TREBAO je poginuti šesti policajac u pet godina kako bi premijer Sanader najavio izmjenu zakona o policijskim ovlastima. Ili je možda za to bila potrebna predizborna kampanja? Trebala je biti ubijena Ivana Hodak da premijer Sanader smijeni ministre policije i pravosuđa. Ili je za to bio potreban metak u kćer branitelja Vladimira Zagorca koji je prozujao opasno blizu državnom vrhu?

Trebali su nogometni huligani razvaliti centar Praga, pa da Vlada konačno krene u pooštravanje zakona o navijačima. Ili će, ako je suditi po ublaženom zakonskom prijedlogu, za to biti potreban još neki teži incident?

Trebala je i ona blesava fotomontaža na Facebooku da premijer Sanader pozove institucije na strožu primjenu zakona i odlučniju borbu protiv totalitarističkih simbola. Ili je to samo zato što se radilo o premijeru? Ili što se radilo o nacističkoj uniformi i kukastom križu, a ne o nekom drugom (zna se kojem) simbolu totalitarističkog režima?

U ovoj zemlji mora se dogoditi nešto doista strašno da se stvari počnu mijenjati. Netko mora poginuti. Netko mora izazvati međunarodni skandal i osramotiti vlast. Netko se mora nalaziti usred predizborne kampanje. Netko mora uvrijediti premijera. A nekad mora izgoriti devet vatrogasaca pa da se postrože kazne za dovođenje u opasnost života i imovine. A da se zapravo suštinski ne dogodi ništa.

Sanaderova demonstracija odlučnosti

Ivo Sanader bio je ovih dana zgrožen pokoljem koji je pljačkaš banke izvršio u Sesvetama, gdje je ubijen jedan i teško ranjen drugi policajac. "Takve kriminalce treba oštrije kažnjavati", izjavio je premijer i upitao se jesu li kazne za oružane pljačke dovoljno velike. Nažalost, nije iskoristio odličnu priliku da se pohvali činjenicom kako je upravo on bio taj koji je prije pet godina ukinuo kaznu doživotnog zatvora za najteža kaznena djela. Stvarno da se čovjek zgrozi.

I tipično za Sanadera, u situaciji kad je javnost (zajedno s njim) zgrožena, država (zajedno s njima) bespomoćna, policajci (sami za sebe) ogorčeni, a premijer duboko u predizbornoj kampanji, odmah se najavljuju hitne promjene zakona. I ranije su pogibali policajci, i prije se njihov sindikat žalio zbog loših uvjeta rada i sigurnosti na radnom mjestu, i u nekoliko prethodnih navrata psihopati su puštani iz zatvora da nastave s ubojstvima (sjetimo se Srđana Mlađana), pa se nije nije išlo u promjene zakona. Naročito hitne. 

Možda će se sada u njih doista krenuti, a vjerojatno će biti zaboravljene već nakon izbora. Ali nije to bitno. Bitno je samo da je Sanader dobio priliku demonstrirati odlučnost, da ne kažemo beskompromisnost. Otprilike kao u slučaju Maestro kad je izjavio da "od danas Fond za privatizaciju više ne postoji". I eno ga dvije godine kasnije živog i zdravog, ima čak i novog predsjednika.

Od mafije do Žile

Hrvatske tajne službe imale su saznanja da će nakon uhićenja Vladimira Zagorca doći do nekog tragičnog događaja, ali nitko nije ništa učinio da se obrati pažnja na njegova odvjetnika Zvonimira Hodaka i njegovu obitelj. Kad je ubijena Ivana Hodak, Sanader je samo njemu svojstvenom odlučnošću obznanio da je mafiji odzvonilo, iako o tome nije mogao imati nikakvih spoznaja. Promptno je smijenio ministre koje je dan ranije grčevito branio. I na kraju je ispalo da je Žila sa sjenika ubio odvjetničku vježbenicu zbog šampona protiv prhuti i duga s teniskog terena. Eto kako je prevrtljiv ovaj život.

Ipak, tko zna kad bi ministri dolijali da nije ubijena Ivana Hodak, i tko zna kad bi se skrenula pažnja na loš položaj policajaca da nije bilo tragedije u Sesvetama. I kad bi se počelo govoriti o tome da bi zaštitari ne stoje najbolje da nije poginuo jedan zaposlenik Sokol Marića u pljački Fine. 

Tu se (ipak) još neke stvari moraju razjasniti

Ima toga još. Kako je Sanader umirio novinare koji su ga došli moliti da ih policija zaštiti od nasilnika i žaliti se zbog toga što još nije riješen napad na Dušana Miljuša? Izgrdio je Berislava Rončevića, tadašnjeg ministra. Kako je reagirao na buku koja se digla zbog neplaćenog poreza nakon bogatih transfera Luke Modrića i Vedrana Ćorluke u Premiership? "Bude li trebalo mijenjati zakonodavstvo, mi ćemo ga mijenjati", poručio je i dodao kako se "tu još neke stvari moraju razjasniti", najavivši detaljnu analizu "koja će dati odgovor na to što i kako". I bilo je nikako.

Najgore je bilo u prometnoj nesreći u Dalmatinskoj Zagori kad je djevojčica poginula u školskom autobusu pa je odmah najavljena promjena uvjeta za prijevoz djece do škole. I to je završilo na deklarativnoj razini, jer je autobusnih nesreća i žrtava bilo još, pa čak i danas se djeca voze u zastarjelim autobusima bez sigurnosnih pojaseva.

Sličnih primjera ima na lokalnoj razini. Primjerice, nakon što je ovih dana dječak u Zagrebu razbio vilicu na nedovršenim stupovima na tramvajskim i autobusnim stanicama. ZET je najprije pokušao izbjeći odgovornost, da bi tek nakon intervencije Milana Bandića (također u jeku kampanje) ti stupovi bili omotani zaštitnom trakom. A po ustaljenom običaju, ležeći policajci u metropoli postavljaju se tek nakon što netko pogine. 

Ništa se ne miče s mjesta dok ne padne krv

Dakle, ništa se ne miče s mjesta dok ne padne krv. Ili dok se vlast ne osjeti ugroženom. Ili dok spin doktori ne pronađu formulu za umanjenje štete. A čak i kad se pomakne s mjesta, ne dođe se predaleko.

Ako se i krene u zakonsku proceduru, dolazi do raznih peripetija, kompromisa, pa i komičnih situacija. Kakva je otprilike nastala nakon ubojstva Ivane Hodak kad je Sanader s novim ministrom pravosuđa Ivanom Šimonovićem najavio donošenje antimafijaških zakona. Koji su odavno napisani, ali se ne provode. A takva situacija je i sad, kad je isti onaj premijer koji je ukinuo doživotni zatvor zbog ubojstva policajca sada zgrožen ubojstvom policajca. I najavljuje postroženje zakona kojeg je on odmah po stupanju na dužnost - ublažio.

Često se govori da ni jedna žrtva ne smije biti uzaludna. Nažalost, u našem slučaju ona često jest uzaludna. Osim za jednokratnu političku upotrebu.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Davor Pongračić / CROPIX