(Ne)održivost svijeta: Koliko ljudi Zemlja uopće može podnijeti?

(Ne)održivost svijeta: Koliko ljudi Zemlja uopće može podnijeti?
Foto: Index/FaH/123rf

Igor Rudan, jedan od najuspješnijih i najcitiranijih hrvatskih znanstvenika, član Kraljevskog društva u Edinburghu i pokretač Škole za 21. stoljeće, za Index je napisao seriju tekstova o (ne)održivosti svijeta. Rudan često oštro i argumentirano komentira društvene događaje u Hrvatskoj i svijetu, a mi u nastavku donosimo osmi tekst iz Rudanovog serijala.

>> (Ne)održivost svijeta (I): Što se uopće događa i je li stanje alarmantno?

>> (Ne)održivost svijeta (II): Što i kako činiti ako zaista želimo napredak?

>> (Ne)održivost svijeta (III): Arhitektura kolapsa

>> (Ne)održivost svijeta (IV): Sve dulji život mogao bi nas skupo koštati

>> (Ne)održivost svijeta (V): Možemo li spasiti oceane onako kako smo spasili djecu?

>> (Ne)održivost svijeta (VI): Klimatske izbjeglice neće se brojati samo u milijunima

>> (Ne)održivost svijeta (VII): Otkud ćemo dobivati energiju ako ne iz fosilnih goriva?

KOD izazova za čovječanstvo u 21. stoljeću koji su već opisani u prethodnim nastavcima ove serije, napredak znanosti, nove tehnologije i inovacije mogli bi vremenom donijeti sasvim nova rješenja. Dok ih očekujemo, zanimljiva postaje upravo ta utrka s vremenom. Za većinu izazova već se naziru moguća rješenja, ali postoje i vremenski okviri za njih. U ovom nastavku spomenut ću još tri izazova, u vrlo skraćenom obliku. 

Prijeti li nam stvarno "druga eksplozija stanovništva"?

Prvi je bojazan oko "druge eksplozije stanovništva". U djelima većine futurista, posebno onih koji dolaze iz područja modernih tehnologija ili ekonomije, može se primijetiti da oni dobro razumiju brojna područja, ali rijetko pritom imaju dobar "osjećaj" za sve što se u protekla dva desetljeća dogodilo u biomedicinskim istraživanjima. Zato njihove projekcije često pretpostavljaju sve brži napredak u raznim područjima, ali uvijek uz ograničeno trajanje ljudskog života i "demografsku stabilizaciju" kao posljedicu daljnjeg napretka i ekonomskog razvoja.

Međutim, većina znanstvenika uključenih u biomedicinska istraživanja znat će kojom se brzinom sve mijenja tijekom protekla tri desetljeća. Prosječno očekivano trajanje života za čitavo čovječanstvo između 1990. i 2010. poraslo je za 6 godina. Taj podatak je u značajnoj mjeri i posljedica smanjenja smrti djece, a ne samo sve duljeg života starih ljudi. No, bez obzira na to, u ta dva desetljeća život prosječnog čovjeka na Zemlji već je produljen za šest godina. Međutim, vremenom možemo očekivati konvergiranje velikog napretka u genetici, epigenetici, "-omici", imunoterapiji, CRISPR-u, odstranjenju starih i oštećenih stanica, istraživanjima matičnih stanica te 3D printanju organa, čime će se ljudski životi moći produljiti i znatno više. 

Sve ovisi o sljedećih tridesetak godina

Zbog toga je vrlo važno što će se događati tijekom idućih tridesetak godina. Ako očekivanom trajanju ljudskog života na Zemlji pridodamo još samo nekoliko godina, to će značiti da nas ugrađena biološka ograničenja još uvijek znatno sputavaju. Ali ako uspijemo pridodati deset ili više godina, to bi nas moglo dovesti do zanimljivog fenomena "druge populacijske eksplozije". Naime, mnogi će vrlo stari ljudi "zajahati" taj val produljenja života, a tijekom tih dobivenih deset godina znanost će vjerojatno i dalje napredovati. Tako će svima preživjelima omogućiti novo produljenje života. Zato bi jedna doista sretna generacija mogla "zajahati" nekoliko takvih uzastopnih valova produljenja ljudskog života. Posljedično, tijekom nekoliko desetljeća smrtnost ljudi na Zemlji bi se naglo smanjila, dok bi se rađanje nastavilo. Što bi se dogodilo kad bi ljudi prestali umirati, a broj umirovljenika počeo naglo rasti u odnosu na radno aktivne stanovnike Zemlje?

Tada bi postala izražena potreba za koordiniranjem "koraka" u različitim područjima ljudskog djelovanja kako bi se osigurao održivi razvoj. Naime, možda na Zemlji nije problem održavati ni znatno više ljudi no što ih ima danas. No, povećanje njihova broja trebat će uskladiti s ekonomskim rastom temeljenim na robotizaciji, kao i inovacijama u proizvodnji hrane i dopremom čiste vode svima. U takvom scenariju, daljnji porast svjetskog stanovništva ne bi preopteretio mogućnosti planeta Zemlje da svima svakog dana iznova osigura dovoljno hrane i vode.

Opasnost od industrijske poljoprivrede

Sadašnja proizvodnja hrane, međutim, ovisi o kvaliteti tla i održivosti ekosustava. Mnogi znanstvenici iz područja poljoprivrednih znanosti i ekologije upozoravaju na nesrazmjer između brzine rasta lokalnog stanovništva i mogućnosti proizvodnje hrane u nekim dijelovima svijeta. Razmišljajući o tome krajnje pojednostavljeno, mnoge vrste u prirodi postaju sve više ugrožene smanjivanjem svojih prirodnih staništa zbog širenja industrijske poljoprivrede. Štete im pesticidi i herbicidi, zagađen zrak i voda, klimatske promjene, poplave i požari, kao i manjak stočne hrane zbog težnje uzgoju monokultura, koje se na tržištu bolje prodaju. Ugrožavanjem opstanka brojnih vrsta smanjuje se bioraznolikost koja je nastajala milijardama godina i u finoj je ravnoteži. U dijelovima svijeta moglo bi doći do prvih "kolapsa" lokalnih ekosustava. Primjerice, nestankom pčela prestale bi se oprašivati biljke, pa tada ni neke životinje ne bi više imale što jesti, a time ni ljudi. 

Uz to, u današnjoj proizvodnji hrane masovno se koriste i antibiotici. Procjene govore kako se danas više antibiotika daje životinjama u proizvodnji hrane da bi ih se održalo zdravima i smanjili se gubici no što ih se daje kao lijek protiv zaraznih bolesti svim ljudima na Zemlji. Takva masovna primjena antibiotika vremenom bi lako mogla dovesti do otpornosti bakterija na najbolje antibiotike koje imamo, a to bi ponovo ugrozilo nas same.

Ipak, razmišljajući i o izazovu prehranjivanja cijelog čovječanstva, moguće je zamisliti da bi znanost i tehnologije mogle iznaći neka sasvim nova rješenja. Hrana za ljude mogla bi se početi vremenom masovno proizvoditi iz životinjskih matičnih stanica u laboratorijima, možda čak i bio-3D printanjem, što je prilično nova ideja koju će tek trebati ispitati. 

Problem pitke vode

Treći izazov koji ističem u ovom nastavku, nakon moguće nove demografske eksplozije i dovoljnih količina hrane za sve, izazov je pitke vode. Ona je potrebna svim ljudima, ali i drugim vrstama na Zemlji. Novi izvori energije smanjit će vjerojatnost ratovanja ljudi oko energetskih resursa, što je u povijesti nerijetko bio slučaj. No, razmišljajući o potencijalnom resursu oko kojeg bi se države mogle sukobljavati u budućnosti, čak i kada sve postanu prilično dobro razvijene, to bi mogla biti pitka voda. 

Rijeke su na svojim izvorima bistre, daju nam pitku vodu bez koje ne možemo preživjeti dulje od dva ili tri dana. Ta ista pitka voda trebat će nam, vjerojatno, kao ljudskoj vrsti i za tisuću godina, a vjerojatno i znatno dulje, jer neki drugi planet za sada nemamo. Snovi o tome kako ćemo ga vremenom imati jer ćemo izgraditi svemirske brodove koji će nas prenijeti u neka druga područja svemira, omogućiti nam da tamo sigurno sletimo i počnemo disati, jesti i piti sve što tamo nađemo, a postojat će i magnetsko polje koje nas štiti od svemirskih zračenja, za sada su samo snovi. Realnost je kako je Zemlja naš čamac za spašavanje u svemiru, koji čak ni ne pluta oceanom u nadi kako ćemo jednom stići do neke daleke obale, već se samo vrti u krug oko Sunca. 

Nevjerojatno koliko smo uspjeli zagaditi izvore pitke vode

Preživjeti što dulje na tom čamcu naša je zajednička zadaća, a voda nam je, uz zrak za disanje i hranu za jelo, jedna od tri najpotrebnije stvari. Uzevši u obzir tu činjenicu, postaje pomalo nevjerojatno koliko smo uspjeli zagaditi izvore pitke vode tijekom protekle dvije generacije te u koliko velikih gradova svijeta vodovodnu vodu danas više nije sigurno piti. Uz to, problem je i što bi, zbog klimatskih promjena i otapanja planinskih ledenjaka, neke vrlo velike rijeke koje ovise o njihovu slijevanju mogle polako presušiti. Time bi stotine milijuna ljudi morale seliti u područja gdje ima pitke vode, a cijeli gradovi bivali bi napušteni. Cape Town u Južnoj Africi prvi je višemilijunski grad koji je, nakon tri godine bez velikih kiša, umalo ostao bez vode u vodovodu.

Bit će zanimljivo pratiti što će se zbivati s golemim rijekama koje nastaju slijevanjem voda s planinskih masiva u jugoistočnoj Aziji, a koje su sve zagađenije. I Kalifornija, na zapadnoj obali Sjeverne Amerike, razmatra kako čistiti oceansku vodu od soli jer se suočava s nestašicom vode u poljoprivredi. Novi je problem i zagađenje vode za piće mikročesticama plastike. Jedno od važnih pitanja za znanost tijekom idućih desetljeća bit će kako trajno osigurati dostupnu i čistu vodu. Ne pronađemo li zadovoljavajuća rješenja, moglo bi se dogoditi da budući sukobi među državama sve češće budu motivirani željom za kontrolom nad izvorima čiste i pitke vode.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara