Obama je izdao Irance i Sirijce. Hoće li Trump izdati Hong Kong?

Obama je izdao Irance i Sirijce. Hoće li Trump izdati Hong Kong?
Foto: EPA

POVIJEST se ne ponavlja, ali se često rimuje, rekao bi Mark Twain. Jedan takav povijesni uzorak, koji se "rimuje", je izbijanje masovnih prodemokratskih prosvjeda i revolucija, ponekad uspješnih, ponekad ugušenih bez milosti. Kina, Istočna Europa i Rusija od 1989. do 1991., Srbija 2000., Iran 2009., Arapsko proljeće 2011., Ukrajina 2014., Venezuela 2017. i Hong Kong danas samo su neke od novijih epizoda ove serije kojoj se ne nazire kraj.

Hong Kong je, osim što je posljednji u tom nizu, vjerojatno i najveći prosvjedni pokret u modernoj povijesti. Oko 1,7 milijuna ljudi danas je, prema tvrdnjama organizatora, izišlo na njegove ulice, samo nešto manje od gotovo 2 milijuna ljudi koji su prosvjedovali 16. lipnja. Čak i da uzmemo izrazito konzervativnu procjenu i prepolovimo ove brojke, opet je riječ o više od 10% stanovništva ovog autonomnog kineskog grada-države na ulicama. 

Masovni prosvjedi, podsjetimo, traju od 9. lipnja, a prosvjednici sad, osim potpunog povlačenja zakona koji bi omogućio izručenje građana Hong Konga Kini, traže i neovisnu istragu policijske brutalnosti, potpuno povlačenje zakona o izručenju, ostavku čelnice Carrie Lam te uvođenje univerzalnog prava glasa za parlament i "glavnog upravitelja", pozicije ekvivalentne premijeru. U isto vrijeme, nasilje je izraženije, i s prosvjedničke i s policijske strane.

Prosvjednici ne popuštaju, Peking ne popušta. Slijedi li novi Tiananmen?

Pobunjeni građani ove bivše britanske kolonije, očito je, ne misle popustiti, unatoč sve žešćem policijskom nasilju. Još su slabije šanse da Peking bude taj koji će popustiti, ispuniti njihove zahtjeve i priznati poraz pred cijelim svijetom. Time bi, osim za nekih 7 milijuna građana Hong Konga, poslao neželjenu poruku i za 1,4 milijarde kineskih građana: da narodni pokret, ako je dovoljno odlučan i snažan, može pobijediti.

Hoće li onda Hong Kong postati novi Tiananmen? Sama činjenica da kineske novine na engleskom jeziku Global Times pišu da Peking "razmišlja" o mogućnosti slanja vojske na prosvjednike, ali napominju da to "neće biti repriza političkog izgreda koji se dogodio 4. lipnja 1989.", pokazuje da je takav scenarij itekako moguć. 

Na Tiananmenu je, podsjetimo, u brutalnom napadu vojske na prosvjednike koji su okupirali taj trg u Pekingu ubijen nepoznat broj ljudi - prema uobičajenim procjenama nekoliko stotina, ali prema jednom izvještaju i do 10 tisuća ljudi. Prema tom izvještaju, koji je britanski veleposlanik poslao u London, oklopna vozila su prelazila preko tijela ubijenih, a njihovi ostaci su nakon toga spaljeni i šmrkovima isprani niz odvode. 

>> 30 godina od Tiananmena: Pokolj koji je stvorio današnju Kinu

Paralela između Hong Konga i Tiananmena nameće se ne samo zbog vijesti da se kineske snage skupljaju na granici ove autonomne regije i tamo izvode vojne vježbe, ne samo zbog prijetnji kineskog režima da "neće mirno sjediti i gledati" ako se situacija u Hong Kongu pogorša već i zbog onoga što prosvjedi danas, kao i prije 30 godina, predstavljaju: otpor diktaturi kineske Komunističke partije i želju za drugačijim društvenim ustrojem, s većim stupnjem slobode i demokracije.

Odgovor SAD-a presudan

Upravo je zbog toga prije trideset godina tadašnji kineski premijer nazvao prosvjednike "kontrarevolucionarima i teroristima" koje treba očistiti s Tiananmena. Upravo je zbog toga sada kineski veleposlanik Liu Xiaoming optužio prosvjednike u Hong Kongu da "pokazuju znakove terorizma".

Odlučujući faktor u raspletu hongkonške drame mogla bi biti, kao i toliko puta dosad, reakcija međunarodne zajednice, u prvom redu "globalnog policajca" SAD-a. 

SAD je, htio to ili ne, već na neki način umiješan. Kineske novine tako su prošlog tjedna objavile fotografiju američke diplomatkinje Julie Eadeh kako se sastaje sa studentskim vođama prosvjeda, u članku naslovljenom "Strane sila interveniraju". Peking je na to zatražio od Washingtona da objasni sastanak. Ovo je samo posljednja u nizu kineskih optužbi da su prosvjedi u Hong Kongu orkestrirani ili poticani iz Washingtona. Glasnogovornica američkog ministarstva vanjskih poslova Morgan Ortagus na to je oštro odgovorila da je objava fotografija diplomatkinje i identiteta njenog supruga i djece nešto što "nasilnički režimi rade", a da se američki diplomati sastaju s predstavnicima oporbe "u svakoj zemlji u kojoj je američko veleposlanstvo prisutno". 

To je pak u popriličnoj suprotnosti sa stavom američkog predsjednika Donalda Trumpa prema prosvjedima. On je, prema izvještaju Financial Timesa na temelju više izvora upoznatih s razgovorima na G-20 summitu u lipnju, obećao kineskom predsjedniku Xiju Jinpingu da se neće miješati u to "unutarnje pitanje" Kine. Xi je zauzvrat obećao napredak u kinesko-američkim pregovorima koji bi okončali njihov trgovinski rat i doveli do sklapanja sporazuma. 

Trump se prvo dogovorio s Xijem, sad ga poziva da se sastane s vođama prosvjeda 

No nakon što je taj dogovor procurio u medije, Trump je, izgleda, promijenio ploču, bilo da dokaže da su to "lažne vijesti" ili jer je shvatio da mu nije u interesu praviti se da se u Hong Kongu ne događa ništa vrijedno spomena. U svakom slučaju, u četvrtak je na Twitteru konačno spomenuo Hong Kong i zauzeo se, na svoj način, za prosvjednike. 

>> Hong Kong - posljednja šansa za kinesku demokraciju

"Naravno da Kina želi postići dogovor. Neka prvo humano riješe stvar s Hong Kongom!" napisao je usput na kraju jednog tweeta, da bi u drugom prešao na stvar.  

"Poznajem predsjednika Xija vrlo dobro. On je veliki vođa koji itekako uživa poštovanje svojih ljudi. On je također dobar čovjek s 'teškim poslom'. Ne sumnjam da, ako predsjednik Xi želi brzo i humano riješiti problem Hong Konga, on to može napraviti. Osobni sastanak?" iznio je Trump svoju ideju rješenja "problema Hong Konga", sa svom suptilnošću i inventivnošću na koju smo od njega navikli. Nedugo nakon toga je negirao da Amerika ima "išta s problemima koji se događaju u Hong Kongu".

Dosad smo već shvatili da Trump iz nekog razloga ima beskrajno povjerenje u razrješavanje teških međunarodnih sporova osobnim sastancima s drugim liderima. Taj pristup nije dosad urodio plodom u pogledu Sjeverne Koreje i njenog nuklearnog programa, ma koliko Trump uvjeravao u suprotno. A ako nije bilo jasno kako će točno Trumpovo razvikano rukovanje pred kamerama s Kim Jong-unom uvjeriti mladog diktatora da se odrekne nuklearnog arsenala, još je manje jasno kako bi sastanak kineskog diktatora s vođama prodemokratskih prosvjeda donio rješenje. 

Trump je, doduše, u nedjelju ipak smogao snage upozoriti da bi mu "bilo puno teže potpisati sporazum ako on (XI) učini bilo što nasilno u Hong Kongu". 

"Ono što vidim je na neki način osnovna aritmetika: nepovezanost (Trumpove) administracije plus nedostatak stvarnog razumijevanja kako Kina funkcionira, jednako nedostatak dobrih rezultata", komentirao je visoki savjetnik za nacionalnu sigurnost bivšeg predsjednika Baracka Obame Daniel Russel. 

Obama stavio nuklearni sporazum s Iranom ispred života Iranaca i Sirijaca 

Samo što su Obama i članovi njegove administracije zadnji koji mogu predbacivati nekome za podilaženje diktatorima i toleriranje krvoprolića.

