Osoba tjedna: Miroslav Tuđman - Sin koji je od oca naslijedio sve mane i nijednu vrlinu

ŠTO SE tom čovjeku mota po glavi, to valjda ni on ne zna. Prvi je istaknuo kandidaturu za predsjedničke izbore 2010., iako su mu šanse da uspije otprilike ravne tome da Sava poteče uzvodno. Ili da se u njoj pojavi onaj grbavi kit kojih je nedavno, ne pitajući nikoga, šarao hrvatsko-slovenskom morskom granicom. Dakle, nikakve.

Jedino bi mogao uštipnuti poneki glas HDZ-u, tako da nije isključeno da Sanader i njega ošine onom uništavajućom rečenicom da je glasanje za Tuđmana juniora glasanje za SDP. To u ovom slučaju čak i ne bi bilo sasvim netočno, jer je Miroslav Tuđman doista počeo svoju skromnu političku karijeru, ulaskom u Vujićevu Socijaldemokratsku stranku, i tu se ona uglavnom i ugasila.

Dobro, motao se on poslije po još nekim minornim strankama i udrugama, čak je 2002. uspio nakratko zavrbovati nekoliko HDZ-ovih zastupnika koji se nisu pridružili Sanaderu i nekoliko mjeseci biti sa svojim HIP-om (Hrvatski istinski preporod) i parlamentarna stranka. No, nakon toga definitivno ga je progutao zaborav, jer čovjek naprosto nema nos za trenutak u politici.

Svi su savršeno dobro znali da nakon obračuna dvojice sumo hrvača, Sanadera i Pašalića, pobjedniku pripada sve

Kao što je ulazak u stranku socijalističkog imena ranih devedesetih bio isto što i odlazak u ustaše 1945. godine, tako je bilo i desetak godina kasnije. Svi su savršeno dobro znali da nakon obračuna dvojice sumo hrvača, Sanadera i Pašalića, pobjedniku pripada sve, a ostalima veliko ništa. Svi osim Mire Tuđmana.

On je još godinama kasnije nastavio sanjariti da mu u HDZ-u pripada neko visoko, lovorikama ovjenčano mjesto. Oblijetao je oko stranačke središnjice, prošle godine čak poslao onamo i Ivana Aralicu da lobira za njega kao zajedničkog kandidata HDZ-a i svih desnih stranaka. Naravno, nikada ništa od toga. Iako tko zna koliko bi se to još vuklo da stvar konačno nije pukla kada je Ivan Jarnjak nazvao jednu juniorovu interpretaciju tih razgovora - "laprdanjem".

I evo sada Miroslava Tuđmana kako se predstavlja kao "nezavisni" predsjednički kandidat, što je prvo javno očitovanje da HDZ više ne smatra svojom očevinom. A to je živa muka ne samo iz prestižnih nego i iz jednog sasvim praktičnog razloga. Poznato je, naime, da HDZ-ovi kandidati za bilo koju funkciju ne moraju smišljati nikakve programe, dovoljan im je i vjetar u leđa još uvijek najveće stranke u zemlji.

Bilo bi puno efektnije kada bi se mogao i izravno pozvati na oca

Dakle, Tuđman jr. morao bi izaći s nečim svojim, a on je pretanak da smišlja nešto novo, nego prežvakava godinama stare fraze o skretanju novog HDZ-a s izvornog puta. Pa tu malo ubaci treći, hrvatski entitet u BiH, malo ponovnog uvođenja viza za ulazak Srba u Hrvatsku... ukratko sirotinjski pabirči po idejama koje su drmale negdje do polovice devedesetih dok mu je otac još bio u punoj snazi.

Eh, da, bilo bi puno efektnije kada bi se mogao i izravno pozvati na oca. Ali kud ćeš to kada ga je i on otpilio koncem devedesetih godina kada mu se pojavio s pričom o Pašalićevim muljanjima u Dubrovačkoj banci, što je, poslije se pokazalo, bila živa istina. Ali smotani i povučeni junior očito nije znao na pravi način ispričati priču pa mu je premazani Pašalić uzvratio potpuno suludom kontraoptužbom da je "američki špijun". I to je Tuđmanu senioru izgledalo uvjerljivije.

Osim toga, pozivanje na oca još bi ga više kompromitiralo iz razloga koji je otprve svima vidljiv i iz aviona. Što god tko mislio o Franji Tuđmanu, ne može mu poreći snažan politički eros i zanos, i čovjek može samo žaliti što je ta strast toliko puta proizvodila više štete nego koristi. Čak bi se moglo reći da bi Hrvatska pod njim već odavno postala dio Europe da je bilo obratno, tj. da je on iskreno nastavio proeuropskim putem koji u početku zagovarao.

Ocu nije ni do koljena

A što će naš siroti Miro koji je od oca naslijedio sve mane i nijednu vrlinu? Dobro, tu su crte lica koje su pljunuta replika očevim, ali one više pojačavaju nego poništavaju dojam da ocu nije ni do koljena i u javnosti će njegova kandidatura samo izazvati snažnu iritaciju da se gura gdje mu nije mjesto. Uostalom, podloga za takvo raspoloženje već otprije postoji i svodi se, najkraće, na sljedeće.

Hrvatska će tek s predsjedničkim izborima 2010. godine prekinuti s desetljećima starom praksom da su joj državni čelnici odlazili tek kada bi umrli, što znači da je toliko dugo biologija dominirala nad demokracijom. I što bi sad trebalo? Preći na nešto još gore, a to je da umrle šefove i premijere države zamjenjuju njihova djeca?!

Namjerno govorim u množini, jer upravo prisustvujemo munjevitoj promociji još jednog ambicioznog juniora, koji je međutim također samo blijeda i mlitava kopija oca. Pa za kraj još samo ovo. Ne piše se dobro ovoj zemlji ako joj se budući predsjednik bude ikada odazivao na ime Miroslav Tuđman, a budući premijer na ime Ivan Račan.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Ranko Šuvar/Cropix

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara