PRIJE šest godina na splitsku pedijatriju stigle su tete i barbe pričalice koje gotovo svaku večer sat vremena provode s malim pacijentima i čitaju im najljepše priče pred spavanje. Od tada pedijatrija, kažu, drugačije diše, a upravo su tete zaslužne za dječje osmijehe u bolničkim hodnicima.

Provjerili smo kako djeca reagiraju na tete pričalice i s njima proveli jednu večer pred blagdane na splitskoj pedijatriji. U brojnim sobama odvijaju se velike borbe najmlađih pacijenata, a njima i njihovim roditeljima veselje i nadu svaku večer donose volonteri. Tete i barbe koji su odlučili svoje slobodno vrijeme podariti onima kojima najviše treba kako bi im dugotrajni boravak na liječenju prošao što lakše. 

Iskustvo koje obogaćuje

One su studentice, novinarke, zdravstvene djelatnice, odgojiteljice i, uz razna zanimanja, one su volonterke i tete pričalice za koje ne postoje nedjelje, praznici pa ni blagdani. Koliko ih ovaj odlazak u KBC ispunjava, ispričale su nam Danijela, Nela i Ivana koje se već dugi niz godina druže s djecom na pedijatriji. 

Četiri puta tjednom, 50-ak volontera se mijenja kako bi od 19 do 20 sati provodili vrijeme s pacijentima. Zahvaljujući njihovom doprinosu, mnogo djece s manje straha iščekuje ishode liječenja i u manjoj mjeri doživljava negativna raspoloženja. 

Dokaz je i dječak Stipe kojeg je odmah po dolasku, prvu večer, razveselila teta pričalica. Zajedno su tražili odgovore na velika pitanja malih ljudi poput onog kako papige mogu pričati. Iako je Stipu iznenadio odlazak u bolnicu, priča nam njegova mama, ipak je prihvatio dolazak tete pričalice kako bi mu prva noć u bolnici bila bar malo lakša. 

Svjesni su i roditelji koliko one doprinose svojim dolascima i upornošću da se djeca zainteresiraju pričama ili društvenim igrama prije spavanja. No one odmahuju rukom i kažu kako im je ovo iskustvo obogatilo živote te su se složile da volontiranjem više dobiju nego što daju. 

"Oni su za mene najveći heroji"

Iako s njima nije godinama već nekoliko mjeseci, Danijela Parčina se na volontiranje odlučila prijaviti sasvim slučajno, a tek kasnije je shvatila kako je postavši teta pričalica spojila svoje dvije profesije zdravstvenog djelatnika i odgajatelja u vrtiću. 

Biti teta pričalica ispunjava je osjećajima koje je, kaže, teško opisati osobama koje nikada nisu volontirale. Otkrila nam je kako ih najčešće pitaju koliko zarađuju te da svi ostanu šokirani kada kažu da one ovo rade potpuno besplatno.

„Dolazak na pedijatriju me ispunjava lijepim osjećajima jer znam da sam nekom pomogla pa makar i na sat vremena. Oni su za mene najveći borci i heroji. Kada dođemo, prije svega se pozdravimo s medicinskim sestrama koje nam pomažu i predlože tko bi htio da ih posjetimo ili ako možda imaju dijete kojem zbog terapije i oblika bolesti ne smijemo ulaziti”, priča nam Danijela koja dodaje kako nije uvijek sve bajno. 

„Ponekad djecu jako boli i ne žele naše društvo ili su tužni što su u bolnici pa im treba mali poticaj. Pri dolasku trebamo znati ocijeniti što djetetu treba, kako mu pristupiti i koju knjigu izabrati. Bitno je uvijek birati knjige koje imaju sretne završetke. Knjige u kojima nema bolesti i u kojima dobro uvijek pobjeđuje zlo.”

Najlakše se povezuje s mlađim pacijentima s kojima joj pomaže njena igračka lava koju djeca obožavaju. Zbog toga joj često darivaju crteže koje vjerno čuva u mapi s izvješćima koje tete pričalice svaki put nakon povratka iz bolnice šalju svojim voditeljima. I to sve kako bi teta koja sljedeću večer dolazi znala koje će je dijete dočekati i što najviše voli. 

Neprocjenjiv osjećaj 

Tetama pričalicama Ivana Mitar pridružila se prije pet godina u kojih je stalo puno uspomena. Najviše pamti zahvalnost roditelja koji budu oduševljeni nakon što shvate da i oni mogu imati pet minuta vremena za sebe dok djetetu tete pričaju priče za laku noć. 

„Knjiga o džungli me veže za jednog dječaka kojeg se uvijek rado sjetim. Taj osjećaj koji sam imala po izlasku iz sobe teško je opisati riječima. Kada sam stigla, mama mi je rekla da njen sin ne govori pa da ne zna koliko ima smisla čitati mu priču. Ja sam ipak odlučila pokušati jer znam i nešto malo znakovnog jezika. 

S njima sam provela cijelu večer i dječak je na kraju predivno reagirao. Mama i ja smo se samo pogledale i znale smo da smo uspjele u naumu. On je bio jako sretan i vjerujem da mu je tu večer bilo lakše zaspati u bolnici”, ispričala nam je teta Ivana. 

Osim pričanja priča, stvaraju se i nova prijateljstva

No ipak bude i teških trenutaka, primjerice kad je neko dijete u bolnici bez roditelja ili se bori s teškom bolešću i upravo zbog toga tete pričalice u bolničke sobe ulaze s puno vedrine i ne obraćajući pažnju na njihove bolesti. Kako one vole reći, o bolestima ne pričaju. 

„Osim čitanja priča mi se s njima igramo, dijelimo dobro i zlo, a ponekad smo tu samo da im budemo podrška. Na odjelu je bila jedna djevojčica iz Zadra kojoj roditelji nisu mogli dolaziti često, a ona je bila na aparatima te se nije mogla puno kretati.

 Za vrijeme terapija bismo igrali igru Uno, a onda su počele dolaziti i druge curice iz okolnih soba jer ih je zanimalo zašto se mi smijemo. I onda su se priključile i one u igru, a djevojčica je napokon pronašla društvo kako ne bi bila sama. Meni je bilo jako drago što sam joj pomogla u tome”, prisjeća se teta pričalica Nela Šarić.

U edukaciji sudjelovalo preko 500 volontera, a veliki naglasak je na superviziji 

Projekt su realizirale Udruga MoSt i Udruga za promicanje dobrobiti djece Portić iz Rijeka koja je idejni začetnik, a brojni volonteri održavaju ga već dugi niz godina svojim pričanjem priča bolesnoj djeci. Kako bi postali dio humane priče, volonteri moraju proći dvodnevnu edukaciju u organizaciji udruga. Od kada su u Splitu, educirali su oko 550 volontera, a trenutno ih aktivno sudjeluje 50-ak. 

„Oni uče o ponašanju u bolnici, što očekivati pri dolasku, kako se ponašati i održavati osobnu higijenu. U suradnji s ravnateljicom knjižnice naši volonteri uče kako odabrati priče i uz to imamo besplatne knjige na posudbu. 

Bitno je da nauče i kako se uključiti, sudjelovati, upisivati u kalendar i pisati izvješća te na koji način prići djeci kada uđu u sobu. Uz to veliki naglasak stavljamo na superviziju. Imamo je jednom mjesečno i smatram da je iznimno potrebna jer se volonteri bez obzira na pripreme suočavaju s nekim situacijama koje su potencijalno nelagodne ili teške”, objašnjava voditeljica splitskog projekta Ana Bilčić koja je jednim dijelom zaslužna za početak splitske priče.

„Kad sam studirala u Rijeci, upustila sam se u tu avanturu Teta i barba pričalica u dječjoj bolnici Kantrida, odnosno na dječjem odjelu onkologije i hematologije. Kad sam se vratila u svoj Split, imala sam ideju da to nekako provučemo i kroz našu bolnicu i tu mi je puno pomogla Udruga MoSt”, prisjetila se Ana. 

Dugo godina je i sama posjećivala male pacijente na pedijatriji, a sad je priče za laku noć prepustila mlađim volonterima jer su im se od nedavno pridružili i studenti medicine. Iako ih ponekad nedostaje i ne mogu odlaziti svaku večer na odjel, shvaćaju da ne može svatko izdvojiti vrijeme i biti uključen. 

No onaj tko jednom proba, pričaju nam tete pričalice, zarazit će se lijepim osjećajima i bit će ispunjen. Vrijednost projekta, doznajemo, nije samo u onome što one daju, već i u onome što su iz njega dobile i koliko ih je to, kažu, učinilo boljim osobama. Složile su se kako je jedna teška životna situacija iznjedrila projekt koji ima dobrobiti za djecu, roditelje, volontere i cijelu zajednicu.