološke i društvene posljedice, kako je Vogt i predvidio. Zelena revolucija samo je odgodila svjetsku krizu.

Povećani apetiti

"Iako će svjetska populacija do 2050. godine porasti za samo 25 posto, prema projekcijama, proizvodnja hrane morat će se povećati za 50 do 100 posto.

To je zato što bogate zajednice konzumiraju više životinjskih proizvoda, poput mesa i mliječnih proizvoda, za čiji je uzgoj potrebno znatno više površine, vode i energije od uzgoja bilja. Sve će to dovesti do novih pustošenja okoliša, ratova za vodu i otimanja zemljišta.

Danas više ne možemo računati na strategije Zelene revolucije. Već koristimo gotovo svaki hektar obradive površine, pregnojavaju se sve površine osim nekih dijelova Afrike, a sustav navodnjavanja proširen je do maksimuma.

Čarobnjaci smatraju da je rješenje upotreba genetski modificiranih usjeva koji daju veće prinose, no proroci upozoravaju da se stopa ljudskog utjecaja na okoliš mora smanjiti ako želimo preživjeti".

Priča o dušiku

"Svaki dan jedemo, no malo nas zna kako zapravo dolazimo do hrane. Većinu današnjih usjeva možemo zahvaliti njemačkim kemičarima i nobelovcima Fritzu Haberu i Carlu Boschu, koji su početkom prošlog stoljeća osmislili umjetno gnojivo na bazi dušika.

Takozvani Haber-Boschov proces vjerojatno je najutjecajnije tehnološko otkriće prošlog stoljeća. Prema nekim proračunima, taj proces danas hrani polovicu svjetskog stanovništva.
Međutim, biljke su u posljednjih 60 godina apsorbirale samo 60 posto umjetnog gnojiva. To gnojivo završava u tlu, zraku i vodama, gdje stvara stakleničke plinove i mrtve oceanske zone."

Organski pristup poljoprivredi

"Botaničarski bračni par Albert i Gabrielle Howard u isto su vrijeme postali začetnici takozvanog "Zakona povrata", prema kojemu je zemlja složeni živući sustav koji zahtijeva kompleksnu mješavinu hranidbenih tvari, koje se u zemlju vraćaju u obliku izmeta i biljnog otpada. Bio je to početak pokreta organske poljoprivrede.

Čarobnjaci Howarde optužuju za šarlatanstvo, no njihovo viđenje zemlje je ispravno. Tlo nije samo supstrat za kemijske dodatke. Tlo čini zajednica organizama koja ima dinamičan odnos s korijenjem bilja.

Howard je također ispravno zaključio da industrijska poljoprivreda tjera ljude sa sela i uništava tradicionalne načine života. Prema istraživanju UN-a iz 2011. godine, trećina svjetskih obradivih površina već je degradirana".

Evolucija je podbacila

"Znanstvenici su tek nakon Drugog svjetskog rata otkrili zašto je biljkama potreban dušik. Biljke pomoću dušika proizvode protein pod nazivom RuBisCo, koji služi kao enzim kod procesa fotosinteze. Smatra ga se najobilnijim proteinom na zemlji, no izrazito je neefikasan i spor. "To nije jedan od boljih proizvoda evolucije", izjavio je jedan znanstvenik.

Međutim, evolucija je iznašla i alternativu RuBisCou, a to je C4 fotosinteza, koja se tako naziva jer uključuje molekulu s četiri atoma ugljika. Takozvane C4 biljke mnogo brže i efikasnije proizvode iste produkte fotosinteze, uz manju potrošnju vode i energije. Takva fotosinteza uočena je u preko 60 vrsta, od kukuruza do šećerne trske.

Znanstvenici sada pokušavaju rižu preobratiti u C4 biljku. Riža je osnovna žitarica za polovicu svjetske populacije, a njezina proizvodnja će se do 2050. godine morati povećati za 40 posto.
Konzorcij za C4 rižu koji većinski financira zaklada Billa Gatesa osnovan je s ciljem stvaranja C4 riže i najambiciozniji je svjetski program genetskog inženjeringa. 

Umjesto preinake jednog jedinog gena, Konzorcij za C4 rižu želi preinačiti cjelokupni proces fotosinteze. Nadaju se da riža u svojem genetskom kodu posjeduje neaktivne gene za C4 fotosintezu, čijom bi aktivacijom nastala potpuno nova, produktivnija vrsta riže.

Ishod genetske manipulacije riže Konzorcij neće koristiti za profit, već će ga Međunarodni institut za istraživanje riže podijeliti poljoprivrednicima – kako su učinili i s visokoproduktivnim sortama riže tijekom Zelene revolucije.

Osim C4 riže, znanstvenici također rade na drugim, jednako ambicioznim projektima, poput samooplodnog kukuruza, pšenice koja može rasti u slanoj vodi i unaprijeđenim ekosustavima tla i mikroba. Iako svaki od tih projekata ima male izglede za uspjeh, mali su i izgledi da će baš svaki od njih biti neuspješan, nadaju se znanstvenici."

Nade ludita

"Istraživanja su jasna: ekološka poljoprivreda ne može proizvesti jednaku količinu kalorija na određenoj površini kao tehnički potpomognuta poljoprivreda.

Međutim, na poljoprivredni sustav ne može se gledati samo u vidu kalorija po hektaru, jer on uključuje i skrivene troškove, poput zagađenja tla i voda umjetnim gnojivima, erozije i sabijanja tla, degradacije slivova te pretjerane upotrebe pesticida i antibiotika. Tu je i propadanje poljoprivrednih zajednica te sve manja hranjivosti hrane koju jedemo.

Odgovor na čarobnjačko povećanje produktivnosti proroci vide u upotrebi trajnica. Žitarice poput riže, kukuruza i pšenice jednogodišnje su biljke koje je potrebno svake godine iznova saditi. Trajnice zahtijevaju manje vode, gnojiva i energije, štite tlo te rastu dulje.

Jedan od izazova istraživanja trajnica je to što ih je potrebno promatrati kroz više godina, zbog čega je napredak vrlo spor.

Znanstvenici na Institutu za zemlju u Kansasu, neprofitnom centru koji istražuje mogućnosti ekološke poljoprivrede, nade polažu u uzgoj komercijalne vrste divljeg pira pod latinskim nazivom Thinopyrum intermedium. Ta se vrsta koristi za prehranu stoke, a daje zrno slično pšenici, iako mnogo manje i tvrđe.

Umjesto žitarica, istraživači u Africi i Latinskoj Americi skloniji su uzgoju gomoljastog bilja i drveća. Gomolji poput kasave, poznate i kao tapioka, daju puno veći urod od žitarica. U sjevernoj hemisferi, isto se može reći za krumpir.

Voćke poput jabuke, papaje ili banane također daju puno više kalorija po hektru od pšenice. Iako se od njih ne mogu napraviti mekana peciva ili dekadentne torte na koje smo navikli, većina žitarica ionako se koristi za prehranu stoke te u proizvodnju visoko-prerađenih namirnica poput slatkiša, sirupa i etanola, za što se jednako lako može koristiti i voće ili gomolji.

"Ne znam zašto se u obzir ne uzimaju takve alternative, to se čini lakšim od uzgoja potpuno novih vrsta", pita se Edwige Botoni, znanstvenica iz Burkine Faso."

Ispravan način života

"Od kraja Drugog svjetskog rata, većina svjetskih vlada svjesno radnike odvraća od poljoprivrede (uz jednu iznimku, Kinu). Prema borlaugovskom idealu, poljoprivredne radnike treba preusmjeriti na bolje plaćene poslove u industriji, pa će preostali poljoprivrednici zarađivati i uzgajati više. Poljoprivredni i industrijski izvoz će porasti, hrana postati jeftinija, a radna snaga dostupnija.

Međutim, ishod tog eksperimenta nije bio u potpunosti pozitivan: poljoprivrednici bez posla završavaju u slamovima, a sela izumiru. Poljoprivredom dominira šačica velikih poljoprivrednika, koja prima državne poticaje i uzgaja komercijalne usjeve za izvoz.

Vogtovi sljedbenici smatraju da se poljoprivreda prije svega mora pobrinuti za zdravlje zemlje. Takva poljoprivreda morala bi se usredotočiti na uzgoj više vrsta usjeva na manjim površinama te ponovno uposliti veliki dio odbjegle radne snage. Za to su potrebne pravne promjene koje potiču upotrebu radne snage, a ne strojeva. Takvu društvenu promjenu teško je postići.

Razdor između čarobnjaka i proroka upravo je u tome: u središtu rasprave su priroda poljoprivrede te najbolji oblik organizacije ljudskog društva.

Borlaugovi sljedbenici smatraju da je za ostvarenje individualne slobode potrebno srezati količinu poljoprivrednog rada. Prema vogtovcima, poljoprivredu čine ekološke i ljudske zajednice, a poljoprivredni rad održava ljudsku vezu sa Zemljom.

Svaka generacija oblikuje budućnost, a iduća generacija morat će se nositi s ljudskim potrebama na Zemlji s 10 milijardi ljudi", zaključuje Mann za Atlantic.