UŽEGLO varivo, magla, paljevina i izmet sastojci su jedinstvene arome Vučjaka, najgoreg migrantskog kampa na europskom tlu. Jučer su ga ispraznili, potrpali migrante u autobuse i odveli ih prema Sarajevu. Kampa, službeno, više nema. Počelo je rušenje. Sinoć smo u njemu zatekli samo jednog čovjeka, ozlijeđenog Afganistanca Ahmeda koji se vratio da bi prenoćio nakon što je neuspješno pokušao prijeći granicu s Hrvatskom. Jutros mu se pridružilo još desetak očajnika.

> VIDEO Index u kampu Vučjak, počelo je rušenje. Migranti se vratili

Nema više Vučjaka

Kopajući po gomilama smeća pronašli su nešto hrane, zapalili vatru i kuhali obrok, njihov posljednji u Vučjaku.

"Ajde, požurite. Nema više Vučjaka", govori im volonter Crvenog križa koji je s kolegama došao sravniti kamp sa zemljom. U rukavicama do lakata, s kirurškim maskama na licu, oni ruše šatore. Ništa se iz Vučjaka više ne može spasiti. Kao da je smeće izronilo iz deponija, na kojem je niknuo kamp, i raste hranjeno užasom Vučjaka. Teška mehanizacija nasrće na šatorsko naselje i udarci sjekira ruše mlada stabla koja su pridržavala cerade. 

Zatrpat će ga debelim slojem zemlje

Postojala je ideja da se Vučjak spali, ali ispostavilo se da je to nepraktično. Umjesto toga, bageri će pokupiti smeća koliko mogu i odvesti ga na spaljivanje, a onda će cijelo područje zatrpati debelim slojem zemlje. Za nekoliko stotina ili tisuća godina arheolozi će na tom lokalitetu pronaći migrantski sloj bogat vrećicama Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, natpise na engleskom, njemačkom, hrvatskom, talijanskom, bošnjačkom i arapskom. Začuđeni će se pitati koja je to civilizacija ostavila takve tragove i zašto su ljudi u 21. stoljeću živjeli u tako nehumanim uvjetima. 

Crveni križ više ne može pomagati

"Crveni križ više neće održavati ni jedan kamp na bihaćkom području. Mjesecima smo sami, bez pomoći države, održavali kamp i ljude na životu. Više ne možemo", kaže volonter bihaćkog Crvenog križa. I on i kolege jedva čekaju da se priča s Vučjakom završi, da ga zakopaju i zaborave.

Iako kampa više nema, migranti se još uvijek nalaze po okolnim šumama i na ulicama Bihaća. Granica je blizu, a treba proći Hrvatsku i Sloveniju te se dokopati Austrije  i Njemačke, zapada.

Odmor do proljeća, a onda opet na zapad

"Ne znam još gdje ću otići. Možda u Sarajevo, možda u Kladušu", kazao nam je jedan od posljednjih migranata u kampu dok grije promrzle noge nad vatrom.

Godi mu i toplina vatre i para koja se diže iz lonca u kojem se kuha tko zna što. Nešto je crveno u njemu. Sinoć su on i još nekoliko drugova pokušali prijeći u Hrvatsku. Nisu uspjeli. Pokušat će ponovno. I opet i opet, dok ne uspiju.

Kroz Vučjak su proteklih mjeseci prošle tisuće migranata, a jučer ih je preseljeno oko 700. Jednostavna matematika pokazuje da su ostali prošli granicu i da je put prema zapadu ipak otvoren. Samo treba dovoljno puta pokušati.

Zato ovi posljednji stanovnici Vučjaka jučer nisu otišli autobusima. Željeli su pokušati još jednom prije nego što snijeg i hladnoća putovanje učine nemogućim. Tek tada će se skloniti u neki kamp, predahnuti do proljeća i krenuti dalje na zapad. Zapad koji ih više ne želi i koji bi ih najradije zaboravio, zatrpao zemljom. Kao Vučjak.