Obama je, ne možemo zaboraviti, 2009. zatvorio oči i sjedio skrštenih ruku kad je iranski režim brutalno ugušio takozvani Zeleni pokret. Radilo se o najvećim prosvjedima u Iranu od Islamske revolucije 1979., kad je novi režim srušio proameričkog šaha i nametnuo bizarni amalgam teokracije, krnje demokracije i tipične bliskoistočne policijske države. Stotine tisuća Iranaca izlazile su mjesecima na ulice nakon predsjedničkih izbora 2009., tvrdeći da je predsjednik Mahmud Ahmadinedžad ukrao izbore. Za to su ponudili i dokaze: pronašli su desetke izbornih mjesta na kojima je izlaznost bila veća od 100%, stotine na kojima je bila veća od 95%.

Iranska policija i paravojne jedinice Basidž ubili su desetke prosvjednika, a prema tvrdnjama oporbe, zatvorile su, mučile i silovale tisuće njih. Obitelji ubijenih su, prema ovim optužbama, često morale potpisivati da su žrtve umrle od infarkta ili meningitisa. Obama je, doduše, nakon početne šutnje osudio nasilje, ali nije zaprijetio Iranu nikakvim posljedicama. 

Ako se Obamu ili njegove pristaše pita, riječ je bila o političkom realizmu, o oprezu temeljenom na spoznaji da američke intervencije u svijetu često čine situaciju još gorom. Novinar Wall Street Journala Jay Solomon u svojoj je knjizi "Iran Wars" otkrio kako je Obama odbijao prijedloge savjetnika o čvršćem stavu prema Iranu, a sve zbog straha da ne ugrozi pregovore o nuklearnom sporazumu koji mu je bio daleko važniji od sudbine iranske oporbe. Obama je 2015. dobio sporazum koji je zaustavio iranski nuklearni program, ali u ironiji sudbine, Trump ga je prošle godine raskinuo. Iranci su ostali prepušteni svojim "čuvarima revolucije".

Iz sličnih je razloga - političkog realizma i protivljenja intervencionizmu, podilaženja Iranu i Rusiji ili kombinacije jednog i drugog - odustao od vojne intervencije protiv Sirije 2013. Dvije godine ranije, prije nego što je rat izbio u toj zemlji, Siriju je zahvatilo Arapsko proljeće, prodemokratski narodni pokret protiv diktature.

A u Siriji je njeno utjelovljenje bio i još uvijek jest Bašar al-Asad, čovjek koji je na čelu države još 2000. naslijedio svog oca Hafeza - kao da je kralj, a ne predsjednik. Na "izborne" rezultate s 90% glasova za Asada ne treba posebno trošiti riječi. "Asad ili će zemlja gorjeti", bio je slogan Asadovih pristaša na početku rata. Svoje obećanje su ispunili.

>> U Siriji mrtvu djecu zamataju u UN-ove vreće. UN i savjest svijeta pokopani su s njima

O osam godina tog neopisivo brutalnog rata, gradovima koje su ruski i sirijski avioni sravnili sa zemljom, milijunima izbjeglih, stotinama tisuća ubijenih, tisućama koje su u režimskim zatvorima životinjski mučene i pogubljene (da bi im se kao službeni uzrok smrti također naveo "infarkt"), stotinama pobijenim bojnim otrovima, sustavnoj kampanji dezinformacije i poricanja ratnih zločina, ali i teroru Islamske države i drugih ekstremista koji se izrodio iz kaosa, dovoljno je napisano. No sve je to možda moglo biti spriječeno da se Obama odlučnije postavio. Umjesto toga, SAD je oporbu podržao riječima, ali niti je zaustavio Asadovo bombardiranje vlastite zemlje, niti je osigurao pobunjenicima oružje i logističku potporu kojim bi ovi mogli preokrenuti rat. A taj rat ne da nije gotov, nego najveći pokolj od strane Asadova režima i saveznika tek prijeti.

Hong Kong se sigurno neće pretvoriti u Siriju - grad od 7 milijuna sigurno ne može, čak i kad bi to htio, kad bi i imao vlastitu vojsku, odolijevati kineskoj Narodnooslobodilačkoj armiji, najvećoj vojsci na svijetu. No repriza Tiananmena nije nemoguća. A Trump bi, kao i Obama, opet mogao izdati prodemokratski pokret i staviti dogovor s diktatorskim režimom ispred zaštite prosvjednika od krvoprolića. Istih onih prosvjednika koji, noseći američke zastave, jasno daju do znanja čijim idealima se vode. Hongkonžanima ostaje nadati se da ipak neće proći kao Iranci, Sirijci ili kao sami Kinezi na Tiananmenu.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara