Foto: Index

ZAGREB je ovih dana okupio pravu znanstvenu kremu - na 20. kongres Europskog antropološkog društva došlo je 200-tinjak uglednih domaćih i svjetskih znanstvenika iz različitih područja antropologije kao što su biološka i medicinska antropologija te populacijska genetika. Jedan od istaknutijih među njima, Noel Cameron, profesor humane biologije na Sveučilištu Loughborough u Velikoj Britaniji, za Index je popularno pojasnio brojne teme koje su područja njegovog istraživanja ili su povezane s njima – progovorio je o pretilosti djece i dijabetesu, o čimbenicima važnim za taj problem kao što su geni, prehrana, životni stil pa i prehrambena i modna industrija, o projektima na kojima radi u Hrvatskoj, zajedno s hrvatskim znanstvenicima, a za kraj je čak rekao što misli zašto su Hrvatice lijepe.

PRETILI NE VIDE DA SU PRETILI

Koliko je ozbiljan problem pretilosti, posebno pretilosti djece u svijetu? Posljednjih godina sve se više govori o tome da je to prava epidemija. Kakve su tu brojke i trendovi?

Pretilost djece danas je jedan je od najvećih problema u svijetu. U Velikoj Britaniji udio pretile djece kreće se između 15 i 20 posto, a u SAD-u je veći od 30 posto. U razvijenim zemljama češća je u populaciji nižeg socioekonomskog statusa. S druge strane u Južnoafričkoj Republici ona je više problem visokog društva jer se ondje doživljava kao znak zdravlja. No to je zapravo univerzalan sindrom. Čak i u Velikoj Britaniji roditelji pretile djece, koji su i sami najčešće pretili, višak težine ne doživljavaju kao problem. Jedna studija, provedena početkom ovog stoljeća u Plymouthu, pokazala je da preko 75% pretilih roditelja pretile djece ne smatra da oni ili njihova djeca imaju problema s težinom. To je jedan od razloga zbog kojeg je teško provoditi inicijative za suzbijanje prekomjerne težine.

PRETILOST JE BOLEST

Kako u tom kontekstu vidite novije televizijske serijale za djecu i odrasle, reklamne kampanje proizvođača hrane, ali i modnih kuća koje sve otvorenije promiču nove standarde ljepote, primjerice tako što reklamiraju odjeću veličine plus, čak i za djecu? To uključuje i otvoreno propagiranje koncepta 'debelo je lijepo'. Rat protiv promicanja pretjerane mršavosti, anoreksije i bulimije na modnim pistama već je urodio nekim rezultatima. Predstoji li nam sada rat protiv promicanja debljine kao nečega što je novi standard normalnog, a opasnije je za zdravlje velikih masa ljudi?

To samo pokazuje složenost ove bolesti i borbe protiv nje. Nema sumnje da je pretilost bolest. To je bolest životnog stila, no ipak je bolest. Vrlo je važno osigurati da društvo shvati da pretilost nije dobra stvar. Ponekad to nije problem prezentacije samo na televiziji ili u reklamama, već čak i u jeziku. Primjerice, u kraju iz kojeg ja dolazim u središnjim dijelovima Engleske, pretilo dijete često se naziva 'bonny baby', što znači da je sretno i debelo. To bi trebalo značiti da je to dobro. Naravno, to dolazi iz vremena kada su djeca češće bila pothranjena nego debela. To je tako bilo još nakon II. svjetskog rata. No to se i danas nastavlja. Prije Brexita naše su vlasti najavljivale da će uvesti poreze na zaslađena pića. Međutim taj se ton nakon referenduma značajno razvodnio. Sada će kompanije dobrovoljno, a ne obavezno smanjivati udio šećera. U prodaji hrane koja uzrokuje pretilost vrti se golem novac. U Meksiku je Coca Cola jeftinija od flaširane vode, a slično je i s hranom. Ondje znaju čak raditi kašice od McDonald'sa jer je nevjerojatno jeftin. Stoga majke kupuju burgere po dolar, pretvaraju ih u kašice i njima hrane djecu. Njihov sastav nije naročito nezdrav, no problem nastaje kada se njima redovno hranite. Modna industrija pak reagira na potražnju na tržištu. Ako je 70 posto populacije debelo ili pretilo, a oni žele prodavati odjeću, morat će naći odgovarajuće plus modele i plasirati reklame. Na taj način nastaje začarani krug. Stoga je situacija uistinu teška. Teško je također ljudima reći da imaju problem. Ako nekom roditelju pošaljete pismo u kojem ga upozoravate da mu je dijete pretilo i preporučite mu što da radi, on će to doživjeti kao da ga optužujete da je loš roditelj.

Dio ove priče o upozoravanju na debljinu također je u razdiobi debljine. Naime, nije važno samo koliko kilograma imate već i gdje se one nalaze na tijelu. Kod odraslih je najveći problem debljina u struku, odnosno tzv. abdominalna masnoća. Indeks tjelesne težine to ne mjeri pa bi ga trebalo kombinirati s mjerama opsega struka.

Konačno trebamo biti svjesni da se dječja pretilost nastavlja u mladosti i u zrelosti. Kada imate mladu odraslu osobu koja je pretila od djetinjstva, već je prekasno. S tim problemom trebalo se pozabaviti još u djetinjstvu.

SPRJEČAVANJE I PRIJE ROĐENJA

Kako se kreću trendovi u svijetu posljednjih godina, vidi li se još uvijek snažan porast pretilosti ili se on polako zaustavlja?

Neki najnoviji podaci, osobito iz SAD-a pokazuju da pretilost više nije u tako snažnom porastu kao 1990-ih, osobito u nekim saveznim državama. No broj pretilih je još uvijek vrlo visok.

Vi ste otkrili da djeca koja se rađaju malena, a potom brzo rastu, imaju veću sklonost pretilosti. Što to znači i može li se i kako na to utjecati? Može li se na pojavnost pretilosti utjecati još u trudnoći ili prije nje?

Istraživanje pretilosti i dijabetesa polako se od 1950-ih i 1960-ih do danas preusmjerava od odraslih osoba prema mladima, zatim prema ranom djetinjstvu i u posljednje vrijeme čak na razdoblje fetalnog razvoja. Naša su istraživanja pokazala da djeca koja se rode s relativno malom težinom, a koja se u prve dvije godine nakon rođenja naglo debljaju, imaju značajno veću sklonost dijabetesu; da će kod njih rizik već u dobi od sedam godina biti vrlo značajan. Kada se neko dijete rađa s relativno malom težinom, to znači da je fetus u tijeku trudnoće na neki način bio uskraćen. Britanski epidemiolog David Barker govorio je da je fetus programiran svojim okolišem u maternici. Budući da mu je manjkalo hranjivih tvari on je bio uvjetovan da očekuje da će se slična situacija nastaviti nakon rođenja. Stoga se razvijao tako da je bio puno efikasniji u preradi šećera i u skladištenju masnoća. Rođen je malen jer je majka bila na slaboj prehrani tijekom trudnoće, no razvio je sposobnost da hranjive sastojke brzo prerađuje i pohranjuje kao masnoće. Barker je pokazao da je dijete, s brzim razvojem u prve dvije godine, značajno povećalo svoj rizik smrti od dijabetesa, kardiovaskularnih bolesti i sl.

U posljednje vrijeme fokus istraživanja korijena pretilosti i dijabetesa pomaknuo se čak unazad na trudnice u razdoblju prije trudnoće. U fokusu su već djevojčice prije puberteta u dobi od sedam do 11 godina. Kada bismo kod njih mogli osigurati pravilnu prehranu, to bi imalo veliki značaj. To je sve povezano s epigenetikom koja se prenosi na potomstvo. Efekt se može pratiti unazad čak do baka.

Kada sve to uzmemo u obzir, možemo li reći da je prevencija pretilosti u velikoj mjeri moguća?

Naravno, već u hodniku ovog fakulteta možemo vidjeti da se pretilost može sprječavati. No istovremeno to je i ekstremno kompleksan problem na koji utječu brojni čimbenici. Stoga zahtijeva višerazinski pristup – zakonodavni, obrazovni, sportski, medicinski. Treba uključiti brojne institucije.

Budući da je sklonost pretilosti dijelom genetske i epigenetske prirode, jesu li u pravu ljudi koji kažu da pokušavaju smršavjeti, ali da je njima to iz nekih razloga posebno teško; ili je to samo izgovor?

Danas znamo da su neki geni snažno povezani s pretilošću. Vjerojatno znate da su Polinežani Samoanci jako skloni prekomjernoj težini. To je narod s vrlo visokim stopama pretilosti. Jedno novo istraživanje, objavljeno u Nature Genetics u srpnju, otkrilo je gen koji Samoance povezuje s pretilošću. Struan Grant je u svojem predavanju jutros ovdje također pokazao da postoji povezanost određenih gena s pretilošću. No veliki dio pretilosti povezan je sa životnim stilom. Istina je da je teško održavati težinu, a osobito mršavjeti. No većina ljudi koji govore da posebno lako nabacuju kile, zapravo se ipak samozavarava.

LJUBAVNA AFERA S HRVATSKOM

U Dubrovniku ste rekli da vaša ljubavna afera s Hrvatskom traje već neko vrijeme. Surađivali ste s brojnim hrvatskim znanstvenicima. Neka vaša istraživanja Croatian Islands Birth Study (CRIBS) provedena su na hrvatskim otocima. Zašto i koji su zaključci?

U tim istraživanjima surađivao sam sa znanstvenicima s Instituta za antropologiju u Zagrebu. Na njemu rade neki od vodećih hrvatskih i svjetskih znanstvenika. U tom je smislu Hrvatska postala svojevrstan centar za istraživanja kakva mi radimo. Naime, tu je proveden niz genetskih istraživanja koje je vodio Pavao Rudan. Provedene su i nutricionističke studije. Tako da dosta znamo o ljudima na dalmatinskim otocima kao što su Hvar, Brač, Vis i sl. Znamo također da se otočani tradicionalno hrane mediteranskom hranom koja se smatra zdravom. No to se postupno mijenja. Prodiru utjecaji s kopna pa će biti zanimljivo pratiti kako će se javljati tzv. metabolički sindrom. Za otočane znamo gdje žive, gdje su im se rodila djeca, većina je u Splitu i sl. Tako ćemo moći stvoriti mrežu i pratiti oko 700 majki. Slijedit ćemo te žene i njihovu djecu kroz nekoliko narednih godina. Do sada nam se priključilo 70-ak žena. Prije mjesec dana rodilo nam se i prvo dijete, a u narednih nekoliko godina nastavit ćemo raditi na tome.

Kada je i kako počela vaša romansa s Hrvatskom?

Prvi put sam u Hrvatsku došao 1980-ih. Vratio sam se 1995. odmah nakon rata na skup na Hvaru. Tada sam bio opčinjen ljepotom vaše zemlje, ali i toplinom i gostoljubivošću ljudi. Od tada dolazim što češće mogu, kad god me pozovu. Kada odem u mirovinu možda bih mogao kupiti kuću na nekom od vaših otoka.

LJEPOTA HRVATICA

Vi ste također morfolog. Što mislite o Hrvatskim ženama, o njihovoj ljepoti?

Hahaha. Mislim da su prekrasne.

Što mislite zašto je to tako, zašto ljudi često Hrvatice doživljavaju kao natprosječno lijepe?

Zanimljivo u vezi s cijelim ovim krajem od Balkana do Kavkaza je to da se tipičan predstavnik s tim karakterističnim obilježjima od 19. stoljeća uzima kao primjer kako bi trebao izgledati Homo sapiens. U tom smislu se i ideal ljepote može naći utjelovljen u ženama iz ovih krajeva. Mislim da bi to moglo imati veze s miješanjem gena koje se zbivalo tijekom brojnih velikih migracija koje su se odigravale upravo ovim prostorima. Sjećam se kako je Pavao Rudan imao prezentaciju slajdova koji su pokazivali gomile strjelica koje su predstavljale kretanja plemena ovim prostorima. Njegove su grafike bile ispunjene strelicama jer su se ovom regijom kretali brojni narodi. U konačnici na taj način dobivate prekrasnu mješavinu svih osobina Homo sapiensa. Sve dobre osobine ispoljile su se u stanovništvu ovoga kraja. To su, među ostalim, ljudi koji su među najvišima na svijetu, a također su i među najzdravijima.

SURADNJA SA SLAVNIM TANNEROM

Vi ste jedan od prominentnih stručnjaka za kohorte rođenih. Radili ste također s prof. Jamesom Tannerom koji je poznat u svijetu po tome što je razvio tablice za mjerenje faza seksualnog razvoja tijekom puberteta.

Radili smo istraživanja kohorti rođenih u Južnoafričkoj Republici koja se i danas provode. Ona traju već 26 godina i najduža su istraživanja zdravlja djece u nekoj zemlji trećeg svijeta. Također radimo istraživanja kohorti rođenih u Bradfordu koji je industrijski grad karakterističan po tome što je 30 posto stanovnika iz Pakistana. Poznato je da stanovništvo južne Azije ima značajno veći rizik od dijabetesa 2, krvožilnih bolesti i slično. Mi ne znamo zašto je to tako. Sada možemo uspoređivati djecu bijelaca i Pakistanaca u Bradfordu i pokušati otkriti u čemu je stvar. Treća studija je ona u Hrvatskoj koju sam već spomenuo.

Imao sam sreću da sam kod Tannera mogao raditi doktorat. Skupa smo radili desetak godina, a on mi je bio mentor. U njegovim kasnim 80-ima zajedno smo igrali golf, a kada je umro, održao sam mu govor na pogrebu. Bio mi je u velikoj mjeri akademski otac.