U REDU, hajde, neka ljudi na Indexu nisu novinari kao što je u najnovijoj izjavi - ili kako se već naziva njegovo oglašavanje - rekao Zoran Milanović, hrvatski predsjednik. Neka ni Marijana Puljak i Dalija Orešković nisu parlamentarke, nego narikače, neka Rada Borić nije feministica i političarka, nego osoba koja se "lažno prikazuje", neka pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ne zaslužuje da joj se pamti ime.

>> Milanović: Koji novinari? Ljudi koji pišu u Indexu nisu novinari

Neka ni Peđa Grbin ne zna sročiti suvislu rečenicu, neka Žarko Puhovski nije profesor i politički analitičar, nego druker, umirovljeni mudroslov, propali političar i "jedna od najnečasnijih pojava na hrvatskoj javnoj sceni". Ok, neka i B.a.B.e. imaju užasno ime, neka je GONG skupina kruhoboraca, neka je i Neven Barković, Indexov urednik i novinar, "ateistički agitator", kao što je u svojim istupima - ili kako se to već zove kad ispušta zvukove iz usta - zaključio Zoran Milanović, hrvatski predsjednik.

Neka su svi pobrojeni baš takvi, pa i dvaput gori nego što u svojim kratkim spojevima - ili kako se to već zove kad pokušava biti iskričav i polemičan - tvrdi Zoran Milanović, hrvatski predsjednik. Neka je nitkov, hulja, pozer i haški svjedok svatko kome je tužna, žalosna, pa i odvratna činjenica da je prvo biće neke države - čak i ovako tragikomične kao što je Hrvatska - u nelegalnoj žderačnici gutalo viškove hrane, dok su legalni restorani i kafići bili zatvoreni i dok su ljudi, uplašeni širenjem novoga virusa i kojekakvim sankcijama, sjedili po kućama.

Što je Milanović bez funkcije?

Neka je sve tako, ali što je, dovraga, Zoran Milanović? Što je osim nesretne predsjedničke funkcije, bučne i ubojite poput petarde, taj višestanični organizam koji danima koristi njezinu vidljivost da bi po medijima bivao smiješno i naporno ogorčen jer je zatečen tamo gdje se, kako veli USKOK, dijelilo milijunsko mito? Što ostaje kad se funkcija predsjednika - a ona je prolazna, čak i kod doživotnih nositelja, i, u naravi, nebitna - odvoji od imena?

Što je, dakle, Zoran Milanović? Propali diplomat? Pravnik koji loše vlada nekim od temeljnih pravnih pojmova? Šef socijaldemokrata koji se deklarirao kao liberal? Deklarirani liberal koji je odavao počast Franji Tuđmanu? Neugodno neduhoviti polemičar? Posustali konzultant koji je nakon nekoliko godina provedenih na nesigurnom tržištu potrčao natrag u politiku, pobijedio lošu protukandidatkinju, pa sada, opterećen viškom vremena i potaknut tko zna čime, pokušava dijeliti etikete boljima od sebe?

A nije ih teško naći. Pogledajte kroz prozor.

Smjerno preo pred Sanaderom i Granićem

Milanovićev javni angažman - ili kako se to zove kad prima plaću iz budžeta - počeo je devedesetih godina, kada je po hodnicima Tuđmanove diplomacije smjerno preo ispred Ive Sanadera, Mate Granića i ostalih šefova hrvatske diplomacije - vjerojatno ih je šarmirao olajavanjem neprijatelja našeg poretka i smišljanjem etiketa poput "ateistički agitator" - a nastavlja se krajem devedesetih kad je dao šapicu Ivici Račanu, šefu socijaldemokrata. Dotepenačkom snobu, trajno zgađenom nad Špičkovinom, Prnjavorom i teferičem na Ilidži, ali karijerno nerealiziranom u diplomaciji, mora da je bila beskrajno zamorna cijela ta priča sa socijaldemokracijom, radnicima, trlišima i sličnim, ali HDZ je izlazio iz mode i nije obećavao brz karijerni probitak.

No, o tome je već pisano. Pisano je i kako je postao premijer i kako je vrtio palcima i gledao u strop dok je njegov financijski kabadahija - sorry zbog blatnjavog turcizma - jahao po malim poduzetnicima. Podsjećalo se kako je u mandatu njegove vlade mobilizirana prilična energija da se uništi i ovaj portal. Srećom, Milanovićev tim ni za to nije bio sposoban.

Političar bez sadržaja

Tragedija Zorana Milanovića nije u tome što je političar bez sadržaja, onaj koji se nakon desetljeća plaženja po kabinetima i brbljanja pod zastavama ne diči ni idealima ni principima, nego navodnim karakterom. Ne manjka takvih u hrvatskoj politici. Neki su možda bolje odgojeni, neki manje nervozni, neki pametniji i manje vidljiviji. 

Tragedija Zorana Milanovića, i na njoj zasnovana nervoza, je u tome što se prerano uvjerio da više nije gospodski cuko, nego gospodar. Baš kad mu se učinilo da je na vrhu, da nema nijednog Sanadera, Granića i Račana pred kojim se mora propinjati na zadnje šapice da je suveren, vladar, doznao je da je izba u kojoj je tijelo punio hranom, a duh uvjerenjem da je konačno nekakva elita, bila pod policijskom prismotrom. I da on, koji zna što je Puhovski govorio na sudu prije 48 godina, nije imao pojma da mu jaran - ups, oprosti, i ovo podsjeća na Bosnu - i domaćin prima mito.

Ako to nije tužno, ne znam što jest.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala