KRAJEM svibnja 1588. iz Lisabona je prema sjeveru krenula golema španjolska flota. U povijest je ušla kao Velika armada, odnosno Španjolska armada, a njezina je zadaća bila ambiciozna: osigurati kontrolu nad La Mancheom, povezati se sa španjolskom vojskom u Nizozemskoj i omogućiti invaziju Engleske.

Iza plana je stajao španjolski kralj Filip II., jedan od najmoćnijih vladara tadašnje Europe. Njegovo carstvo protezalo se od Europe do Amerike, a španjolsko bogatstvo i vojna snaga činili su ga glavnim zaštitnikom katoličke politike na kontinentu. S druge strane stajala je engleska kraljica Elizabeta I., protestantska vladarica koja je već godinama bila trn u oku Madridu.

Sukob nije nastao preko noći. Engleska je podržavala nizozemske pobunjenike protiv španjolske vlasti, engleski pomorci napadali su španjolske brodove i kolonijalne interese, a vjerski rascjep između katoličke Španjolske i protestantske Engleske dodatno je zaoštravao odnose. Pogubljenje Marije Stuart 1587., katoličke pretendentice na englesko prijestolje, u Madridu je doživljeno kao još jedan razlog za konačni obračun.

Plan je izgledao moćno, ali bio je vrlo rizičan

Armada nije trebala sama osvojiti Englesku. Njezin zapovjednik, vojvoda od Medine Sidonije, trebao je doploviti do obale Flandrije i ondje se spojiti s vojskom Aleksandra Farnesea, vojvode od Parme. Ta je kopnena vojska zatim trebala prijeći Kanal i iskrcati se u Engleskoj.

Na papiru je to zvučalo kao zastrašujuća operacija. U praksi je plan ovisio o vremenu, komunikaciji, plimi, lukama, koordinaciji dviju velikih sila i sposobnosti goleme flote da se kreće kroz jedan od najopasnijih pomorskih prostora u Europi. Armada je brojila oko 130 brodova, no nisu svi bili ratni brodovi. Mnogi su prevozili vojnike, opremu, hranu, konje i topništvo.

Već na početku pokazalo se koliko će pohod biti težak. Flota je iz Lisabona krenula krajem svibnja, ali ju je loše vrijeme ubrzo usporilo i prisililo na zaustavljanje i popravke u Coruñi. Tek nakon toga nastavila je put prema Engleskoj.

Englezi nisu morali potopiti sve brodove

Kad se Armada u srpnju pojavila u La Mancheu, Englezi su je dočekali flotom bržih i pokretljivijih brodova. Njihovi zapovjednici, među kojima su bili Charles Howard, Francis Drake i John Hawkins, nisu pokušavali klasično ukrcavanje i borbu prsa o prsa, nego su koristili prednost topništva i manevarskog prostora.

Presudan trenutak dogodio se kod Calaisa. Španjolska flota ondje je čekala vojsku vojvode od Parme, ali se spajanje nije dogodilo na vrijeme. Englezi su u noći poslali zapaljene brodove prema španjolskom sidrištu. Iako nisu izazvali masovno spaljivanje flote, izazvali su paniku i razbili španjolsku formaciju.

Uslijedila je bitka kod Gravelinesa, nakon koje Armada više nije mogla ostvariti prvotni cilj. Španjolci nisu uspjeli osigurati invaziju, a povratak kući pretvorio se u novu katastrofu. Budući da im je put kroz La Manche bio zatvoren, morali su oploviti Škotsku i Irsku. Oluje, glad, oštećenja i brodolomi odnijeli su velik dio ljudskih života.

Mit o "nepobjedivoj" Armadi

Poraz Armade u Engleskoj je odmah postao veliki propagandni trijumf. Elizabeta I. prikazivana je kao vladarica koja je obranila zemlju od moćnog katoličkog neprijatelja, a njezin govor vojnicima u Tilburyju ušao je u nacionalnu mitologiju.

Ipak, povijest je složenija od jednostavne priče o maloj Engleskoj koja je sama uništila nepobjedivу Španjolsku. Španjolska je i nakon 1588. ostala velika sila, a rat između Engleske i Španjolske potrajao je još godinama. No neuspjeh Armade imao je golem simbolički značaj. Pokazao je da se španjolska moć može zaustaviti, učvrstio je položaj Elizabete I. i dao snažan poticaj engleskom pomorskom samopouzdanju.

Pohod koji je počeo kao pokušaj osvajanja Engleske završio je kao jedna od najpoznatijih pomorskih katastrofa ranog novog vijeka. Armada nije poražena samo u bitki, nego i u logistici, vremenu, komunikaciji i moru koje nije praštalo pogreške.