NAJMANJE 150 domaćinstava u Hrvatskoj nije spojeno na pitku vodu i tako već tri godine, od kada je potres u Sisačko-moslavačkoj županiji oštetio i trajno zamuljao mnoge bunare te preokrenuo tokove podzemnih voda ili ih gurnuo dublje u zemlju.

"Ljudi ovdje nemaju vode. Svaki dan je nose vatrogasci, a ljudi je onda čekaju po selima. Evo sad sam im se javila za gospođu od 80 godina, zvala me da nema više ništa vode. Sutra će joj nosit", rekla nam je telefonski Branka Bakšić Mitić, dogradonačelnica Gline, a mi smo provjerili kako to izgleda na terenu i cijeli je dan dostavljali s vatrogascima.

Vatrogasac: Dnevno stignemo obići do 12 adresa

"Voda je problem još od potresa. Puno bunara je zamuljano, voda je ili neupotrebljiva ili je nestala iz bunara. Mi smo imali problem i prije potresa. Po selima su lokalno vodovodi koje je radila vojska prije rata i koji više od 30 godina nisu održavani, to su velike investicije, a stanovnika je malo. Mi smo prije sedam godina započeli projekt Glina-Maja-Dragotina, uspjeli smo snabdjeti s vodom dosta sela. Sad smo se prijaviti da se na to priključe sela, sve to traje", objasnila nam je Bakšić Mitić prije nego što smo stigli.

U Glini nas je dočekao Mihajlo Petrović, vozač vatrogasac koji svaki dan obiđe 10 do 12 adresa. "Na području Gline imamo tridesetak sela s približno nekih 150 adresa tako da nekad ne stignemo svima dostaviti vodu. Najčešće naš zapovjednik najavljuje ljudima kada je gužva da ne očekuju istog dana naš dolazak, isto tako ih moli da zovu i prije nego što nestanu bez vode", objašnjava Petrović.

Posao vatrogasaca je velik jer, kako objašnjavaju, pokrivaju čak 543 kilometra nerazvrstane ceste. U to spadaju sela koja su do 30 kilometara udaljena od Gline, a dnevno prime između 15 do 20 poziva. "Službeno radno vrijeme nam je do 16 sati, no često ostajemo duže kako bi što više ljudi dobilo vodu", kaže nam Petrović prije nego što smo krenuli njihovom rutom za taj dan.

"Peremo se rijetko"

S Petrovićem smo obišli četiri domaćinstva. Prva nam je postaja bio Glinski Trtnik, gdje smo sreli Vjekoslava Mikleca koji u kontejneru živi sa suprugom i punicom. Prije potresa vodu su vukli iz susjedovog bunara, dok im je njihov zbog slabije kvalitete vode služio za pranje. No, sada susjedov više nije u funkciji pa se za većinu potreba oslanjaju na vatrogasce.

"Crveni križ nam je donosio vodu za piće, no sad više ne nose. Prije potresa smo jedan dio dovodili s krova. S krova više ne spuštano, bunar se ne puni dovoljno, pa imamo pomoć vatrogasaca. Imamo plastično crijevo koje dovodimo do kontejnera s vodom i imamo hidropak koji vuče vodu u kućicu.

Problem je najveći zimi jer se smrzne voda. Nosimo je s kantama, imamo dvije kante. Tuširamo se rijetko, sva sreća da nije zima pa i ovo vanjsko crijevo može poslužiti", priča nam Miklec.

"Bili su ovdje ljudi, obećavali, no od toga ništa"

Malo dalje niz makadam živi Branko Slijepčević, čija obitelj ima OPG za uzgoj pčela. Oni isto par puta tjedno čekaju da im vatrogasci dopreme vodu. "Živjeli smo tamo u onoj kući", govori Slijepčević dok pokazuje na drvenu kuću u blizini, "međutim to je sada devastirano i dobili smo kontejner. U njemu nemamo sprovedeno vodu. Bili su ljudi ovdje, obećavali, pa onda zaboravili da su bili i od toga ništa."

U kući su imali kupaonu i perilicu rublja. Sada, kaže, više nemaju ništa. Za sve koriste kante s vodom, a peru uglavnom sa zagađenom vodom iz bunara kojem su za vrijeme potresa popucali zidovi. 

"Vatrogasci nam u roku od jednog dana dovezu vodu. Ako nemamo, onda nosimo odozgo, kilometar odavde. Imamo tehničku vodu. Ako su znali da ne mogu riješiti taj problem, zašto su obećavali? Rekao sam im zadnji put da ne zaborave da su bili ovdje", rekao je.

"Teško nam je bez vode i ljeti"

Na drugoj strani od Gline, u Bijelim Vodama, dočekao nas je Dragan Branković. Njegova obitelj ima mnogo krava, a njihova podzemna cisterna opskrbljuje cijelo mjesto.

"Teško nam je bez vode u ljetnom periodu. Vrelo presuši potpuno. Ima tu puno ljudi koji nemaju vode, a mi smo skoro na 400 metara nadmorske visine. Ovu vodu ne koristim samo ja, prije rata je tu bilo spojeno 17 kuća, a sad ih je 9. To je vodovod koji je izgradila vodna zadruga.

Ove godine nije nestajalo vode, ali prošli put se znalo događati da ne možeš doći na red. Sada imam situaciju da se žurim k susjedu jer se tele otelilo i umrijet će ako ne odem pomoći, a ako odem, ostat ću bez vode. Dva-tri puta tjedno bi nam trebala dolaziti voda, ali nikad ne znamo hoćemo li to stići", žali se Branković.

Ljudi piju tehničku vodu koja nije za piće

"Veliki problem je to što ljudi ne samo da nemaju tehničku vodu već nemaju ni pitku vodu", priča nam Bakšić Mitić. Dodaje da je Crveni križ prestao voziti pitku vodu, na što su se žalili i ostali naši sugovornici.

"Mi smo napravili u Glini jednu grupu s vatrogascima, dostava vode, i tamo se javljaju ljudi kojima je potrebna voda i vatrogasci izlaze u susret. Do 30. lipnja se to financiralo iz Fonda solidarnosti, međutim to financiranje je prošlo. Jedan spremnik taj od 1000 litara vode košta oko 500 kuna. To domaćinstvo nema odakle platiti.

Ne znam što će biti i dokle će vatrogasci moći to odrađivati, ceste su nam loše, nema ni pristupa tim bazenima. Mi se u 21. stoljeću susrećemo s problemom vode, što bi trebalo biti normalno", razočarana je.

Objašnjava nam da se financiranje vode sada prebacilo na lokalnu samoupravu, što im jako teško pada na proračun. "Mi smo nažalost mali grad, prije rata smo imali 26 tisuća stanovnika, sada imamo po popisu 7100, dok u stvarnosti tu živi oko 5000 stanovnika. To je jako teško za lokalnu samoupravu, tu bi se trebale uključiti Hrvatske vode i država", smatra.

"Ljudi se peru iz lavora"

Rješenja za sada nema. Projekt vodovoda Glina-Maja-Dragotina uspio je opskrbiti neka sela vodom, no njegovo je proširenje skupo, a lokalne vlasti, tumači Bakšić Mitić, teško povlače sredstva na tako mali broj stanovnika. A kada bi se i širio, vodovod bi bilo nemoguće provesti do nekih udaljenih mjesta.

"Bio je jedan projekt EU s Caritasom, to je nešto krenulo, malo stalo, neki ljudi su dobili vodu, neki nisu. Ali problem je da tu vodu i dalje moraju voziti vatrogasci. Tako funkcionira dosta sela, nigdje nema lokalnih vodovoda. Imaju plastične cisterne od 1000 litara, ali to je tehnička voda, ne možete s njom kuhati niti piti. To je samo za oprati se.

Imamo završenih 5 kuća u Majskim Poljanama koje nisu priključene niti na vodu niti na kanalizaciju, imaju septičku jamu, a voda je iz bunara ili je nema. Imamo djecu i stare ljude, ne mogu oni ići u grad i nositi vodu. Peru se iz lavora", kaže.

"Starci ne mogu ići u dućan po pitku vodu"

Na pitanje vidi li ikakvo rješenje problema, Bakšić Mitić kaže da bi ono moglo biti u kopanju dubinskih bunara.

"No imali smo slučaj na par mjesta da se 80 metara išlo u dubinu i ne nalazi se voda. Ili da se dovoze cisterne, da se stavi na par mjesta u selu. Vodovod Glina je cijelo vrijeme na terenu, razgovara s Hrvatskim vodama i idemo u projektiranje, ali sve to dugo traje. Trebaju dozvole, lokacijska, građevinska, dok sve to prođe, ljudi su bez vode.

Mi ne znamo hoće li proći projekt ili neće. Mi moramo naći rješenje. Nema javnog prijevoza, starci ne mogu ići u trgovinu, moraju nekome platiti da im ide u grad i donese pitku vodu", rekla je.

Crveni križ: Ne možemo nositi vodu zauvijek

I dok smo od lokalnih vlasti i mještana čuli razne kritike na račun Crvenog križa, jer su prestali ljudima nositi pitku vodu, od njih dolazi drugačija priča.

"Hrvatski Crveni križ zajedno s društvima Crvenoga križa koja djeluju na području Sisačko-moslavačke županije, stanovništvu je podijelio 995.170 litara vode u razdoblju od 29.12.2020. do danas. Ove godine podijeljeno je nešto više od 100.000 litara.

Vodu za podjelu osiguravali su Ravnateljstvo za robne zalihe, kao i brojni donatori kojima ovim putem zahvaljujemo. Donacije su uvijek najveće u razdobljima kriznih situacija, a tako je bilo i u slučaju potresa na Banovini. Uobičajeno je i očekivano da se s vremenom broj donacija smanjuje jer dolazi do prestanka krizne situacije i prirodan je tijek normalizacija situacije na pogođenom području", tvrde iz Društva Crvenog križa Gline.

Kažu i da je podjela vode privremeno rješenje te da "brojna sela i zaseoci na području Banovine ni prije potresa nisu imali riješenu pitku vodu. "Od potresa su prošle gotovo tri godine i jedinice lokalne samouprave morale bi preuzeti inicijativu u rješavanju toga problema jer, kako smo naveli, oslanjanje na humanitarne organizacije nije dugoročno i kvalitetno rješenje", smatraju.

Dodaju da Crveni križ ima zalihe vode za pojedina kritična područja poput Sunje te je i dalje dostavlja na ta mjesta, ali obim podjele ne može više biti kao prethodne dvije godine. "Želimo naglasiti i kako Hrvatski Crveni križ zajedno s društvima Crvenoga križa na Banovini provodi i program asanacije bunara koji vidimo kao korisnije i dugotrajnije rješenje. Dosad je na području Sisačko-moslavačke županije asanirano/očišćeno 1760 bunara, od čega 356 ove godine. Dio bunara mora se očistiti i više puta kako bi voda postala zdravstveno ispravna", poručuju iz Crvenog križa.