Učenike se masovno indoktrinira nacijom i vjerom, ne samo na vjeronauku. Zašto?

Učenike se masovno indoktrinira nacijom i vjerom, ne samo na vjeronauku. Zašto?
Foto: Index/123rf

SKANDALI s udžbenicima za 'Školu za život' kojima se djeca od prvih dana u klupama indoktriniraju konzervativno-klerikalnom i nacionalističkom ideologijom nikako da stanu.

Nažalost, problem nije samo u skandaloznim konceptima iz udžbenika i priručnika za Vjeronauk, na koje smo već navikli da indoktriniraju vjersko-nacionalističkom mitologijom, prijezirom prema ateistima, homofobijom, apologezom NDH i sl., već o onima iz općih predmeta poput Povijesti, Hrvatskog ili Prirode koji bi se trebali ozbiljnije voditi stručnim i znanstvenim spoznajama.

Udžbenici umjesto znanja prenose vjerske i nacionalne mitove

Prisjetimo se samo nekih od onih o kojima smo pisali u posljednje dvije godine na Indexu:

Primjerice, čitanka iz Hrvatskog jezika za sedmi razred osnovne škole ''Snaga riječi'' svojim zadacima tipa: ''Kamo bi ti odveo Isusa? Nabroji sva mjesta koja bi mu ti pokazao/pokazala jer ih smatraš važnima i Pozovi Isusa neka dođe u posjet tvojoj obitelji. Što će vidjeti? Napiši sastavak od 150 riječi'', više nalikuje na čitanku za Vjeronauk nego na materijale za Hrvatski.

Tu je i udžbenik iz Povijesti za 8. razred osnovne škole koji Crkvu, Alojzija Stepinca i svećenike predstavlja kao velike antifašiste, dok se partizani uopće ne spominju kao borci protiv ustaša, a zločinačka priroda ustaškog režima se relativizira. U njemu se, među ostalim, NDH predstavlja na pet i pol stranica, u nekim segmentima čak u vrlo pozitivnom svjetlu, a antifašistički pokret na samo dvije i pol.

Pisali smo nedavno i o radnoj bilježnici iz Prirode za drugi razred osnovne škole iz koje proizlazi da bi djeca već u najranijoj dobi trebala ne samo osjećati nacionalni ponos na taktove hrvatske himne i na vijorenje hrvatske zastave, nego i tumačiti zašto ga osjećaju.

Ovih dana u fokusu se našao i udžbenik iz Povijesti za 5. razred osnovne škole koji poglavlje naslovljeno "Pojava i prostorno širenje čovjeka" otvara citatom prema kojem je Jahve, Bog, napravio čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahnuo dah života, a da pritom u istom kontekstu ne navodi ni evoluciju niti učenike upućuje na činjenicu da je riječ o vjerskom viđenju stvari kojemu bi trebalo suprotstaviti znanstveno.

Ovo su samo neki od primjera materijala na koje se žale brojni roditelji i stručnjaci. Resorno ministarstvo na kritike uglavnom pere ruke tumačenjima kako su oni dobili odobrenje stručnog povjerenstva, kako je o njima odlučeno u mandatu prijašnjih vlasti, kako na njih ranije nije bilo pritužbi ili pak kako je riječ o konceptu učenja kroz rad s različitim povijesnim izvorima koji učenicima omogućuje da uče analizirati i vrednovati izvore i autore.

No kada bi doista bilo tako, onda sastavljači materijala ne bi sustavno propuštali pozitivno vrednovati antifašističku borbu partizana, prosperitet koji je doživjela SFRJ u poslijeratnom razdoblju ili pak pozitivno predstaviti ateizam i borbu homoseksualaca za ljudska prava: makar radi polemičnosti, pluralnosti te, kako to kaže MZO, analize izvora i autora.

Kurikularna reforma po volji klerikalne desnice

Iz navedenih primjera, ali ne samo njih, moglo bi se bez osobitih dvojbi zaključiti da smo u konačnici, nakon što su deseci tisuća ljudi u više navrata izašli na ulice za kvalitetnije, suvremenije obrazovanje, uistinu dobili kurikularnu reformu i drugačiji obrazovni sustav, ali po ideološkom receptu konzervativno-klerikalnih snaga koje su je prvo nastojale zaustaviti, a potom skrenuti na svoj mlin, a ne obrazovni sustav osuvremenjen i unaprijeđen za potrebe 21. stoljeća. Drugim riječima, nismo dobili koncept obrazovanja koji djecu odgaja da misle i sama se slobodno opredjeljuju, već servis za stvaranje populacije vjerne Crkvi i desnom političkom svjetonazoru.

Pritom treba imati na umu da je riječ o Ministarstvu koje vodi tim Blaženke Divjak koja je na poziciju došla kao neovisna stručnjakinja s potporom HNS-a koji je dotad njegovao imidž stranke s liberalnim svjetonazorom. Što bi tek bilo da je reformu provodio netko iz kvote Hrasta ili neke druge radikalno konzervativne stranke kako je bilo planirano za vrijeme Tomislava Karamarka?

Nacionalni predmeti u službi dominantnih ideologija

Snježana Koren, profesorica s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, bivša voditeljica Stručne radne skupine za povijest u izvornom postavu Cjelovite kurikularne reforme, kaže da je zapravo tipično da se navedeni problemi najviše javljaju u udžbenicima tzv. nacionalnih predmeta kao što su Hrvatski jezik, Povijest, Geografija, Glazbena kultura pa i Vjeronauk.

„No ima ih i u nekim predmetima iz STEM područja, npr. u raspravama o uvrštavanju teorije evolucije u biologiji“, kaže Koren, autorica knjige „Politika povijesti u Jugoslaviji 1945.- 1960.“.

„Radi se o predmetima za koje se još od kraja 19. stoljeća smatralo da trebaju utjecati na formiranje poželjnog identiteta, najčešće nacionalnog i klasnog. Takav identitet uvijek se shvaća redukcionistički jer se druge njegove sastavnice zanemaruju. No, tu su udžbenici sekundarno pitanje, a primarno se radi o politikama obrazovanja koje su ugrađene u službene državne dokumente poput zakona o odgoju i obrazovanju ili kurikuluma. Radi se, dakle, o utjecaju koji na ciljeve i sadržaje obrazovanja imaju ideologije poput etničkog ili državnog nacionalizma, marksizma, a u posljednje vrijeme strujanja koja promiču konzervativno-kršćanske vrijednosti. U nekim raspravama o ciljevima obrazovanja, osobito strukovnog, zamjetne su i neoliberalne ideološke tendencije“, tumači naša povjesničarka.

Ističe da su udžbenici i programi povijesti prilično dobro istraženi u znanosti, tako da danas imamo jasnu predodžbu o kontinuitetu takvih pristupa.

„Utjecaj dominantnih ideologija jasno je vidljiv u opisima svrhe i ciljeva nastave povijesti tijekom 20. i 21. stoljeća, kao i u odabiru sadržaja. Drugo obilježje je teleološko poimanje povijesti: sadašnje stanje tumači se kao jedini mogući ishod povijesnih procesa. To je redovito dovodilo do toga da se u programe i udžbenike Povijesti uključuju najnoviji događaji koji u znanosti uopće nisu istraženi, a teme poučavanja odabiru tako da se „dokaže“ upravo takva sadašnjost. Takav koncept nastave Povijesti izravno utječe i na metode poučavanja, jer ako je svrha poučavanja prenošenje službenih tumačenja, onda u nastavi ne ostaje puno mjesta za kritičko promišljanje o prošlosti“, kaže Koren.

Promjene ideologija u obrazovanju u Hrvatskoj kroz stotinjak godina

Za navedene utjecaje ideologija na obrazovanje ima zanimljive povijesne ilustracije:

„U programu iz doba Kraljevine Jugoslavije (1936.) tražilo se da 'nacionalno vaspitanje naše školske omladine mora da bude jugoslovensko', a da 'pri proučavanju narodne istorije, treba naročitu pažnju obratiti na momente, koji utvrđuju naše narodno i državno jedinstvo'.

U uputama za poučavanje objavljenima 1940. u Banovini Hrvatskoj, HSS-ovo ministarstvo obrazovanja tražilo je da se u “narodnoj povijesti posljednjih decenija […] prikažu i braća Radići i seljački pokret”.

Godinu dana kasnije, u prvim udžbenicima koji su objavljeni u NDH, u pravilu istih autora koji su ih pisali i u Kraljevini Jugoslaviji, našle su se biografije Mussolinija, Hitlera i Pavelića te pohvale fašizmu, nacizmu i ustaštvu. Mussolini je posebno pohvaljen zbog toga što je odbacio političke tekovine Francuske revolucije – demokraciju, liberalizam i parlamentarizam. Antisemitizam je vidljiv u tvrdnjama da u židovskoj povijesti nema nikakve vrijednosti, u optužbama na račun Židova za lihvarstvo i komunizam ili u izbacivanju pojedinih osoba židovskog podrijetla iz udžbenika, primjerice filozofa i teologa Barucha Spinoze. U programu iz 1943. tražilo se da škola mora biti 'ne samo pučka, nego i hrvatska i ustaška', a nastava Povijesti je trebala omogućiti učenicima 'upoznavanje prošlosti hrvatskog naroda i njegove vjekovne borbe za državnu samostalnost, da se time jača rodoljublje i shvati prava veličina stvaranja Nezavisne Države Hrvatske '.

Tema o NOB-u unesena je u programe koje je donio AVNOJ već krajem 1942., a potkraj 1944. u Hrvatskoj je izrađen prvi udžbenik o NOB-u. U svim ciljevima nastave Povijesti u socijalističkoj Hrvatskoj (programe je donosila svaka republika za sebe), tražilo se da se učenicima prenose 'tekovine narodnooslobodilačke borbe', da se 'razvija učenike u svjesne graditelje i branitelje nezavisnosti FNRJ, nepomirljive u borbi protiv neprijatelja domovine' (1955.) ili da se 'moralno odgaja učenike u smislu jugoslavenskog socijalizma, internacionalizma i međunarodne aktivne koegzistencije' (1965.).

U 1970-ima evidentan je povratak nacionalne ideologije u ciljeve nastave Povijesti, pa se u programu iz 1972. traži da se u učenika 'razvija nacionalni osjećaj, privrženost svome narodu, solidarnost s drugim jugoslavenskim narodima i pripadnost jugoslavenskoj socijalističkoj zajednici'.

U programima i udžbenicima Povijesti nakon 1990. zamjetan je utjecaj ideologije etničkog nacionalizma i promicanje kulta hrvatske državnosti. Nastavne jedinice o Domovinskom ratu prvi put su uvrštene u udžbenike još 1992. (iako je sam termin u upotrebi tek od 1999.). U udžbenike Povijesti uvrštavale su se fotografije i biografije tekućih premijera i predsjednika Republike. Komparativna istraživanja europskih programa povijesti učinjena 2007., uoči recentnih reformskih zahvata, pokazala su da su hrvatski programi među najdetaljnijima i najpropisanijima u Europi.

Najnovije promjene kurikuluma događale su se u kontekstu pojačanog ideološkog pritiska na obrazovanje, osobito na Hrvatski jezik i Povijest. Zahtjevi da se kurikulum Povijesti uskladi s političkim deklaracijama, primjerice o Domovinskom ratu, pokazali su da se povijest i dalje doživljava kao predmet koji treba prenositi službena politička tumačenja. U opisu svrhe i ciljeva nastave Povijesti u najnovijem kurikulumu (2019.) ipak više nema onako izravnih i grubih pokušaja da se izgrađuje učenički identitet kao u prethodnim razdobljima, ali su i dalje evidentna nastojanja da se striktno definiraju sadržaji, a u određenim slučajevima i poželjne interpretacije, uključujući i one koje nemaju znanstveno utemeljenje. To nije podjednako prisutno u svim temama, pa se, primjerice, o Mezopotamiji može slobodno poučavati na znanstveno utemeljenim osnovama i iz različitih perspektiva, no pitanje je osjećaju li se autori udžbenika i nastavnici dovoljno slobodnima da na isti način pristupe i temama iz hrvatske povijesti, osobito one najnovije“, kaže Koren.

Hoćemo li slijediti autoritarne zemlje poput Rusije, Mađarske i Turske?

Smatra da nije neobično ni neprihvatljivo da se kroz poučavanje društveno-humanističkih predmeta, osim znanstvenih, nastoje postići i društveno-utilitarni ciljevi.

„No, problematično je kada se zbog toga ignoriraju znanstvene spoznaje i kada se učenicima nastoje ucijepiti 'poželjna mišljenja' koja ih sprečavaju u formiranju neovisnih prosudbi. Takvo agresivno izgrađivanje učeničke osobnosti više se ne smatra primjerenim u kurikulumima 21. stoljeća, osobito u liberalno-demokratskom dijelu svijeta. Ima, dakako, i drugačijih primjera, primjerice u Putinovoj Rusiji, Orbanovoj Mađarskoj i Erdoğanovoj Turskoj, no za nadati se da oni ipak neće poslužiti kao model za hrvatski odgojno-obrazovni sustav“, poručuje naša povjesničarka.

Čak ni drevna povijest nije imuna na ideologije i dnevnu politiku

Rajna Šošić Klindžić, izvanredna profesorica na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, autorica knjige o teorijskoj arheologiji, koja se osim prapoviješću bavi i temama iz povijesti arheologije te međuovisnošću arheoloških istraživanja i suvremenih prilika, tvrdi da čak ni najstarije doba, razdoblje prapovijesti, nije imuno na dnevno-politička zbivanja, niti je ikada bilo. Osobito to vrijedi za prapovijest na hrvatskom teritoriju, ali ne samo za nju.

„Osnovnu sliku života u prapovijesti kreirali su rani arheolozi i ostali mislioci 19. stoljeća, dakle imućni, dokoni bijeli muškarci“, ističe Šošić Klindžić.

„Oni su prapovijesna društva vidjeli kao 'primitivne' populacije koje su tek trebale doseći razinu suvremenih Europljana, a tijek povijesti kao linearan razvoj od lošijega k boljemu, od primitivnoga k naprednomu. Arheološka istraživanja tu sliku tijekom 20. i 21. stoljeća konstantno mijenjaju, no ti dosezi još nisu stigli u naše osnovnoškolske i srednjoškolske udžbenike. Termini poput čopora i horde i danas se koriste za opis organizacije drevnih društava. Nadalje, teza o prapovijesnom matrijarhatu, koja je davno odbačena znanstvenim istraživanjima, i dalje se nalazi u nekim od udžbenika, a u njezinom korijenu je pogled prema kojem jednostavnim i primitivnim svijetom mogu upravljati žene, dok kompleksnim, naprednim svijetom može vladati samo muškarac“, tumači naša sugovornica.

Hipoteze se ne smiju predstavljati kao činjenice

Ističe da se teme iz prapovijesti koje su još uvijek u sferi znanstvenih hipoteza ne bi trebale uključivati u nastavni program kao gotove činjenice, iako i za njih ima mjesta.

„Upravo je to razdoblje s malo materijalnih izvora i bez pisanih izvora ono koje bi moglo poslužiti kao poligon za shvaćanje procesa stjecanja znanja, tumačenja izvora i različitih mogućnosti interpretacije neke pojave ili događaja. No, umjesto toga, još neprovjerene pretpostavke koriste se kao potvrde nekih tradicionalnih shvaćanja ovoga prostora. Tako se za isticanje vlastite važnosti i posebnosti u odnosu na druge regije i krajeve u obrazovanju još od rane školske dobi koriste i pradavna razdoblja. Jedan od primjera su navođenje znanstveno nepotvrđenih tehnoloških dostignuća neke prapovijesne kulture samo zato što se nalazi na području današnje Hrvatske, primjerice u Vučedolu. Takvim prikazivanjem u udžbenicima stvarna važnost te kulture za stjecanje znanja o prapovijesti pada u drugi plan pred senzacionalističkim i neprovjerenim tezama. Dakle, čak i prapovijest, kao naoko daleko i nevažno razdoblje, koristi se i utječe na ukupno formiranje naše slike o sebi, drugima i drugačijima“, zaključuje Šošić Klindžić.

Boris Jokić: Ideologizacija je posebno opasna u knjigama obaveznih predmeta

Bivši voditelj kurikularne reforme Boris Jokić ističe da osnovno načelo sustava odgoja i obrazovanja u razvijenim zemljama svijeta počiva na znanstvenoj utemeljenosti.

„To načelo desetljećima krasi i hrvatski sustav odgoja i obrazovanja. Ako se to načelo ugrozi, kao što je u nekim trenucima bilo ugroženo u vrijeme komunizma, obrazovanje postaje mehanizam čiste ideologizacije. Primjeri iz udžbenika u kojima se selektivno koriste različiti izvori koji nemaju znanstvenu utemeljenost služe prije svega indoktrinaciji mladih ljudi. Posebno je opasno ukoliko se takvi slučajevi nalaze u nastavnim materijalima obveznih nastavnih predmeta poput Povijesti“, kaže Jokić.

Evolucija je rušena i iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

Smatra da napadi na poučavanje evolucije u hrvatskom odgoju i obrazovanju nikoga ne bi trebali čuditi te da oni ne dolaze nužno iz redova Crkve.

„Jedan od razloga zaustavljanja Cjelovite kurikularne reforme upravo je bio pokušaj da se učenje i poučavanje o evoluciji ukloni iz hrvatskih škola. Ti glasovi nisu se toliko čuli iz vjerskih zajednica koliko primjerice iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od tamo se i javno moglo čuti da djecu i mlade ne bi trebalo poučavati o tom osnovnom konceptu prirodnih znanosti. Nisu to govorili svećenici, već znanstvenici iz biomedicinskog područja“, napominje Jokić.

Bivši voditelj kurikularne reforme uobičajeno je kritičan prema Školi za život za koju smatra da od samih početaka ima vrlo malo veze s Cjelovitom kurikularnom reformom i sve manje kako vrijeme prolazi.

„Navedeno se posebice vidi u odustajanju trenutnog ministarstva pod vodstvom Blaženke Divjak od znanstvene utemeljenosti kao temeljenog načela sustava odgoja i obrazovanja. Šutnja i kukavičluk tih struktura na pozive javnosti da se očituju ne iznenađuju me kao građanina Hrvatske, ali me brinu kao znanstvenika i roditelja. Hrvatska je dio razvijenog zapadnog svijeta čija je prošlost, sadašnjost i budućnost utemeljena na znanosti i obrazovanju. Puno je ljudi spremno braniti takvu budućnost Hrvatske koja će uvelike nadmašiti partikularne interese pojedinaca i političkih stranaka koji trenutno vode sustav obrazovanja i znanosti“, poručuje Jokić. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara